MAJKA NAKON ČETIRI GODINE BITKE 'Centar je trebao reagirati, a njih baš briga; Nisu prepoznali otuđenje, ostavili su dijete kod zlostavljača i ja svoje dijete neću više nikada vidjeti'

"Ja sam dijete u manje od godine dana do sada vidjela tri puta i to kad sam otišla u školu jer otac nije dopustio nikakva viđenja. Nakon što je bio potres, nije mi se htio javiti na telefon. Ja sam otišla na adresu na kojoj bi oni trebali živjeti, njih nije bilo tamo. Ja ne znam je li mi dijete živo, ja ne znam gdje je, a Centar je poslao mail da se obratim djetetovom psihijatru i da ga pitam kako je moje dijete?! Ja nikada više neću vidjeti svoje dijete temeljem ove presude. Otac sustavno ignorira presude tijekom ove četiri godine, na moje poruke je u početku odgovarao vrijeđanjem, a zadnjih godinu dana ne odgovara ni na moje poruke, ni pozive ni mailove. To nije ljudski da otac ne želi komunicirati s majkom, da sam i najveći zločinac bi morao to napraviti i Centar bi trebao reagirati, a njih baš briga", ispričala nam je vidno uznemirena majka čiji podaci su poznati redakciji.

Za portal Direktno pristala je progovoriti, kako sama kaže, o cijelom nizu propusta koje je zagrebački Centar za socijalnu skrb napravio u njezinom slučaju. Najviše im zamjera to što su, kaže, od početka u svojim postupcima bili izrazito pristrani te nisu na vrijeme prepoznali da je riječ o otuđenju. "Za otuđenje je karakteristično da jedan roditelj emocionalnim pritiskom od djeteta traži da mora birati između mame i tate. Moje dijete nema izbora, nego ostati kod roditelja zlostavljača", priča nam naša sugovornica. 

Uvod je ovo u jednu vrlo kompleksnu priču o kojoj se u hrvatskoj javnosti malo govori. Pojam otuđenja je noviji konstrukt u psihologijskoj praksi te vlada intenzivna polemika struke oko samog definiranja koncepta otuđenja. Međutim, neosporno je da se radi tek o preciznijoj definiciji određene vrste emocionalnog zlostavljanja. Literatura razlikuje opravdano odbacivanje roditelja (koji je npr. seksualno zlostavljao dijete) i otuđenje koje opet može biti čisto (odbačeni roditelj je adekvatan) i hibridno (odbačeni roditelj ima neke deficite roditeljskih kapaciteta, što otuđujući roditelj koristi, dakle onaj koji manipulira djetetom sa svrhom da naruši djetetov odnos s drugim roditeljem). To je ujedno definicija otuđenja kojeg u radu "Prevencija emocionalnog zlostavljanja djece u visoko-konfliktnim razvodima roditelja: Analiza stanja u Hrvatskoj" spominju autorice Mia Roje Đapić i Gordana Buljan Flander iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, a u kojem navode da "otuđenje djeteta predstavlja niz roditeljskih ponašanja koje namjerno ili drugačije interferiraju i narušavaju odnos djeteta s drugim roditeljem".

Pritom dijete inzistira da je sve što govori isključivo njegovo mišljenje iako u stvari koristi posuđene scenarije naučene od otuđujućeg roditelja (zlostavljača op.a.). Dijete je uvijek na strani otuđujućeg roditelja te počinje odbacivati proširenu obitelj od odbačenog roditelja kao i sve što ima veze s njim. 

Kako navodi psihologica Ivana Kober Vrbat iz Psihijatrijske bolnice za djecu i mlade Zagreb, stručnjaci se često ne slažu oko same konceptualizacije otuđenja. "Međutim, ono oko čega postoji konsenzus je da je grubo interferiranje u odnos djeteta s drugim roditeljem zlostavljanje, stoga ga tako promatramo, kako god se službeno zvalo" te nastavlja:

"Otuđenje je samo po sebi kontraintuitivna priča jer se laicima čini da dijete dobro funkcionira i da treba poštovati njegovo mišljenje i želju da ne viđa jednog roditelja na razini sudske presude. Vjerujte da velika većina djece pokazuje snažnu povezanost s roditeljem koji ih zlostavlja. Dijete će uvijek nastojati da zasluži ljubav svog roditelja, jer u djeci uvijek živi nada da će se promijeniti i voljeti ga, prema njima postupati kako bi trebali. Otuđenje, kako god ga nazvali u klasifikacijama predstavlja upravo to - oblik emocionalnog zlostavljanja."

