Macan: slagali se ili ne, Kolinda je u Dalmaciji napravila dobar posao

Preseljenje Ureda predsjednice na 10 dana u Split je izvrstan komunikacijski projekt s čijim rezultatima Kolinda Grabar Kitarović i njezin tim mogu biti izuzetno zadovoljni, piše na Dalmatinskom portalu vlasnik splitske PR agencije VAJT Jerko Trogrlić ocjenjući dalmatinsku turneju čelnice Hrvatske, u tekstu kojega je podijelio poznati PR-ovac Macan. Prenosimo Trogrlićev tekst:

U određenim trenucima je bilo pretjerivanja, možda su u nekim situacijama izgubili osjećaj za mjeru, ali s obzirom na euforiju koja je vladala, nije im za zamjeriti. Njen dolazak je najsnažnija poruka decentralizacije koju je netko od nacionalnih političara poslao do sada, a znamo koliko Splitu i Dalmaciji ta poruka godi. Za razliku od mnogih do danas, ona je tu poruku 'podebljala' svojim desetodnevnim prisustvom, zapravo maksimalno koliko u skladu sa svojim ovlastima i može.
Nazvao sam njen boravak komunikacijskim projektom ne želeći ga time obezvrijediti, ali, ponavljam, s obzirom na ustavne ovlasti predsjednice, njena se uloga u mirnodopskom vremenu uvelike svodi na slanje poruka i ukazivanje na nepravilnosti. Jedna od takvih je i njena brza reakcija na poziv ili bolje rečeno prozivku od strane Marijane Puljak koja je u medijima zabilježena s naslovom 'Predsjednice, ajde dođite magistralom do Omiša ako se usudite'. Grabar Kitarović je već sutra sjela u automobil, uzela knjigu i krenula u 'avanturu'. Upravo taj potez pokazuje razliku u odnosu na komunikaciju brojnih političara. Ona se nije upustila u debatu s Marijanom Puljak, nije se bavila dosjetkama niti retorikom, nego je sjela u auto spremna sjediti tri sata, što je, vjerujte, sigurno izazvalo velike glavobolje i protivljenje njenog osiguranja i protokola. Takvim je činom potencijalno negativnu situaciju preokrenula u svoju korist, a problem te ceste i sve negativno što se uz nju veže podigla na najvišu razinu i ponovno preusmjerila na pravu adresu tj. Ministarstvo prometa i Hrvatske ceste.

Usporedba s Bandićem

Čitav njen boravak nazvao bih populizmom s pokrićem. Trebalo je obići sva ta mjesta, trebalo je stisnuti sve te ruke, 'uživati' u svakoj manifestaciji, saslušati sve te probleme i dati potrebnu pažnju svakom pojedincu s kojim je stupila u kontakt. Prema svjedočenju onih koji su to revno pratili, ona je to zaista odradila, istovremeno odričući se, sa zaposlenicima svog ureda, velike većine komfora kojeg su njeni prethodnici uredno uživali. Takvim načinom poslala je drugu snažnu poruku, a to je 'ja sam žena iz naroda'. Ta rečenica u predsjedničkoj kampanji nije baš imala jako pokriće s obzirom na hipoteku njene bruxelleske, washingtonske, pa i zagrebačke adrese, te pozicije i plaće. Intenzivnim boravkom među ljudima, dostupnošću, vedrinom, pozitivnom energijom i pametno izabranim susretima razbila je zidove koje Pantovčak, Banski dvori ili bilo koje 'prijestolje' vrlo lako stvore između građana i njihovih izabranika. Može li se njen populizam usporediti s Bandićevim? Naravno da može. Nadam se da će zbog ozbiljnosti funkcije rijetko prelaziti granicu trasha i pretvarati se u karikaturu što zagrebački gradonačelnik ima običaj, no istina je da je to stalni ples na žici u kojem nije lako uvijek zadržati balans. Njegova funkcija je ipak puno operativnija, rezultati puno mjerljiviji ili bolje reći opipljiviji, pa je i takva uloga zahtjevnija. Oboje koriste populizam koji podrazumijeva ogromnu energiju i dosljednost, pa ako je i lažan, o čemu mi ne pada napamet suditi, tu laž treba živjeti 16 ili u Bandićevom slučaju 18, nerijetko i 24 sata dnevno, a to birači honoriraju. Građani cijene one koji rade, a da bi znali da radite to morate jasno i pametno iskomunicirati. Toga su i zagrebački gradonačelnik i predsjednica svjesni i tu nema ničeg lošeg. Dobra komunikacija je, kako kaže jedan francuski stručnjak, kao razglas pjevaču; bez nje vas nitko neće čuti, ali ona vam neće dati glas i sluh ako ih nemate. Ne zaboravimo da i papa Franjo koristi mnogo elemenata takve komunikacije, a ima li ozbiljnije organizacije od Crkve?
Predsjednica od svog izbora pokušava poslati poruku jedinstva, no u praksi joj to baš ne ide za rukom. Borba s duhovima prošlosti, pritisak izborne godine, dug prema stranci bez koje ne bi bila predsjednica i nesuradnja SDP-a ipak stvaraju šumove zbog kojih ta poruka ni u ovoj dalmatinskoj turneji nije zaživjela. Kolumnistica jednog dnevnog lista dobro je primijetila da predsjednica uglavnom 'zastaje tamo gdje stoluje HDZ', upozoravajući da tako indirektno sudjeluje u kampanji zamjenjujući puno nepopularnijeg Tomislava Karamarka. Na stranu što bih, da sam u poziciji savjetnika stranačkog vodstva HDZ-a, tako nešto i sugerirao, postoji bitna iznimka koja dovodi u pitanje tu teoriju. Na čelu Splita u koji je predsjednica smjestila svoj ljetni ured je SDP-HNS koalicija te je osim zajedničke konferencije za tisak i dva susreta s predstavnicima gradske uprave, upravo od njih tražila da njen ured ugoste u gradskom prostoru, za što splitski gradonačelnik nije imao načina, volje ili dozvolu. Prirodno je da se nakon toga obratila županu koji se domaćinstvu posvetio s punom pažnjom i zadovoljstvom. Iako je predsjednica većim dijelom bila na području Splitsko-dalmatinske županije, pa je pratnja župana kao i dobrog dijela stranačke svite bila očekivana, u kombinaciji s izborom općina koje su se posjećivale zaista je dosta podsjetilo na predizbornu karavanu. Ako vidim neku zamjerku radi se upravo u tom dijelu jer sam uvjeren da bi predsjednica bila prihvaćena i lijepo primljena u bilo kojem dalmatinskom gradu i općini, a ako i stoji odgovor njenog ureda da su 'išli u općine u kojima su problemi, a ne u kojima je HDZ', morali su 'izmisliti' neku problematičnu 'SDP-ovu općinu'. Možda tražim previše, ali bila je to prilika za 'gol u gostima' koju ovaj put predsjednica nije do kraja iskoristila. Ipak, ne zaboravimo da je ipak prvi gostujući ured bio u Splitu, a ne 'HDZ-ovom' Zadru ili Šibeniku.
Ideja preseljenja ureda u Split nije senzacionalna, ali realizacija i briga o detaljima je. Vjerujem da bi svakom savjetniku koji iti malo ima osjećaja za PR nešto slično palo na pamet, ali ne znam puno onih koji bi tu ideju iznijeli, a još manje onih koji bi to s predsjednikom/predsjednicom, protokolom i osiguranjem ovako uspješno proveli.

