Mangup iz našeg sokaka; Priča o Hrvoji Kriviću - Krivom

Ubrzo, nakon preseljenja u Vukovar, Hrvoja kao dvogodišnjak teško obolijeva, a liječnici mu daju minimalne šanse za ozdravljenje. Ipak, pod budnom paskom tadašnjeg poznatog vukovarskog pedijatra dr. Velimira Mihajlovića, dječačić se oporavlja, a djetinjstvo bratove i sestrine maze nadalje je sretno i bezbrižno. Hrvojina starija sestra Ružica, s tugom će reći: "Tijekom našega djetinjstva, tata je radio u Njemačkoj, pa je na našoj majci bila velika odgovornost brige za troje djece. Nastojala je da što manje osjetimo kako nam otac fali i zbog toga smo bili još više povezani. Hrvoja je bio najmlađi i svi smo ga voljeli. Nas smo dvoje bili vrlo bliski, bio mi je jako privržen, povjeravao mi se i sa mnom je mogao razgovarati o svemu".

Osnovnu školu Hrvoja Krivić pohađao je u OŠ Stjepan Supanc, danas OŠ Antuna Bauera, a potom završava srednju građevinsku školu. U slobodno vrijeme rekreativno bi zaigrao nogomet, a kao mladića zanimali su ga borilački sportovi pa je počeo trenirati džudo i boks.
Prijatelji će ga opisati kao iznimno društvenog, zaštitnički nastrojenog prema bliskim osobama te kao momka vrlo popularnog u gradu. Reći će kako je Hrvoja pripadao onoj predratnoj generaciji vukovarskih mladića koje grad pamti kao "svoje" dečke s korza ili "asfalta", one koji su na neki način obilježili svoju generaciju, dečke o kojima se prepričavaju ili ispredaju priče i različite zgode i doživljaji.

U organizaciju obrane Vukovara Hrvoja Krivić uključio se od samoga početka, kada su ratni sukobi tek bili u naznakama, a potom je aktivno sudjelovao u nabavi sanitetske i sve druge opreme i naoružanja neophodnih Zboru narodne garde i drugim vojnim jedinicama koje su djelovale na području Općine Vukovar. Sa suborcima se isticao snalažljivošću, učinkovitošću te spremnošću za izvršenje povjerenih im zadaća.

Dana 14. rujna 1991. godine započeo je opći napad na Vukovar. Na Sajmištu su se vodile žestoke borbe, a nakon nekog vremena, JNA potpomognuta pobunjenim srpskim lokalnim stanovništvom i četnicima iz smjera Negoslavaca uspjela je prodrijeti do vojarne, ali i spojiti se s četnicima u gradskom naselju Petrova gora. Tijekom toga napada, zarobljeni su Hrvojin otac, majčina sestra Barbara i njen sedamnaestogodišnji sin, a Hrvojin bratić, Nikica Jurkić. 

Nikica Jurkić će se prisjetiti: "Moga  tetka Iliju, Hrvojinog oca, preda mnom je u tadašnjoj vukovarskoj kasarni gdje smo odvedeni kada smo zarobljeni, izdvojio osobno major Šljivančanin. Obratio mu se riječima: 'A  ti si znači otac od Hrvoje? Ajde sada lepo sa nama...'. Odveo ga je i više ga nikada nismo vidjeli. Do danas se o njemu ne zna ništa. Hrvojina majka Anđa je cijelo vrijeme opsade kuhala za branitelje. To je posebna žena, znao sam joj reći kako ima sto srca, a ne jedno, koliko je jaka. I Hrvojin brat Branko dragovoljac je od prvoga dana… A moj Hrvoja, kakav je to momak bio… Ima jedna fotografija, zapravo, isječak sa snimke…Hrvoja stoji ispred dvorca, nasred ulice, netom prije napada… Onako uspravan, tvrdoglav, kakav je bio… To je bilo tipično za njega, taj inat i ponos… Takvog ga i pamtim…"

A Branko Krivić će ispričati: "Jedan od preživjelih civila koji je također bio zarobljen u kasarni, Radić se prezivao, rekao mi je kako su pred njima oca maltretirali i tukli ispitujući ga gdje smo mi, a onda su ga jedan dan samo odveli i više ga ni oni nisu vidjeli. Njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. "

Tijekom jedne od zadaća, u noći s 4. na 5. listopada 1991. godine, prilikom pokušaja prolaska za Vinkovce, po zadatku, na izlasku s tzv. Kukuruznog puta u Bogdanovcima, Hrvoja i još sedmorica suboraca, s dva vozila, naletjeli su na protutenkovske mine za koje nisu znali da su tamo postavljene. Na žalost, prilikom eksplozije mina, svih osam branitelja na mjestu je smrtno stradalo.

Njihova imena, uz Hrvoja Krivića su; Domagoj Čović – Đila, Zoran Gotal, Slobodan Mandić, Ivan Gudelj, Željko Vidoš, Josip Dragonić i Željko Rajšić.

U serijalu o vukovarskoj ratnoj bolnici "Srce Vukovara", medicinska sestra Branka Boban prisjetit će ih se:

"U sjećanju mi se posebno urezao jedan događaj od tih davatelja, naime jedan dan su došli šest, sedam mladića, jako raspoloženi, veseli, nasmijani da bi dali krv za svoje suborce. Poslije toga su otišli na teren, da bi mi nakon par sati čuli da su naletjeli na minsko polje i da su svi izginuli."

Pukovnik Damir Radnić, zapovjednik HOS-a u Bogdanovcima, prisjetit će se tog događaja:

"U gluho doba noći odjeknula je snažna eksplozija koja nas je sve razbudila. Prva pomisao bila je da je krenuo noćni napad na Bogdanovce, iako smo ih samo dva dana ranije doslovno rasturili. Tek drugi dan, ujutro, vidjeli smo kakva se tragedija dogodila. Pokopali smo ih na mjestu gdje je danas spomenik jedne od dvije bogdanovačke ranjene golubice, na ulazu u selo s vukovarske strane."

Zbog borbenih djelovanja i nemogućnosti transporta, Hrvoju i ostale branitelje, većinom pripadnike tzv. "Žaba bukača", suborci su privremeno pokopali u zajedničku grobnicu kod stare škole u Bogdanovcima. 

U jesen 1997. njihovi posmrtni ostaci su ekshumirani, a nakon identifikacije 22. studenoga iste godine, tjedan dana kasnije 28. studenog, Hrvoja Krivić pokopan je na zagrebačkom gradskom groblju Miroševac, istoga dana, u isto vrijeme kao i njegovi suborci i nerazdvojni prijatelji Slobodan Mandić i Domagoj Čović – Đila čija su posljednja  počivališta u neposrednoj blizini njegovoga.

Kada je smrtno stradao na zadatku, u obrani svoga grada i Domovine, Hrvoja Krivić, sin i brat, imao je samo dvadeset i dvije godine. Krivi, nismo te zaboravili.