Ljerka Mintas Hodak: Plenkoviću nije lako voditi zemlju uz sve krize, ali zamjeram mu što nedovoljno sluša bilo naroda koji ne diše lijevo od centra

Studirala je, magistrirala i 1975.g., doktorirala na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Ljerka ima politikom bogatu obiteljsku karijeru; njezin je otac Vladimir bio odvjetnik, u skladu s obiteljskom tradicijom. U Vladi NDH njezin otac obavljao je razne dužnosti, a posljednju u veleposlanstvu NDH u Berlinu, zbog čega su ga komunisti osudili na smrt, ali je kazna preinačena u zatvorsku.

Kao odlikašica završila je u Zagrebu i Klasičnu gimnaziju, a tada je dobila i nadimak Beba. Sjećaju je se kao vrlo marljive, radišne, uporne i ambiciozne i uz Pravni fakultet koji upisuje, odlučuje se i za filozofiju te komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu. Iako će se odlučiti ipak za studij prava, ostaje povezana sa svojim bliskim društvom s Filozofskog fakulteta - Ivanom Zvonimirom Čičkom, Draženom Budišom, a s poznatom odvjetnicom Zvjezdanom Znidarčić Ljerka će dospjeti i u zatvor.

Bila je aktivna sudionica Hrvatskog proljeća; u Predsjedništvu Saveza studenata zadužena za odnose s inozemstvom, a u čistkama nakon 1971. godine optužena je za sudjelovanje u pisanju poziva na studentski štrajk. Kada se utvrdilo da taj navodni letak nije ni vidjela, osuđena je zbog verbalnog i fizičkog napada na jednog profesora Pravnog fakulteta, unatoč tome što su ostali profesori svjedočili kako to nije istina. No, Ljerka je bila 40 dana u zatvoru u Vukomercu. Nakon izlaska iz zatvora često je odlazila u posjet ostalim zatvorenim studentima i odnosila im hranu.

Nakon mučnog zatvorskog iskustva posvetila se studiju i 1975. godine, kao jedna od najboljih studentica, diplomirala na Pravnom fakultetu. Nakon završetka studija prošla je pripravnički staž u odvjetničkoj pisarni te je 1979. godine položila pravosudni ispit; akademski stupanj magistra stekla je 1986. godine, a 1989. godine stekla i doktorat pravnih znanosti.

Nakon kratkog razdoblja rada u RIZ-u, 1980. godine posvetila se znanstvenom radu u Jadranskom zavodu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti kao znanstvena suradnica. Također je u nekoliko navrata kao voditeljica i članica državne delegacije sudjelovala u radu međunarodnih vladinih organizacija te specijaliziranih ustanova Ujedinjenih naroda. Radila je i u Institutu za pomorsko pravo pri HAZU, u kojemu je specijalizirala međunarodno pomorsko pravo.

Godine 1989. postala je jedna od prvih članica Hrvatske socijalno-liberalne stranke (HSLS), a onda od travnja 1991. god. radila kao savjetnica predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana za pomorsko pravo. Godine 1992. volontirala je kao šefica Hrvatskog ureda pri promatračkoj misiji Europske unije. Na izborima 1993. godine još uvijek je bila na listi HSLS-a, ali je odmah iz toga izašla te 1997. ušla u HDZ. 

Od 22. veljače 1993. imenovana je zamjenicom ministra pomorstva, prometa i veza. Zbog neslaganja s ministrom Ivicom Mudrinićem, 8. lipnja 1995. podnijela je ostavku, da bi ubrzo poslije bila imenovana savjetnicom predsjednika Vlade za pomorstvo. Nakon što premijer postaje Zlatko Mateša, Ljerka ulazi u Vladu i dobiva dužnost potpredsjednice Vlade zadužene za unutarnju politiku i društvene djelatnosti. U Vladi je pokrivala razne društvene resore - od denacionalizacije, mirovinske reforme, inspekcijskih službi, pregovora sa sindikatima, pravosuđa, prosvjete, pregovora s Bošnjacima i suđenjem u Haagu.

Bila je i potpredsjednica Vlade zadužena za unutarnju politiku te prva hrvatska ministrica za europske integracije, a tu dužnost je obnašala do 3. siječnja 2000. godine, kada je HDZ izgubio izbore, a vlast preuzela Račanova šestorka.

U HDZ-u ostaje do listopada 2002. godine kada je istupila iz te stranke.

Zatim se posvetila znanstvenom radu, kao i predavanjima na fakultetu, vrativši se u žižu javnosti na najtragičniji mogući način - nakon što je ubijena njezina kćer Ivana, iz braka s poznatim odvjetnikom Zvonimirom Hodakom, 6. listopada 2008. godine. Bila je to u Hrvatskoj nezapamćena tragedija, koja je potresla cijelu državu i otvorila brojna pitanja, ali ni u ovom intervjuu o pokojnoj Ivani s Ljerkom nismo željeli razgovarati. Što bi se uopće moglo pitati majku koja je izgubila dijete?