U svome radu, Roje Đapić i Flander Buljan navode da u Hrvatskoj ne postoji sustavan i sveobuhvatan program prevencije bilo koje vrste zlostavljanja djece pa tako ni onog emocionalnog, posebice specifično usmjerenog na djecu u razvodima roditelja. Osim toga brojke govore dovoljno o realnom stanju u RH. 

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku iz 2018. godine u Hrvatskoj se približno rastaje svaki treći brak, a u kućanstvu u prosjeku odrasta 1,4 maloljetne djece. Pretpostavlja se da je broj djece koja proživljavaju roditeljski razvod puno veći od službenih brojeva jer je nemoguće doći do podataka o razdvajanju u netradicionalnim obiteljima. 

Sudski procesi traju i do 11 godina

Prema podacima Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, koje autorice navode u svom radu, od ukupno gotovo 4000 intervencija Centara za socijalnu skrb godišnje vezanih za otuđujuća ponašanja roditelja, kao emocionalno zlostavljanje prijavljuje se manje od sto slučajeva, a državno odvjetništvo procesuira više od 70 posto takvih prijava. Pritom je također znakovito da prema internim podacima Poliklinike, cijeli proces od početka do okončanja sudskog postupka u ovim slučajevima traje u prosjeku pet godina, a u rasponu od 11 mjeseci do 11 godina. 

Stručnjaci naglašavaju da je već u ranoj fazi razvoda iznimno važno odmah krenuti s preventivnim programom i tu navode utvrđivanje odrasle osobe od povjerenja u životu djeteta koje ima ulogu podrške i obavještavanja institucija u slučaju sumnje na neadekvatna postupanja prema djetetu. Roditelji bi se također u ranoj fazi razvoda trebali uključiti u proces davanja podrške, kako bi se spriječilo upravo ono čemu svjedočimo kada se govori o otuđenju. Također je bitno što ranije uspostaviti što jasniju ravnotežu moći između roditelja te što brža reakcija sustava.

Međutim, u ovom slučaju ravnoteže i dan danas nema, a slučaj se povlači po sudovima gotovo četiri godine. Majka navodi i da je Centar redovito sudu dostavljao netočne informacije, a na temelju kojih je sud onda odlučivao u postupku. "Ja jesam jednom udarila svoje dijete, ali ja nisam zlostavljač. Osim toga Centar sudu redovno piše da je sud obustavio kazneni postupak protiv mene jer sam 'ispunila svoje obaveze', a ne navodi da je Općinsko državno odvjetništvo odbacilo kaznenu prijavu, a sam postupak nikad nije pokrenut, a ovo je tek jedan od primjera. Jedna od nadzornica u postupku od mene je čak tražila novac - tu su odmah reagirali i maknuli je sa slučaja, ali ni ovo se ne spominje u izvještajima sudu".

Osim navedenog sudskog postupka u kojem otac traži promjenu sudske odluke o mjestu djetetovog prebivališta, tu je i sudski postupak ovrhe nad djetetom koji je pokrenula majka, a u kojem postupku je sud utvrdio da je riječ o otuđenju te temeljem toga i presudio. Do sada su donesene tri odluke o ovrsi koje se niti jednom nisu provele. "I tu je sud zakazao, cijeli sustav je zakazao", priča nam majka.

"Centar je dozvolio da mimo sudskog rješenja moje dijete živi s ocem, nikada ga nisu ni opomenuli zbog toga što me vrijeđa i psuje pred djetetom. On je blokirao moj broj u djetetovom mobitelu, nikada nije dozvolio susrete osim onih sudski određenih, a u onim susretima koji su se i odvijali uvijek je bio prisutan, sam je određivao hoće li do njih uopće doći i koliko će susreti trajati. Ja sam tražila Centar da ga u skladu sa svojim zakonskim obavezama opomenu, jer ono što oni mogu je izreći mjeru ako neće poštivati sudsko rješenje, kazneno ga prijaviti, znači, nikada mi nisu odgovorili na to. Sudu su išli s preporukama dijametralno suprotnima od navoda svojih nadzora. Centar je kao relevantne redovito sudu podnosio mišljenja djetetovog psihijatra koji ne priznaje pojam otuđenja, ali iznošenje njegovog mišljenja po tom pitanju ne bi ni trebalo biti relevantno jer se radilo vještačenje kojim je utvrđeno da se o otuđenju radi. I tu se nije ništa napravilo", rezignirana je majka.

