Je li moguća naknadna restitucija talijanskim žrtvama brutalnih partizanskih zločina u Hrvatskoj?

Oluja "hejtova" sručila se na glavu Giorgie Meloni, i to ne prvi put. Prije osam godina, prisjećamo se, našla u sličnoj situaciji izjavivši na stranačkom skupu, vjerojatno populistički podilazeći ostacima filofašističkih skupina koje periodično imaju potrebu urlati nešto o talijanskim pokrajinama s ovu stranu Jadrana, izjavivši, dakle, kako je uvijek bila protiv ulaska Hrvatske u EU… "dok ne dođe do povrata imovine Esulima. Da ne govorim o povratku, izravno, Istre i Dalmacije", izjavila je tom prilikom.

Na stranu urlanja o talijanskim komediografskim pretenzijama na hrvatsku obalu, komentirati to ili slična populistička urlanja bilo bi gubljenje vremena, no ono što bi doista moglo prerasti u otvoreno pitanje neriješena je situacija oko Optanata, to jest Esula, odnosno stanovita revizija Osimskih sporazuma, s kojima većina Talijana nikada nije bila zadovoljna. Ali o tom nešto kasnije.

Giorgia Meloni

Giorgia Meloni rođena je i odrasla u rimskoj radničkoj četvrti, a nakon što ih je otac napustio ostala je živjeti s majkom. Iako zagovara brak i obitelj, za oca svoje kćeri nije se udala. S petnaestak godina pridružila se tada nacionalističkom socijalnom pokretu talijanskog sjevera, a simpatije istomišljenika pobrala je intervjuom u kojem je na stanoviti način iskazala simpatije prema naslijeđu Benita Mussolinija. Prije desetak godina sudjelovala je u osnivanju stranke "Braća Italije", na čijem logu se i dalje nalaze za neke fašističke insignije, a za druge stari talijanski simboli, slično poput spora oko hrvatskog pokliča "Za dom spremni".

Desni populizam

Tvrdi stavovi dio su i njezina folklora. Gay partnerstva, koja su u Italiji ozakonjena 2016., nekako je prihvatila, no izričito se protivi da gejevi posvajaju djecu. "Branit ćemo Boga, domovinu i obitelj. Te vrijednosti koje se nekima gade", govorila je 2019. na "Svjetskom kongresu obitelji", istom na kojem je govorila i Željka Markić.

Može se zaključiti kako se njezini politički govori, poruke i slično, nakon što prođu stručnu razradu, vrte oko desetak populističkih fraza, poput "Italiji vratimo slobodu", "Vratimo ponos ovom narodu", "Italiji vratimo veličinu koju zaslužuje", "Viva Italia" i slične parabole, koje su u stvarnosti besmislene i ne znače zapravo ništa, osim eventualno određenim manjim skupinama preživjelih ekstremnih filofašističkih sjevernotalijanskih lunatika.

Bunila se i protiv migranata, zatim i pobačaja, ali i ostanka Italije u Europskoj uniji, čime je pobrala stanovite simpatije euroskeptika, koji joj danas diljem Europe slave i čestitaju na izbornoj pobjedi. Orban javno, no iako joj prognoziraju upravo njegov smjer vladavine, Meloni priznaje kako joj je "poljski konzervativni model" ipak bliži.

Što je danas ekstremna desnica?

U politički nedefiniranim vremenima u kojima živimo, a nakon što je ekstremno radikalna političko – medijska ljevica uspjela nametnuti određena pravila i standarde, pravo je pitanje: što je to danas uopće desnica? Pogotovo radikalna, kamo lijevi hrvatski "meinstream" smješta Giorgiu Meloni. Dojam je, naime, kako ponekad, ako kažete da žene rađaju, a da muškarci ne mogu rađati, da ste automatizmom sebe transferirali ekstremno desno. Na stranu ranije ishitrene izjave gospođe Meloni o Mussoliniju i fašističkom pokretu kao takvom, što je bilo neizmjerno stupidno i nepotrebno, ali definitivno velika većina njezinih političkih poruka, osim što su dijelom krajnje besmislene, nemaju nikakve veze s bilo kojim oblikom ekstremizma.

