Majka je prvo prepoznala jaknu koju mu je donijela u bolnicu… Priča o Darku Nađu, mučki ubijenom na Ovčari

Od 97 ubijenih, poginulih ili nestalih Rusina, 55 su bili civili, a 42 branitelji (od ukupno njih 356 koliko ih je sudjelovalo u obrani Hrvatske), što predstavlja gotovo tri posto cjelokupne rusinske zajednice u Hrvatskoj. Jedan od pripadnika rusinske zajednice koji su svoj život položili na oltar Domovine je i Vukovarac Darko Nađ.

Darko Nađ rođen je 27. veljače 1965. godine u Vukovaru kao stariji od dva sina Ksenije rođ. Budimski i Vladimira Nađa. Osnovnu školu pohađao je u OŠ Stjepan Supanc, danas OŠ Antuna Bauera, a srednjoškolsko obrazovanje završio je u vukovarskoj gimnaziji.

Oni koji su poznavali Darka opisat će njegovu izrazito blagu narav i dobrodušnost te kako je, iako je bio vedra osoba i volio društvo, bio samozatajan i pomalo stidljiv. Volio je slušati rock, osobito australski hard rock sastav AC/DC i gledati, u to vrijeme jako popularne, hororce. Vojni rok u bivšoj državi Darko Nađ služit će u Čapljini, potom u Šibeniku, a nakon povratka iz JNA zaposlit će se u vukovarskoj pošti.
Njegova nekadašnja radna kolegica Ankica Surop dobro ga se sjeća: "Često se sjetim svih kolega s kojima sam radila, a koji su ubijeni na zvjerski i okrutan način na Ovčari ili Veleprometu. Ivan Kovač, Borislav Žugec, Željko Jurela, Petar Malović, Josip Lovrić... Darko Nađ je bio odgovoran i vrijedan poštar. Radio je na dostavi brzojava i brzojavnih uputnica. Bio je dobar i uslužan djelatnik, a kao osoba fin, pristojan i veseli mladi čovjek. Jedna topla, vedra osoba. Nikoga ne bi uvrijedio ili nešto ružno rekao, a uvijek je bio spreman svima pomoći. Žao mi je i Darka, i svih kolega kojima je život okrutno prekinut. Ništa ne može nadoknaditi tu prazninu…".

Supruga Darkovog mlađeg brata Davora, Ines Nađ, ispričat će: "Darkovi i Davorovi roditelji cijeli su radni vijek proveli u borovskoj tvornici i do rata su živjeli u ulici A. Cesarca, današnjoj Zelenoj ulici. Iako se od radničke plaće živjelo skromno, obiteljski život provodili su u ljubavi i slozi, trudeći se da njihovim sinovima ništa ne nedostaje. Prije rata, Davor je upisao Prometni fakultet u Zagrebu, pa je Darko, budući da im je u međuvremenu umro otac, pomagao majci u financiranju školovanja mlađeg brata. Darka smo posljednji put vidjeli u rujnu 1991., kada je u Zagreb dovezao svog vjenčanog kuma. S obzirom na to kakva je bila situacija u Vukovaru, suprug i ja smo ga nagovarali i preklinjali da se ne vraća natrag, no on nije htio ni čuti za to. Od tada, pa do njegovog nestanka, uspio nam se telefonski javiti nekoliko puta i utješiti nas da su on i mama dobro".

Napadom na dva civila, 20. kolovoza 1991. u šalterskoj dvorani, isprovociran je napad jugoslavenske vojske na vukovarsku poštu. U tom je napadu jedna osoba poginula, više ih je ranjeno, a među njima i tri HPT-ova djelatnika. Okupirana je cijela pošta, zgrada je opkoljena tenkovima oko kojih su se nalazili naoružani rezervisti, a iz tenkova je zapucano po zgradama pošte i telekomunikacija. Od 24. kolovoza više se nije moglo normalno raditi i od tada traju pravi ratni uvjeti.