"Sustav prepoznaje otuđenje ne kao otuđenje, kao emocionalno zlostavljanje, već kao krivnju, odnosno ono što su meni radili u Centru je 'Vi ste krivi, Vi se svađate', što nije istina. Kako se ja mogu svađati s nekim tko mi se ne javlja na pozive, ne odgovara na poruke nego me ignorira, na susretima kad dođe ne pozdravi me. To nije svađanje, to je nešto sasvim drugo", kazala je naša sugovornica.

Vidjeti svoje dijete samo tri sata mjesečno

I u zadnjoj presudi sud je prihvatio mišljenje Centra te je odredio da će dijete živjeti s ocem, a majci omogućuje da vidi dijete prvih šest mjeseci ukupno tek tri sata mjesečno i to uz nadzor stručne osobe, narednih šest mjeseci bez nadzora svaku srijedu po dva sata i svaku drugu subotu po šest sati, a tek iza toga u obzir dolaze i blagdani te praznici. Otac ujedno može samostalno ostvarivati roditeljsku skrb u odnosu na sve sadržaje roditeljske skrbi uključujući i promjenu adrese prebivališta.

"A shodno onome što je centar predložio, sud je to prihvatio i sud je donio rješenje znajući da je Covid na snazi. Ne razumijem zbog čega, koji zločin sam ja napravila da je meni potreban nadzor. Znači nemam prava kao najgadniji roditelj na svijetu, moje dijete nikad sa mnom ne može ni prespavati", govori nam uplakana sugovornica.  

"Jednostavno sustav na potpuno krivi način reagira i prepoznaje situacije. Konkretno u ovom mom slučaju, iako je utvrđeno otuđenje od strane ovlaštenog sudskog vještaka, sustav je prvenstveno, tu mislim na Centar, ali i na sud, i dalje dopuštao da se to emocionalno i psihičko zlostavljanje događa i da niti na jedan način nikada nisu upozorili oca nego su mu zapravo dali do znanja da on može raditi što god želi jer će mu sve to proći.  I to je zapravo tužno da u Hrvatskoj, zemlji koja se smatra nekakvom naprednom demokracijom u današnje doba događa pogotovo u ovoj situaciji gdje Covid nije zezancija. Moje dijete sutra može završiti u bolnici i ja to neću znati", tvrdi majka i nastavlja: 

"Sve preporuke koje daju ljudi se time bave i razumiju to, koji su stručni u tom području nisu uopće bitne, bitno je ono što kaže Centar. U Hrvatskoj Centar je taj koji određuje sudbinu djece i uništava djecu. Moj slučaj je na žalost ekstreman, ali nije jedini. Takvih ima jako puno, ali možda prolaze ispod radara, jer ljudi jednostavno odustanu. Želim da se o ovome otvoreno govori i da možda rezultira time da se ovakve stvari spriječe u budućnosti", kaže majka.

Također, napominje kako se puno educirala o samom otuđenju i radila na tome kako da pristupi djetetu u ovakvim teškim okolnostima, na koji način da se s njim poveže, razgovara, približi mu se. Ali, kaže, na svaki njezin korak, sustav je pronašao načina kako da je vrati na početak.

I stručnjaci mogu kazneno odgovarati

Koje su ovlasti Centra za socijalnu skrb u slučajevima visoko konfliktnih razvoda, posebno u slučajevima gdje su oprečna mišljenja stručnjaka, psihologica Vrbat Kober za portal Direktno kaže da situacije u kojoj postupci jako dugo traju, u kojima u praksi postaje nejasno što su čije ovlasti, ingerencije i granice istih, na žalost nije iznimka i roditelji se u takvim situacijama često susreću sa sličnim preprekama.

"Ne ulazeći u konkretan slučaj, odluka o tome s kim će dijete živjeti i koliko će često, na koji način viđati drugog roditelja donosi se na sudu na temelju opsežne procjene visoko educiranih i stručnih osoba. Sud donosi takvu odluku uzimajući u obzir i mišljenje Centra za socijalnu skrb, i mišljenje psihologa, psihijatara, vještaka (čiji nalaz ima dodatnu težinu), ali i sve druge relevantne informacije i dokaze u postupku. Dužnost svih građana, a posebice stručnjaka, neovisno u kojoj se ulozi nađu u cijelom procesu, jest obavijestiti Centar i/ili policiju ukoliko imaju saznanja ili sumnjaju da su narušena ili ugrožena dječja prava. Stručnjaci mogu i kazneno odgovarati ukoliko propuste ili zanemare prijavljivanje zlostavljanja djeteta i kršenja njegovih prava. Ukoliko roditelj smatra da se radom Centra opetovano krše prava djeteta ili da postoje nepravilnosti u radu Centra za socijalnu skrb, roditelj može tražiti izuzeće Centra za socijalnu skrb. Također, kada roditelj odbija surađivati s Centrom za socijalnu skrb ili nadležnim sudom, može prema odredbama Obiteljskog zakona biti kažnjen".

