NISU ZABORAVLJENI

Mama, ne vidim nebo - priče o prekinutim vukovarskim djetinjstvima

Autor

Tanja Belobrajdić

Ubrzo će, u izdanju Matice Hrvatske – Ogranak Bizovac, biti objavljena knjiga pod naslovom "Mama, ne vidim nebo" - priče o prekinutim vukovarskim djetinjstvima, odnosno o djeci poginuloj ili ubijenoj u Vukovaru tijekom Domovinskog rata, autorice Ani Galović.

29.11.2019. u 19:44
Ispiši članak

Tijekom 2019. godine, godine sada već gotovo na izmaku, u široj hrvatskoj javnosti konačno se otvorila bolna i dva i pol desetljeća gotovo prešućivana tema, pogibija i ubojstva djece u ratnom Vukovaru. Iako se za neka imena, poput Igora Kačića, u kontekstu najmlađe žrtve mučki ubijene na Ovčari, čulo, za većinu od njih nitko osim obitelji, pa čak ni brojni Vukovarci, do sada nisu znali. Ovu dugo prešućivanu temu ove je godine autorica knjige, također o djeci, nažalost oboljeloj od karcinoma – "Dječak koji je volio prozore" – Ivanićanka Ani Galović širom otvorila, prvo detaljno istraženom pričom o strašnom zločinu nad četverogodišnjom Martinom Štefančić, ubijenom s bakom u Borovu selu, tijekom okupacije, 1992. godine, a ubrzo je javnosti predočila mučne priče o smrti još sedmero djece, od kojih je samo jedno stradalo od granate - u Petrovcima, petogodišnji Boris Vaselek, a čak šestero ih je kao i Martina pogubljeno: Igor Kačić, Tomislav Baugertner i Dragutin Balog, sva trojica maloljetni dječaci usmrćeni na Ovčari; Igor Černok – četrnaestogodišnjak zarobljen u proboju nakon sloma obrane grada, usmrćen hladnim oružjem i bačen i zakopan u kanal pored marinačke njive gdje je i ekshumiran, te braća Pakšec, dvanaestogodišnji Damir i šesnaestogodišnji Dario, pogubljeni metkom u glavu iz blizine, nakon čega su bačeni u 15 metara dubok bunar na vukovarskom Sajmištu.

Ono što ove podatke čini još strašnijima, ako je to uopće moguće, je činjenica kako su Martina Štefančić i braća Damir i Dario Pakšec, ubijeni nakon svršetka ratnih djelovanja, tijekom okupacije, za vrijeme "vlasti" tzv. SAO Krajine i prisutnosti UNPROFOR-a, kada su gospodari života i smrti bez ikakvih posljedica, ubijali nesrbe u Vukovaru, ne oklijevajući ni ako se radilo tek o nedužnoj i nikome i nizašto krivoj djeci.

Ani Galović izjavit će kako ju je na pisanje o stradaloj djeci potaklo to što podatke o njima nigdje nije mogla pronaći.

"Nakon toliko godina mi ne znamo imena djece koja su stradala i nemamo točne podatke što im se dogodilo. Činjenica je da su djeca u bitci za Vukovar smrtno stradala na razne načine, eksplozivnim sredstvima izravno ili kao posljedicom ranjavanja, žrtve su egzekucija od Veleprometa i Ovčare te proboja. Stradala djeca bila su raznih nacionalnosti koje su živjele na vukovarskom području, Ukrajinci, Rusini, Mađari, Srbi i Hrvati. Starosne su dobi od svega nekoliko dana, mjeseci pa tik do punoljetnosti. Prekinuto je najmanje 27 vukovarskih djetinjstava, dok je u vukovarskoj županiji taj broj čak 54".

Ulomci iz dosad objavljenih priča:

Boris Vaselek

"U ranim jutarnjim satima 01. 10. 1991. počela je potpuna okupacija Petrovaca. Prema iskazima svjedoka mještani koji su ostali u svojim kućama, iz straha i neizvjesnosti, na poziv nepoznate osobe, izašli su iz svojih domova i podruma 'pozdraviti vojsku' koja je u koloni pješadije nadirala iz smjera Starih Jankovaca. Mirno jutro, bez znakova oružanog napada i paljbe na vojsku i iz pravca sela, u trenutku se pretvorilo u nezapamćenu tragediju. Ispred dvorišta obiteljske kuće izašao je i Mitar, Vesna te dječaci Ivica i Boris kada se ravno pred njih sasula kiša ispaljenih granata. Teško ozlijeđenu majku Vesnu i brata Ivicu JNA sanitet odvozi kako bi im se pružila adekvatna pomoć, dok je ocu Mitru tek jedan od njihovih vojnika podvezao ruku. Život je izgubila i starija mještanka Melanija Kanjuh, koja se također nalazila ispred ulaza u svoje dvorište, a ozlijeđeno je i nekoliko pripadnika neprijateljske vojske. Petogodišnji Boris Vaselek na mjestu je ubijen".

Igor Černok

"Od težine puta, iscrpljenosti i hodanja 24 sata, gdje su zaključili kako se vrte u krug, ne znajući kojim smjerom krenuti prema Nuštru i Vinkovcima, Igor nije više mogao hodati te ga je otac uz pomoć suboraca nosio. U nekom trenutku netko od sudionika proboja stao je na minu, ranjenik je od zadobivenih ozljeda iskrvario. Pred zoru 19. studenog grupa s kojom su bili u blizini Marinaca otkrivena je i na njih je otvorena vatra. Od straha se nisu odazvali na prve pozive na predaju, ali s ranjenima i djecom zaključili su kako nemaju izbora (...) Treća osoba u spomenutoj grobnici imala je zelene čizme gležnjače, smeđe samt hlače, debeli bež pulover i kabanicu. Sva je odjeća i obuća pripadala vukovarskom dječaku, Igoru Černoku. Uzrokom smrti četrnaestogodišnjeg Igora utvrđeno je – hladno oružje".

