Lista argumenata zašto nam je doista potreban vojni rok

Da bi ispunili takovu obavezu normalno je da vojno sposobni muškarci za to budu i osposobljeni. Činjenica je da Hrvatska u ovom trenutku ne raspolaže sa ljudskim kapacitetima osposobljenim za odgovor na mogući konvencionalni napad različitog intenziteta koji u određenim trenucima može zahtijevati i potpunu mobilizaciju. Od mjeseca siječnja 2008. godine u Hrvatskoj je prestalo, točnije rečeno zamrznuto je služenje vojnog roka.

Iz toga proizlazi da čitavo desetljeće gotovo niti jedan mladi čovjek nije stekao temeljna znanja niti vojne vještine potrebne za zaštitu svoje zemlje u slučaju vojne ugroze ili prirodne katastrofe velikih razmjera. Za ovo drugo su neophodna osnovna poznavanja upravljanja i ponašanja u kriznim situacijama, a koliko je to potrebno uči nas iskustvo katastrofalne poplave rijeke Save od prije dvije godine.

Hrvatska u ovom trenutku raspolaže sa 16 000 vojnika koji su profesionalci i raspoređeni su u četiri rodovske komponente: kopnena vojska, mornarica, zrakoplovstvo i Glavni stožer. Kada se uzme u obzir sigurnosno okružje, geostrateško preslagivanje dvaju velikih sila Rusije i Sjedinjenih Američkih Država te sve češće zveckanje oružjem naših susjeda, upitno je da li je to dovoljan broj za miran san naših građana.

Analizirajući najteži period u Domovinskom ratu, a to je svakako 1991. godina, lako se detektiraju najveći nedostaci u tim presudnim trenucima za obranu Republike Hrvatske.

Uz nedovoljnu količinu vojnog naoružanja u prvim danima obrane svakako je veliki problem bio nedostatak visoko vojno obrazovanih stručnjaka. Lako je provjeriti i utvrditi činjenicu da od dvadesetak ratnih zapovjednika obrane grada Vinkovaca 1991. godine niti jedan nije bio visoko vojno obrazovan ili točnije rečeno ne možemo naći niti jednog oficira iz tadašnje JNA.

Ovdje govorimo o zapovjednicima na prvoj crti obrane grada, a ne o tada ustrojenim takozvanim štabovima koji nisu imali veliki dodir sa stvarnom bojišnicom. Međutim ono što je bilo presudno je da su svi oni kao i ogromna većina dragovoljaca koja je uzela oružje u ruke, već savladali osnovne vojne vještine služeći vojni rok u vojsci bivše države koja im je postala neprijatelj. Teško je i zamisliti kakva bi povijest Hrvatske bila da tadašnji dragovoljci nisu imali nikakvih vojnih znanja i da su bili u situaciji u koju mi sada dovodimo mlade ljude uskraćujući im mogućnost za osnovno obrambeno znanje.

Zanimljiv je podatak da je od 1996. do 2007. godine vojni rok u Hrvatskim oružanim snagama odslužilo gotovo 276 000 mladića, a od toga civilni vojni rok njih 56 175.

U našem okruženju vojni rok se ne služi niti u Sloveniji od 2003. godine, Mađarskoj od 2004. godine, Italiji od 2005 godine., BiH i Crnoj Gori od 2006 godine i Srbiji od 2011. godine.

U većini europskih zemalja građani služe vojni rok u različitom trajanju: Cipar 25 mjeseci, Norveška 19 mjeseci, Turska 15 mjeseci, Rusija 12 mjeseci, Grčka 9-12 mjeseci, Finska 8-11 mjeseci, Danska 4 mjeseca i u Austriji 6 mjeseci. U Švicarskoj se vojni rok služi 18 tjedana sa obavezom da se u narednih deset godina na vojnoj obuci provede još najmanje 260 dana i oružje svaki vojni obveznik drži kod vlastite kuće.

U posljednje vrijeme i u Hrvatskoj su sve glasnija razmišljanja o povratku služenja vojnog roka.

O navedenom vrlo pozitivno mišljenje ima i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, a dolaskom generala Damira Krstičevića na čelo Ministarstva obrane Republike Hrvatske sve je izglednije da se taj naum i ostvari. Radilo bi se u biti o kratkotrajnoj vojnoj obuci od tri do četiri tjedna koja bi godišnje obuhvatila oko 30-tak tisuća mladih ljudi.

Takvo obavezno služenje vojnog roka bi u nekoliko godina popunilo onu prazninu od 2007. godine, kada je služenje vojnog roka zamrznuto i stvorilo bi realne osnove da Republika Hrvatska napokon može oformiti učinkovitu i prijeko potrebnu pričuvu od dvadesetak tisuća vojnika. Oni su nam potrebni ne samo zbog mogućih ratnih ugroza nego i zbog djelovanja u raznim kriznim uvjetima kao što su veće prirodne katastrofe ili opsežnije terorističke prijetnje.

Budući da bi se po logici vojna obuka provodila tijekom ljetnih mjeseci kada nije potrebno grijanje u smještajnim kapacitetima niti zimska vojna odora (jakne, đemperi…), financijski bi to bilo vrlo prihvatljivo i spriječilo bi kritike o uludo bačenom novcu. Za vrlo malu cijenu Hrvatska bi na području nacionalne sigurnosti dobila nešto što u teškim vremenima može biti neprocjenjivo.