Ljevičari stigmatiziraju desni spektar kao filoustaški baš svakoga dana

No, jedna mi misao 'ne da mira', pa je, eto, dijelim s vama tek onako kao kuriozitet: naime, od kada je SDP ispao iz igre za formiranje vlade s MOST-om, nema dana da ovdašnji ljevičari okupljeni na političkoj, kulturnoj i medijskoj sceni (od Stjepana Mesića, Milorada Pupovca, Zorana Milanovića, Nenada Stazića, Ingrid Antičević-Marinović, Zorana Pusića, Slavka Goldsteina i Ognjena Krausa, preko Urše Raukar, Vilima Matule i Jelene Veljače, pa do Jurice Pavičića, Jelene Lovrić, Ante Tomića, Borisa Dežulovića, Ivice Đikića, Matije Babića i cijelog niza nekakvih 'malih od palube' poput Borisa Vlašića) ne koriste svaku priliku da faktički cijeli desni politički spektar stigmatiziraju kao filoustaški i kriptofašistički, pri čemu te optužbe ne upućuju samo prema ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću i potpredsjedniku Sabora Ivanu Tepešu, nego i prema Tomislavu Karamarku te Kolindi Grabar Kitarović.

Radi se, dakako, o političkoj konstrukciji (pseudo)realnosti – čiji je modus (operandi) najbolje vidljiv na primjeru dva komentara, oba objavljena istog dana, iz pera notornih ljevičarskih opinion makera i perjanica Jutarnjeg lista, Jurice Pavičića i Jelene Lovrić, a u kojima se Karamarka i KGK optužuju da se tek nevoljko i neuvjerljivo distanciraju od navodnog filoustaštva, a i to tek nakon što ih je na takav korak natjerao susret s Nicolasom Deanom, posebnim izaslanikom američkog State Departmenta zaduženim za pitanja holokausta.

Koliko god ova teza u političkom smislu nije nimalo bezazlena, pače, radi se o krajnje zlonamjernoj i zloćudnoj podvali – ne bih se sad bavio njezinom argumentiranom dekonstrukcijom i pobijanjem, jer nakon skoro tri desetljeća mog pisanja i javnog objavljivanja koje nije polučilo nikakvu spomena vrijednu promjenu percepcije kod publike, naprosto je došlo vrijeme da priznam kako u ovoj zemlji ili svi sve i tako znaju pa im ne treba ništa objašnjavati, ili pak ja nisam onaj čije se objašnjenje traži i uvažava.

Anyway, bilo da je riječ o jednom ili o drugom - u svjetlu spomenute teze o Karamarku, Kolindi Grabar- Kitarović i HDZ-u u cjelini, kao nekakvom opskurnom filoustaškom i kriptofašističkom društvu, a koju, vidimo, plasiraju upravo opinion makeri i/ili glasnogovornici onog dijela spektra političke ljevice koju možemo nazvati glavnom strujom (mainstreamom) - postavlja se pitanje na kojim onda ideološkim premisama počiva tvrdnja da je HDZ jednak SDP-u, obzirom da se taj krimen filoustaštva i kriptofašizma ipak teško može pripisati SDP-u, kao stranci reformiranih komunista i titoista?!

Također, postavlja se pitanje treba li zagovornike tog političkog diskursa (koji jest svojevrstan ideološkog novum, i sasvim je razvidno da se prije svega odnosi na doktrinu gospodarskog liberalizma), tražiti među ekstremnim ljevičarima razočaranim nedostatkom 'klasne svijesti' u SDP-u, ili možda među tzv. radikalnom desničarima, ili pak - kao što ja to odavno tvrdim – svjedočimo pojavi jednog ideološkog hibrida u kojem se stapa i ekstremno lijeva i radikalno desna politička ideologija.