Govoreći o otuđenju koje predstavlja vid emocionalnog zlostavljanja djeteta, ova stručnjakinja kaže kako je ponekad u pojedinom slučaju teško na prvi pogled procijeniti je li riječ o otuđenju ili ne. Otuđujući postupci roditelja mogu se manifestirati na različite načine, postoje različite strategije koje roditelji koriste i o njima se mogu naći podaci u literaturi. Upravo zbog toga je, kaže Kober Vrbat, iznimno važno da u procjeni sudjeluju visoko educirane stručne osobe s iskustvom rada na tom području.

Biste li seksualno zlostavljano dijete ostavili kod zlostavljača ako ono izjavi da to želi?

Emocionalno zlostavljanje i inače je najmanje poznato i prepoznato, kako u istraživanjima, tako i u kliničkoj praksi jer ne ostavlja vidljive masnice. Kod emocionalnog zlostavljanja, istraživanja pokazuju veću sklonost "davanju vremena", nego kod primjerice seksualnog zlostavljanja. 

"Što bismo učinili da dijete želi živjeti s roditeljem koji ga zlostavlja seksualno umjesto emocionalno, a dijete se na prvi pogled doima dobro, izražava volju i želju da živi s tim istim roditeljem? Zlostavljanje je zlostavljanje. Tako treba reagirati. Na žalost, nekad se bijes roditelja na bivšeg partnera tada okrene na uključene stručnjake i često imamo neugodna iskustva u radu s roditeljima koji na ovaj način emocionalno zlostavljaju djecu."

Podaci govore da se vrlo mali broj intervencija Centara za socijalnu skrb vezanih za otuđenje odnosi na emocionalno zlostavljanje, a tek se dio tih slučajeva procesuira od strane Državnog odvjetništva. Činjenica je da je sustav u nekim slučajevima spor i da neki dijelovi sustava sporo reagiraju, a što duže dijete ostaje u konfliktnoj situaciji, to je ono u većem riziku da razvije različite poteškoće, upozorava psihologica. 

"Prema istraživanjima, djeca koja su dugo izložena emocionalnom zlostavljanju u velikom su riziku da razviju socioemocionalne i ponašajne poteškoće, ali i psihopatološka stanja te podaci čak pokazuju da djeca koja su dugo izložena visoko-konfliktnom razvodu roditelja pokazuju jednake teškoće kao i djeca žrtve tjelesnog zlostavljanja i zanemarivanja. Djeca koja su otuđena nalaze se u stanju psihološkog 'splittinga', što znači da svijet, sebe, druge doživljavaju u crno-bijelim terminima umjesto na zdrav i izbalansiran način, što je uvod u brojna psihijatrijska stanja, npr. granični poremećaj osobnosti. Dakle, iako se dijete čini dobro u nekom trenutku očima laika, prema zakonu i međunarodnim klasifikacijama, zlostavljanje se odnosi i na ona ponašanja koja će vrlo vjerojatno ostaviti posljedice u budućnosti, a to ćemo uglavnom otkriti u adolescenciji ili mlađoj odrasloj dobi.  Važno je biti oprezan u donošenju odluka vezanih za dijete, ali te odluke moraju biti temeljene na znanstvenim činjenicama i na pravilima struke", kazala je Ivana Kober Vrbat.

"Takve liste procjene mogu biti pomoć stručnjacima upravo u slučajevima visoko- konfliktnih razvoda i otuđenja te su upravo u početnoj fazi primjene. Stoga se može reći kako postoje korisni alati kojima se stručnjaci mogu voditi, a dužnost svakog stručnjaka je redovito se educirati o novim saznanjima na području rada s djecom. Neznanje i nedovoljna informiranost ne mogu biti opravdanje za nečinjenje svega što je potrebno kako bi se osigurala zaštita prava djece. Raditi s djecom i obiteljima, posebno u okolnostima zlostavljanja, nije nimalo lako i vjerujem da je problematika nedovoljnog prepoznavanja i reagiranja jako složena. Iako, ponavljam, nema opravdanja za ne-reagiranje i propuštanje zaštite djeteta, važno je razumjeti te razloge kao objašnjenje, kako bismo znali na čemu i kako raditi za budućnost", poruka je Ivane Kober Vrbat.