U monografiji Hrvatska pošta i telekomunikacije u Domovinskom ratu 1991. – 1995., autora Zlatka Cišpera, u dijelu u kojem govori o HPT Vukovar, između ostalog je zapisano: "Već prilikom prvih sukoba radna su mjesta napustila 22 djelatnika srpske nacionalnosti. Prešli su četnicima i onda oružjem tukli po dojučerašnjim kolegama… S braniteljima grada u okruženju ostali su djelatnici HPT-a koji su bez obzira na neprekidnu paljbu topništva i eksplozije projektila svih vrsta i kalibara otklanjali posljedice bezumnog razaranja. Ostali su u svojem Vukovaru do kraja. Danima nisu napuštali radna mjesta, iako je zgrada HPT-a bila teško oštećena… Obavljali su svoj posao na održavanju poštanskog i telekomunikacijskog sustava, a velik dio vremena branili su grad iz rovova, s puškom u ruci. Oni su doslovno bili na braniku svoje domovine".

HTC ili Hrvatski telekomunikacijski centar bio je u zgradi iza pošte i tamo su djelatnici HTC-a, ali i nekoliko djelatnika pošte, među njima i Darko Nađ, boravili do početka rujna kada je to postalo neizdrživo zbog neprestanog granatiranja, posebno s druge strane Dunava. Zbog toga su se premjestili u zgradu "Croatia osiguranja", njih dvadesetak koji su stalno boravili tamo i još nekoliko tehničara koji su dolazili povremeno jer su bili negdje drugdje raspoređeni. Na posljednjem popisu koji će biti dostavljen u TKC Osijek, a koji je sastavio voditelj u TKC Vukovar, Ivan Kovač, nažalost, poput Darka, mučki ubijen na Ovčari, nalazit će se i Darkovo ime.

Mario Jakumetović, djelatnik TKC-a Vukovar, prisjetit će se: "Situacija u Vukovaru je postajala sve teža i pod oružjem je trebao svaki čovjek, pa su naše redovne službe svedene na minimum, a svi koji smo bili sposobni držati oružje u rukama, raspoređeni smo na različite borbene punktove. Darko i ja smo otišli isti dan, ja na položaj u prigradskom naselju Lužac, a on na Sajmište".

U studenom, kad je očajnička obrana iscrpljenih i desetkovanih branitelja Sajmišta već popuštala, uslijed žestokog napada četnika i srpskih paravojnih jedinica u Pionirskoj ulici kod dječjeg vrtića, u neposrednoj blizini tadašnje Tekstilne škole, danas zgrada Radio Dunava, Darkov će suborac biti ranjen. Tijekom povlačenja i pokušaja da ga prebaci preko zida iza kojeg bi potražili zaklon, pri padu nove granate u neposrednoj blizini, Darko će također biti ranjen u vrat, ruku i nogu, dok će suborac kojem je pokušavao pomoći, ponovo biti pogođen, ovaj put smrtonosno. 

Prema bolničkoj evidenciji, Darko Nađ je kao ranjenik zaprimljen u ratnu bolnicu Vukovar 10. studenog ‘91. sa zabilježenom dijagnozom vulnus explosivum (eksplozivne rane), a prema iskazu svjedoka, rane na vratu, ruci i nozi uzrokovane su gelerima tromblona.

Nakon sloma obrane grada i ulaska JNA i četnika u vukovarsku bolnicu, Darko će se još jednom, nakratko, susresti s majkom Ksenijom, koja ga nije vidjela mjesec dana, od 20. listopada i nije o njemu znala ništa, osim da je ranjen.

Ines Nađ: "Darkova majka mu je iz svoje torbe dala nešto cigareta i kožnu jaknu koju mu je ponijela, da mu bude toplije. Ispričala je da je Darko čak i tada bio vedar, da je oraspoloži, dok je ona plakala da joj je ta torba jedino što joj je preostalo. Rekao joj je: 'Ne plači mama, imat ćemo opet sve, samo da preživimo…'. Nadajući se kako će ih ubrzo pustiti, mama mu je zaželjela sretan put, i bile su to posljednje riječi koje su izmijenili... Prva stvar koju je majka prepoznala na njegovoj identifikaciji, bila je kožna jakna koju mu je donijela prilikom posljednjeg susreta… Da mu ne bude hladno…".