Ljerka je iznimno puno angažirana u radu Zaklade Ivana Hodak, koja nosi ime po njezinoj pokojnoj kćeri; Zaklada svake godine sponzorira školovanje najmanje desetero studenata.

Pratite li uopće politička zbivanja, ili su vas prestala zanimati?

Naravno, politika me i dalje zanima i pratim politička zbivanja u zemlji i oko nas, ali samo kao promatračica, bez želje da u njima više na ikoji način sudjelujem. Imala sam, doduše, pred koju godinu još jedan marginalni angažman kao neovisna zastupnica u Gradskoj skupštini Grada Zagreba na listi pokojnoga Milana Bandića, ali sam se nakon tri godine povukla zbog neslaganja oko nekih bitnih tema vezanih uz tadašnju politiku u gradu Zagrebu.

Aktivno ste sudjelovali u stvaranju hrvatske države, nekoć zbog te ideje bili i u zatvoru i kako se danas osjećate kada vidite situaciju u kojoj živimo?

Mnogo toga u Hrvatskoj ne valja, ili bi moglo biti znatno bolje, ali neosporna je činjenica da smo uspjeli ostvariti samostalnu državu i to me ispunjava velikim ponosom i zadovoljstvom. Stoga odbijam svaku kritiku upućenu državi. Ako nešto ne valja, za to je odgovorna vlast ili svi mi. Kažu da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Ne znam je li to u potpunosti točno, ali je sigurno da je vlast najodgovornija za stanje u zemlji, a nju biramo svi mi i odražava kakvi u većini zapravo jesmo. Iako je prošlo već 30 godina od osamostaljenja, to očito nije dovoljno da bismo se oslobodili naslijeđenog mentaliteta i shvatili kako naša budućnost ovisi u najvećoj mjeri o nama samima.

Svjedočimo s jedne strane gubitku osjećaja za poštivanje vrijednosti pa zato buja kriminal velikih razmjera (Agrokor, INA, poticaji u poljoprivredi itd.) na što nema odlučnog, brzog i efikasnog odgovora ni iz vlasti ni od pravosuđa. S druge strane bubri kmetski mentalitet naroda, pa onda i vlasti, a što znači ''pobrini se za sebe, boli te du*e za društvo, ili druge'', kao i neargumentirano i nerealno podilaženje onima koji mrze, ili im se fućka za Hrvatsku (kao razni jugofili, bjelosvjetski hohštapleri, anacionalni pseudo-intelektualci, manjinci po profesiji).

Jesu li političke garniture, bez obzira o kojoj se stranci radilo, pogriješile na putu osamostaljivanja države i njezinog daljnjeg razvoja?

Ima tu dosta lutanja, promašaja i krivih poteza. Lutamo u traženju optimalnog modela organizacije države i modela upravljanja. Ni jedna nova politička garnitura (čak i kada dolazi iz iste stranačke grupacije) ne prihvaća usavršavati zatečeno, poštujući kontinuitet onog dobrog što je već postignuto (npr.: nužne upravne, pravosudne, porezne, socijalne itd. reforme). Osim toga, vlast HDZ-a često nekritički preuzima razne europske paradigme i standarde koje se ne mogu u Hrvatskoj provesti, ili bez velikih društvenih lomova i podjela (primjerice, odricanje od pozitivnog nacionalizma i suverenizma, Istanbulska konvencija), ili uz visoki trošak za osiromašeno hrvatsko gospodarstvo i građane (financiranje rata u Ukrajini, ekološki standardi kao uvođenje kondenzacijskih bojlera, proskribiranje plina kao energenta za grijanje itd.).

Promašeno je kada vlast desnog centra u Hrvatskoj vodi više lijevo centrističku politiku ne bi li se dodvorila Europi, koja joj za uzvrat osigurava danas jedino ozbiljna investicijska sredstva preko svojih fondova. Mislim da je krivi politički potez bio, iako se mnogi neće sa mnom složiti, inzistirati na uvođenju eura baš sada, u vrijeme krize, početka recesije uz divljanje inflacije i uz sve loše posljedice koje nam je ostavilo razdoblje Covida i potresa. Ima toga još, ali stanimo ovdje.

Osjećate li ikada nostalgiju za vremenima u kojima ste baš kreirali dnevnopolitičke događaje, odnosno, utjecali na stanje svih nas?

Ne osjećam nikakvu nostalgiju što nisam više u poziciji sudjelovati u kreiranju i/ili provedbi politike. Odlazak iz politike bio je moj svjesni izbor.

Svojedobno ste dali javnu potporu premijeru Andreju Plenkoviću, kada je tek kretao u premijerske ''vode''. Podržavate li ga i dalje?