Ne znam kako je Ured operativno odradio odnose s lokalnim medijima, ali rezultat kojeg se dalo vidjeti, čuti i pročitati bio je izvanredan. Deset dana je predsjednica bila glavna, pozitivna vijest svih dalmatinskih medija, a njene poruke su jasno i ujednačeno putem istih komunicirane. Naravno da je bilo trenutaka koji su medije zagolicali više od teme koju je pojedinim susretom predsjednica htjela potencirati, ali radi se o zanemarivom broju situacija, a i o prirodi medija koji traže i nešto light sadržaja.

Selfie je jači od kolumne

U komunikaciji s nacionalnim, 'velikim' medijima je bilo nekoliko pogrešaka, nepotrebno reagiranje i malo brzopletosti. Bilo je i bit će u narednim danima medijskih opaski i izrugivanja, najčešće od kolumnista i nekolicine 'neovisnih' analitičara s kontinenta kojima je smetalo njeno kormilarenje, šetnja po Pazaru, susreti s ribarima, 'estradizacija i banaliziranje' uloge predsjednice. Kako sam naveo na početku, bilo je tu pretjerivanja koje, ako se nastavi kroz mandat, može postati kontraproduktivno, no ima i pretjeranog 'čistunstva' od strane pojedinaca koji ipak ne mogu prihvatiti da su izbori završili i da je Kolinda Grabar Kitarović izabrana od strane većine hrvatskih građana koji su izašli na izbore, kao i to da sami više nisu toliko bitni. Bivši predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović jednako su tako nerijetko bili 'svakom loncu poklopac', često komentirali stvari koje su izvan njihovih ovlasti i bili klasične posvuduše, no ti isti su tada drugačije komentirali takvo ponašanje. Radi li se o ideologiji, političkim preferencijama ili o tome što je predsjednica žena, plave kose i lijepog osmijeha izvan je moje domene. Vrijeme u kojem se političar trebao sviđati pojedinim kolumnistima, koji bi onda po osobnim preferencijama formirali javno mnijenje je prošlost. Kolumna jednog nekad utjecajnog kolumnista (preskočit ću ime) danas je manje čitana ili 'klikana' od iti jednog selfija s predsjednicom kojeg je na Facebooku objavila osoba s preko 300 prijatelja. Koliko je to dobro možemo raspravljati, ali to je jednostavno tako.
Pobjednik je onaj koji sluša i odgovara na problem svake osobe pojedinačno. Glasač danas traži osobni pristup bilo sastankom, komentarom, stiskom ruke, osmijehom, klikom, lajkom, porukom. Tehnika i interaktivnost današnjim političarima to čine mogućim, ali zahtjeva od njih izniman napor.
Popularnost Kolinde Grabar Kitarović je zanimljiv fenomen koji je ovim dobio svoju potvrdu. Kako će se razvijati i hoće li građani od toga na koncu imati ikakve koristi... pisat ćemo za četiri i pol godine.