Tužba za nečinjenje

Majka koja je bila inicijator da pišemo o temi otuđenja u hrvatskom sustavu socijalne skrbi i sudstvu smatrajući kako je emocionalno zlostavljanje tema od velikog interesa za hrvatsku javnost, kaže kako je protiv svih aktera nadležnog Centra za socijalnu skrb pokrenula kaznene prijave zbog nečinjenja.  Portal Direktno nagovijestio je Centru za socijalnu skrb o kojem slučaju pišemo te smo u srijedu zatražili komentar majčinih navoda. Iz Centra su nam odgovorili da su njihovi stručni suradnici u obvezi poštivati načela tajnosti i zaštite osobnih podataka, kao i privatnosti u odnosu na oba roditelja, a posebno u odnosu na maloljetno dijete i isto tako spriječiti mogućnost otkrivanja njihovog identiteta.

"Zakonom o socijalnoj skrbi i Pravilnikom o poslovnoj i profesionalnoj tajni Centra za socijalnu skrb Zagreb propisano je kako medijima nismo u mogućnosti iznositi podatke o konkretnim slučajevima, zbog čuvanja službene i profesionalne tajne, kao i poštivanja načela tajnosti i zaštite osobnih podataka te poštivanja privatnosti. Također smo dužni čuvati i dignitet stručnjaka pa tako i stručnjaka zaposlenih u Centru za socijalnu skrb Zagreb, koji savjesno, stručno i odgovorno obavljaju svoj posao, uvijek u zaštiti i najboljem interesu djeteta te svih drugih korisnika prava i usluga iz nadležnosti centra za socijalnu skrb", stoji u odgovoru Centra.

Pri tome, dodaju, svaki Centar za socijalnu skrb surađuje sa svim institucijama, koje su u određenom slučaju dužne i pozvane sudjelovati, primjenjujući profesionalne metode svih struka u sustavu socijalne skrbi, te sve konvencije i važeće zakone i pravne propise.

Isto tako iz Centra su nas upozorili na preporuke Pravobraniteljice za djecu te apelirali na suzdržavanje od objavljivanja senzacionalističkih sadržaja koji se tiču tematike obuhvaćene Obiteljskim zakonom, "jer isti mogu nepovoljno utjecati na život i integritet maloljetne djece", što se portal Direktno trudio u objavi ovog teksta pridržavati, a u isto vrijeme ipak prenijeti majčinu stranu priče.

Nadalje, s obzirom da na naš upit oko konkretnog slučaja nisu bili u mogućnosti odgovoriti, ipak smo dobili načelni odgovor vezano uz tematiku emocionalnog zlostavljanja.

"Pod emocionalnim zlostavljanjem podrazumijevamo propuste u ponašanju nepovoljne za djetetov emocionalni i socijalni razvoj kao što su odbacivanje djeteta, diskriminacija jednog naspram drugog djeteta, ponižavanje, zastrašivanje, izoliranje, pogrešna socijalizacija (potkrepljivanje asocijalnih kriminalnih ponašanja), kao i izloženost nasilju nad drugim članovima obitelji. Tjelesni pokazatelji su poremećaji govora, kašnjenje u fizičkom razvoju, ovisnosti, pogoršanje kroničnih bolesti. U ponašanju su indikativni poremećaji navika (ljuljanje, sisanje prsta), asocijativno ili destruktivno ponašanje, pasivnost ili agresivnost i delinkvencija.

Otuđenje djeteta, koje je oblik emocionalnog zlostavljanja, često proizlazi iz visoko-konfliktnih razvoda roditelja koji ne mogu razdvojiti svoje roditeljske i partnerske odnose, zbog čega dolazi do neprimjerenih emocionalnih pritisaka na dijete. Za otuđenje djeteta treba postojati pretpostavka da su prethodno oba roditelja bila jednako kompetentna u izvršavanju roditeljske skrbi te da roditelj nije ničim traumatizirao svoje dijete.

Zaključno, obitelj koja je predmet Vašeg interesa, u dugogodišnjem je tretmanu Centra za socijalnu skrb Zagreb, i u istoj su poduzimane mjere obiteljsko-pravne zaštite u interesu i na dobrobit djeteta, a trenutno je na snazi privremena mjera koju je donio Općinski građanski sud u Zagrebu", stoji u odgovoru Centra za socijalnu skrb.

Reagirali nakon upita portala Direktno

Slučajno ili ne, majka koja je svoj slučaj odlučila podijeliti s javnošću nas je obavijestila kako su joj iz Centra u četvrtak odgovorili da su "žurno zatražili postupanje nadležnih policijskih postaja i utvrđivanje kaznene odgovornosti. Otac po našim upozorenjima višekratno nije postupio".