Poznavajući Andreja Plenkovića još iz razdoblja naše suradnje dok je on bio u Ministarstvu vanjskih poslova, znam da je riječ o izuzetno inteligentnoj, obrazovanoj i kulturnoj osobi s puno energije i ambicije. Podržala sam ga vjerujući da može učiniti puno dobroga za Hrvatsku. Mislim da su i danas neosporne njegove zasluge što Hrvatska dobro kotira unutar EU-a i što nam Unija stavlja na raspolaganje ogromna investicijska sredstva koja mi dosta traljavo iskorištavamo. Nije mu lagano voditi zemlju uz sve krize kroz koje smo prošli zadnjih nekoliko godina.

Ipak, ima sreću da je oporba slaba i razjedinjena. Ne vidim za sada, nažalost, u oporbi ni jednu dovoljno snažnu političku osobnost koja bi ga mogla uspješno zamijeniti. Međutim, zamjeram mu što nedovoljno sluša bilo naroda koji ne diše lijevo od centra, što ostavlja dojam da mu je važnije kako će reagirati briselska administracija negoli većina u Hrvatskoj, što u svojoj politici zanemaruje ozbiljnost demografske katastrofe koja prijeti Hrvatskoj i što nije Hrvatskoj pružio jasnu i ostvarivu viziju našeg vlastitog razvoja mimo, ili unutar onoga na što nas usmjerava Unija.

Jeste li zabrinuti zbog još masovnijeg odlaska mladih ljudi iz države, jer taj se ciklus nastavlja i dalje, posebice sada, nakon dvije pandemijske godine?

Mislim da svakoga tko voli ovu prekrasnu zemlju odlazak mladih mora zabrinjavati. Napose kada razlogom nije prvenstveno bolja zarada, nego nesređeno društvo, selektivna pravda, kriminal, nepotizam, loši uvjeti poslovanja malih i srednjih poduzetnika itd. Tako bar kažu ankete koje su objavljene u medijima.

Što pamtite kao najveću ''gadost'' koju ste doživjeli u politici?

Dvoličnost kolega! Mada to nije specifikum samo politike.

Zašto ljudi apsolutno sve političare smatraju korumpiranima, ''pokvarenima'', ''lopovima'' i ''lažljivcima''? Nije li upravo njihovo ponašanje dovelo do takvih groznih epiteta?

To je pitanje načina funkcioniranja naših stranaka, kao i selekcije kadrova unutar stranaka. U politici se može danas najbrže i najlakše napredovati ako si poslušan, spreman učiniti sve što se od tebe traži, jer si u nju ušao kako bi prvenstveno, ili čak isključivo ostvario neke svoje ili grupne materijalne i/ili statusne apetite. Onda dobivate političare sklone korupciji i klijentelizmu. Na žalost, kod nas su te pošasti jako proširene na svim razinama, a pravosuđe je nedovoljno efikasno, sporo i djeluje selektivno. Jeste li čuli da je itko od velikih kriminalaca kod nas vratio svu pokradenu lovu? Gone se uglavnom oni sitni, obični mali građani i poduzetnici.

Osjećate li se mučno kada čujete o svakodnevnim krađama, malverzacijama i prevarama? Proizlazi da Hrvati nisu sposobni imati vlastitu državu, a da je ne opljačkaju…

Ponekad se stvarno čini kao da država mnogima na raznim razinama moći služi kao bankarski automat. Grozno je što smo se na to već toliko navikli da nas više ni ne pogađa. Nedostaje nam izgrađeni moral društva.

Je li vanjsko-politički smjer Hrvatske do kraja definiran, jesmo li se pozicionirali tamo gdje smo namjeravali, ili ''lutamo'' i dalje, kako je bilo jedno vrijeme?

Mislim da smo danas mnogo bolje pozicionirani u međunarodnoj zajednici negoli ranije. Unija je naše uže okruženje, ali trebamo održavati dobre odnose i sa svim supersilama, bez obzira na njihove međusobne odnose kao i na trenutni stav EU-a prema njima. Otvorenost za suradnju sa svima uz čvrsto definirane i branjene nacionalne interese (prioritete) jedini je pravi put za malu zemlju poput naše.

Žalite li za čime što niste ostvarili dok ste bili ministrica, potpredsjednica Vlade, nešto što Vam je, na neki način, promaknulo?

Uvijek se moglo više i bolje. Uzalud je naknadno žaliti za propuštenim prilikama.

I dalje ste aktivni u humanitarnom radu? To Vas ispunjava?

Drago mi je da je iz cijelog onog tragičnog nasilnog ubojstva, zapravo likvidacije, moje pokojne kćeri ipak izašlo nešto dobro – Zaklada Ivana Hodak. Zaklada financira dodiplomski studij mladih bez roditeljske skrbi i onih iz izuzetno siromašnih obitelji. Do sada smo pomogli većem broju takvih ambicioznih i marljivih mladih ljudi od kojih mnogi imaju već i zavidne karijere.