Italija je po pitanju politike zemlja čudesa, u pravom smislu riječi. Napose kada govorimo o političkim taborima, iznenadnim transferima, prelijetanjima ili slično. Naime, u posljednjih 77 godina državom je vladalo čak 68 vlada. Pokojna britanska kraljica ispratila ih je čak 62. Zanimljivo je i to da od 935 dosadašnjih članova Parlamenta stranku je mijenjalo njih gotovo 300, a promjena je bilo više od 400, jer su neki mijenjali stranku po dva ili više puta. Kod Talijana je sve moguće, i ništa, pa niti ovaj izbor, koji je ipak donekle neočekivan, promatrače nije iznenadio.

Moguće komplikacije u odnosima

Kako rekosmo, izjave o Mussoliniju i fašizmu spadaju u kategoriju političkih besmislica, no ono što bi se doista moglo dogoditi stanovita je revizija Osimskih sporazuma ili ugovora, kojima je bivša jugoslavenska državna zajednica s Italijom završila pitanje obeštećenja Optanata ili Esula. Ili se barem mislilo kako je to završena priča. Naime, nije tajna kako je sporazum u ime Italije potpisala lijeva, socijalistička vlada, i to na razini ministara vanjskih poslova, mnogi ga Talijani smatraju čak i aktom izdaje obzirom kako je hrvatska strana Italiji za ukupnu imovinu, koja se procjenjivala na nekoliko milijarda dolara, platila tek mizernih 35 milijuna, doista besmisleno malo. Što se tiče ostalog iz Sporazuma, dakle definiranje granica dvaju država, zatim pitanje slobodne teritorije Trsta, bivšu Zonu B (Bujština), teško da po tom pitanju može biti bilo kakvih razgovora.

Žrtve fojbi

Giorgia Meloni više puta je istaknula kako žrtve fojbi zaslužuju poštovanje i pravdu. U međuvremenu je, što je u hrvatskoj javnosti prošlo kao marginalno, više od 300 starih boraca Mussolinijeve socijalne Republike primilo visoka odličja talijanske države. Ta se odlikovanja dodjeljuju od 2004. godine u znak sjećanja na žrtve fojbi i egzodusa, i to na novo uspostavljeni "Dan sjećanja". Treba spomenuti da se u Italiji već dugi niz godina u medijima i politici ustalio pojam "negacionizam", pri tom se misli na negiranje talijanskih žrtava nakon Drugog svjetskog rata. Interesantno je kako autori pritom nikada u svojim govorima ne spominju zločine počinjene od strane talijanskih fašista, o čemu govore mnogi talijanski znanstvenici i povjesničari.  

Ukratko, politički cilj svakako je stvaranje javnog, ali i zakonskog okvira za nekakvu novu "kolektivnu memoriju" i novi identitet talijanskog društva, odnosno suvremene talijanske nacije, svojevrsne "nacionalne pomirbe". U tom kontekstu govoreći, sada im je idealno vrijeme.

Bizarne tvrdnje

Nema nikakve dvojbe kako su bilo kakve pretenzije, u bilo kojem obliku, na našu obalu posve besmislene. Prije svega zbog činjenice kako u Istri suživot Talijana, Hrvata i drugih naroda traje desetljećima i može biti uzor, a pitanje granica, kako rekosmo, riješeno je prije skoro pedeset godina, i vjerojatno nikada više neće biti predmet ozbiljnih razgovora.

Interesantno je promatrati i kako se na bačenu udicu često upecaju hrvatski političari. Na najnovije besmislene verbalne igrokaze reagirali su predsjednik IDS-a Dalibor Paus, koji "traži' od buduće premijerke "da se ogradi od populističkih poruka koje su poslane u kampanji s ciljem dobivanja izrazito desno orijentiranog biračkog tijela", zatim i župan Zlatko Komadina, koji navodi kako ga "zabrinjava da je jučer, upravo na dan donošenja Pazinskih odluka o pripajanju Istre, Rijeke, otoka i Zadra matici domovini Hrvatskoj, na parlamentarnim izborima u Italiji pobijedila ultradesnica". Vjerojatno će njegova zabrinutost silno poremetiti talijansku političku scenu, kao i političku karijeru Giorgije Meloni, i natjerati upravo nju na promjenu smjera politike "Talijanske braće".