Protivno svim pravilima Ženevske konvencije, pripadnici JNA i paravojnih srpskih jedinica, zarobljene branitelje i civile iz vukovarske bolnice deportirali su na farmu Ovčara gdje su ih nakon neljudskog mučenja, nemilosrdno strijeljali i zakopali u masovnu grobnicu iz koje su 1996. godine ekshumirani.

Darkovi posmrtni ostaci identificirani su dana 24. svibnja na Zavodu za sudsku medicinu na Šalati u Zagrebu, te pokopani mjesec dana kasnije, 27. lipnja 1997. godine, na zagrebačkom gradskom groblju Miroševac.

Darkova kuma Antonija Terek ispričat će: "Moja majka Marija bila je djelatnik vukovarske bolnice i tijekom rata je imala dužnost podjele hrane ranjenicima. Tamo je vidjela Darka, pa mu je, budući da je bio bos, jedno mu je stopalo bilo zavijeno, dala svoje papuče. Zapravo, jednu papuču, a drugu je zadržala. Kad su se nakratko ponovo sreli prije negoli su ih, nakon zarobljavanja, razdvojili, dogovorili su se da će se naći u Zagrebu, pa će ponovo 'spojiti' dvije  rastavljene papuče. Tako su se šalili. Mama je tu papuču čuvala dugo, godinama, nadajući se kako će se Darko, nekim čudom, pojaviti… Nažalost, dvije papuče se nikada više nisu spojile…".

Ines Nađ s tugom će reći: "Suprugova majka Ksenija Nađ napustila nas  je2012. potpuno slomljena od godina nade i traganja, godina neizvjesnosti i na kraju, od godina boli i tuge. Otišla je Darku u zagrljaj, pronaći svoj mir. U spomen na Darka i nju, želimo da se njena bol sačuva od zaborava i prenese, ako nikome drugome, onda našoj djeci na čuvanje. Bili su skromna obitelj, bez političkih ambicija, no iako po nacionalnosti Rusini, obojica braće Nađ bez pogovora su se priključila obrani Hrvatske, Darko u Vukovaru, a njegov mlađi brat Davor i ja, kao studentica prava, sudjelujemo u obrani Karlovca u sastavu 129. brigade. Nakon Darkove identifikacije i pokopa, godine 1999., njihova majka i Davor prodali su kuću u Vukovaru. Proživljena tragedija nije im dala ni volje ni snage za povratkom, ali ni različita razočaranja. Godine 1991., Davor, tada moj dečko i ja, odlučili smo provesti nekoliko svibanjskih dana u Vukovaru. Na stanicu u Vinkovcima, po nas su došli Darko i njihov prvi susjed s kojim su odrasli. Bilo je to sasvim ugodno druženje. Nažalost, 2.svibnja dogodilo se strašno ubojstvo 12 hrvatskih policajaca, a susjednom ulicom na Sajmištu, tutnjali su tenkovi na putu u vojarnu. Svima nam je to bio strašan šok, proveli smo dan gledajući vijesti. U jednom trenutku, u kuću je ušao isti taj prvi susjed s kojim smo se najnormalnije viđali i družili proteklih dana. Uočivši da gledamo hrvatske, a ne srpske vijesti, pljunuo je i opsovao nam majku ustašku. Za nas je to bio trenutak nevjerice, ali i istinskog otrježnjenja i svjesnosti kako stvari uistinu stoje. Darko je kao zarobljeni hrvatski branitelj ubijen na Ovčari. Danas, taj je susjed nagrađivani hrvatski policajac".

Kada je nakon ulaska JNA i četnika u vukovarsku bolnicu kao ranjenik zarobljen i deportiran na stratište Ovčara, gdje je nakon neljudskog mučenja ubijen i zakopan u masovnoj grobnici, Darko Nađ, sin i brat, imao je 26 godina.

Darko, nismo te zaboravili.