Igor Kačić

"Idućeg jutra, 20. studenog, u ranojutarnjim satima izlaskom u dvorište vukovarske bolnice Igora odvajaju od majke i sestara pod izlikom provjere njegovih godina. Naime, Igor još nije imao izrađenu osobnu iskaznicu, od osobnih dokumenta imao je samo zdravstvenu. Major Šljivančanin, koji je u neposrednoj blizini prema ranjenicima i civilima radio kao 'skretničar' ljudskih sudbina, ni na majčin upit odvajanja maloljetnog dječaka nije osjetio potrebu zaštite i brige, kojom se, vrijeme će pokazati, toliko volio kititi. Za njega su, također se pokazalo, maloljetni dječaci otrgnuti iz sigurnosti svojih obitelji, bili samo statistika u nizu čiji je put vodio jedino prema stratištu na Ovčari. Igor je prema autobusu određenim za Ovčaru otišao s teško ranjenim očevim suborcem, Damirom Kovačićem Koletom".

Dragutin Balog

Sedamnaestogodišnji Dragutin ekshumiran je pri donjoj razni grobnice, njegov ručni sat u kojem je vrijeme zauvijek stalo, majci Katarini jedina je uspomena na posljednje trenutke života svojeg sina. Bio je samo dječak na pragu mladosti koji je svoje zadnje dane poklonio brizi za svog teško oboljelog oca.

Tomislav Baumgertner

"Ratna svakodnevica od dječjih života u kratkom vremenu prebrzo stvara odrasle ljude pa je sedamnaestogodišnji Tomislav za vrijeme bitke pazio na sigurnost vukovarske bolnice, dok je otac jedan od zaslužnih branitelja gradskog naselja Sajmište, sudjelovao u obrani na položaju kod Vatrogasnog doma. Majka Vesna, medicinska sestra o čijoj hrabrosti i stručnosti svjedoče s velikim poštovanjem i riječima divljenja, nebrojeni djelatnici Medicinskog centra Vukovar, te mnogi poznanici, pacijenti i prijatelji, provela je cijelu bitku za Vukovar (...) Upravo će, danas pokojna majka Vesna, posvjedočiti o spomenutoj izigranoj sceni majora Šljivančanina s medicinskim osobljem u bolničkoj gipsaonici. Časna sestra Mladena koja se tek pukim slučajem našla u blizini, prenijet će Tomislavove posljednje riječi upućene svojoj mami –'Recite mojoj mami da su me odveli'.

Martina Štefančić

"S 20/21. ožujka 1992. godine, oko tri sata u noći, preko vrta iza kuće, u dvorište su ušle četiri naoružane osobe. Prolaze do prednje stane kuće, te iz automatskog oružja pucaju po prozoru dnevne sobe u kojoj su tada spavali, na jednom krevetu baka Bernadica i malena Martina, a na drugom stric Željko. Shvativši što se događa, Željko u naručje uzima Martinu i potiho s majkom odlazi u predzadnju sobu prema stražnjoj strani kuće. Naoružani zločinci razbili su ulazna vrata te ušli u dnevni boravak u kojem više nije bilo nikoga. Dvojica od njih su zalupala po vratima spavaće sobe, a Željko je, u nadi kako će možda spriječiti najgore, ipak otvorio. Bez ikakvog upozorenja i ijedne izgovorene riječi, ispalili su rafal u njega, a on je pogođen u trbuh i lijevu preponu pao na pod. Nakon toga, majku Bernadicu i malenu Martinu odvlače u dnevni boravak, a posljednje što je teško ranjeni Željko, čuo, bio je majčin plač, preklinjanje da ih ne ubiju i rafalna paljba, nakon čega je izgubio svijest".
 

Braća Dario i Damir Pakšec

"Svega 19 dana nakon ubojstva četverogodišnje Martine, 9. travnja 1992. godine oduzeta su, ne jedan, već dva dječja života, i to životi braće, Darija i Damira. Na vukovarskom Sajmištu, u Novoj ulici kućnog broja 28. smrtonosnim hicima u glavu ubijena su braća Pakšec. Dario, tada star šesnaest godina i Damir dvanaest. Njihova tijela bačena su u bunar dubok 15 metara. U Vukovaru danas više ne postoji niti jedna obitelj prezimena Pakšec".


Samo o stradanju djece u Slavonskom Brodu mogli bismo napisati nekoliko knjiga, snimiti dokumentarni ako već ne i igrani film, a na kazališnu pozornicu postaviti predstavu. Kada bi svaki grad zapisao sjećanja u obliku monografije na stradalu djecu, tek tada bismo mogli reći da smo obuhvatili djecu stradalu u Domovinskom ratu. Nadamo se da će s vremenom taj poticaj rasti od Dubrovnika, Gospića, Zadra, Petrinje do Osijeka. Svi znamo tko je Anne Frank i njenu ulogu u približavanju problematike stradanja djece u II. svjetskom ratu i to zaista respektiram, no vlastitu smo povijest stavili sa strane. Osim stručnih publikacija i nekoliko osobnih svjedočanstva, druge literature nemamo.
U knjizi Mama, ne vidim nebo – Ani Galović ispričat će potresne i mučne priče i o ostaloj djeci poginuloj u ubijenoj u Vukovaru, djeci koja nisu zaslužila da njihovo djetinjstvo i život prekine granata, metak ili nož. Njima smo dužni sjećanje, kada već njihovi zločinci nisu izvedeni pred lice pravde. To je posljednje što za njih možemo i moramo učiniti.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.