Tko su zapravo Optanti ili Esuli?

Kada je o Optantima riječ talijanski izvori spominju ponešto uvećane brojke. Inače, naziv Optant uobičajen je u Hrvatskoj, dok Talijani koriste naziv Esuli, to jest prognanici. Izvorna procjena talijanskog Ministarstva vanjskih poslova je bila kako je riječ o 250.000 Esula, no vremenom se uvriježila brojka čak 350.000 etničkih Talijana, koji su morali napustiti navedena područja nakon završetka fašističke okupacije. Taj je broj evidentno veći od broja etničkih Talijana koji su na tim područjima uopće živjeli, i zapravo je nemoguć, imajući u vidu da je ukupno stanovništvo Istre, Rijeke, Zadra, Cresa i Lošinja, svih etničkih pripadnosti, brojalo pred sam drugi svjetski rat tek oko 400 tisuća.

Prema preciznim istraživanju demografa Vladimira Žerjavića sačinjenom 1993. godine na bazi službenih evidencija i podataka sa svih popisa stanovništva provedenih u 20. stoljeću na području Istre, Rijeke i Zadra, broj iseljenih Talijana i Slavena s područja koja su preuzeta od Italije iznosi 186 do 188 tisuća s područja koja su danas dio Hrvatske, te 30 do 35 tisuća s područja koja su danas dio Slovenije. Od toga broja, oko 50.000 su bili iz redova gradskog stanovništva Zadra, te iz redova stanovništva Pule, čijih je do 28 tisuća stanovnika evakuirano u ožujku 1947. godine za vrijeme savezničke vojne uprave, prije nego što će grad biti predan pod upravu Jugoslavije u rujnu iste godine.

Zaključno, preciznom analizom, koju su prihvatile obje strane, došlo se do oko 200.000 ukupno iseljenih s jugoslavenskog teritorija u Italiju, paralelno je utvrđen i broj Nijemaca koji su morali napustiti Jugoslaviju, njihov broj se kreće oko 300.000 protjeranih Volksdeutsche-ra.

Partizanski teror

Zajednica Esula u Italiji uobičajeno izražava prilično antislavenska stajališta, te do danas ogorčeno tvrdi da je do egzodusa došlo zbog jugoslavenskog antitalijanskog terora, što je vjerojatno točno. Strijeljanja pripadnika talijanske manjine i njihovo bacanje u krške jame – fojbe, bila je svakodnevna pojava. Bilo kako bilo, rasprave o Esulima do danas u Italiji nisu lišene povišenih tonova, no ipak se zaključuje kako je protekom vremena veliki dio njihovog javnog diskursa ipak intoniran ne kao održavanje želje za nekakvim ponovnim ovladavanjem tim teritorijem, nego više kao nostalgija za zavičajem i za prošlim vremenima.

Promjena diskursa s hrvatske strane

Ali nije nemoguće da hrvatska strana, koja bi tim činom nesumnjivo pobrala stanovite simpatije i Esula i općenito Talijana, autonomno pokrene razgovore o dodatnoj naknadi Esulima, stanovitoj naknadnoj restituciji, jer bi danas, zbog proteka vremena i biološkog nestanka mnogih Optanata, vjerojatno sve ostalo na posve načelnoj razini. Italija nije beznačajan faktor unutar Europske unije, dobri odnosi s tom državom izniman su hrvatski politički interes, a o gospodarskom aspektu da i ne govorimo, posebno ako se zna kako su Talijani najbrojniji gosti na našoj obali.

Danas je jasno da su partizanske jedinice dolaskom u Istru počinile strahovite zločine, za što nije bilo nikakvog razloga, jer je Istra već više od godinu i pol dana bila ispražnjena od talijanske vojske. Radilo se, dakle, o čistoj osveti, što za partizanske jedinice u to vrijeme nije bilo ništa neobično, ne samo u Istri nego i šire. Zar onda doista ne bi bilo ljudski, normalno i pošteno još jednom otvoriti pitanje restitucije, uz ispriku možda čak i na simboličkoj razini, jer to pitanje nije, kako mi mislimo, zatvoreno u Italiji. Čak dapače, vidimo kako je i te kako aktualno.