Letica za Direktno: Zabrinjava povećan broj zahtjeva za nabavku oružja u Hrvatskoj

Također, izvršni je direktor Instituta za istraživanje hibridnih sukoba u Zagrebu.

Povoda za razgovor s ovim samozatajnim čovjekom i vrhunskim profesionalcem u ovom je trenutku doista puno i praktički ih je nepotrebno i nabrajati.

Rijetkost je da ljudi koji su se bavili obavještajnim radom izlaze u javnost, čak i ako su u mirovini. Vi rijetko istupate, ali govorite vrlo analitično i promišljeno. Mnogi imaju predodžbu o obavještajcima kao o jako tajanstvenim ljudima, koji su negdje i na granici s Jamesom Bondom. Kako biste Vi opisali obavještajni posao?

Obavještajni, vojni i policijski časnici koji su u mirovini često nastupaju u medijima u SAD, Velikoj Britaniji, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj i dr. i kao stručnjaci komentiraju određene događaje iz svoje domene. Kod nas zbog raznih razloga to nije bilo uobičajeno.

Zasigurno je tome pridonijela i percepcija o obavještajcima koju ste napomenuli u Vašem pitanju. Obavještajni rad nema nikakve veze s likovima iz filmova i romana. Proveo sam 30-tak godina u sigurnosno- obavještajnom sustavu i u mirovini se i dalje na neki način bavim tom problematikom pa mogu dopustiti sebi ocjenu da je to težak i specifičan posao koji mogu raditi samo časni ljudi i koji zahtijeva cijelu osobu 24 sata sedam dana.

Obavještajni rad je proces koji zahtijeva upornost, marljivost, inventivnost, predanost, kombinatoriku, kontinuirano usavršavanje, spremnost na prihvaćanje velike odgovornosti, a nadasve domoljublje. Prema nekim procjenama, oko 85 posto informacija, odnosno, podataka koje službe prikupljaju i koriste, nalaze se u javnom prostoru i dostupne su zajedno s podacima koje službe prikupljaju raznim tehničkim i drugim sredstvima.

Ali, ostalih 15 posto su informacije koje službe dobivaju od tzv. živih izvora- osoba iz raznih skupina, organizacija, koje ne samo da financiraju, nego i provode protuzakonite i protuustavne djelatnosti. To je najvrijedniji dio obavještajnog rada. Kvaliteta i značaj tako prikupljenih informacija su i temeljni kriteriji za ocjenu uspješnosti rada službe.

Je li istina ona uzrečica ''jednom špijun, uvijek špijun'', kao što kažu ''jednom novinar, uvijek novinar''?

Ta uzrečica je neistinita, jer se obavještajnim radom ne možete baviti iz hobija, ili u slobodnom vremenu. Inače, špijun, ili agent nije obavještajni časnik, već osoba koja prikuplja podatke po naputcima časnika i dostavlja mu ih.

U nekim izričajima špijun je i pogrdan naziv za pripadnike službe i u javnom diskursu, posebice u političkim obračunima često tako nazivaju pripadnike službe.

Krenimo od najaktualnijega, a to su stravični masakri u Srbiji. Što je po Vama dovelo do tih strašnih tragedija?

Stravični masakri koji su se dogodili u Srbiji odnijeli su 18 života, uništili obitelji, ali i ostavili trajne posljedice na svima koji su svjedočili tim događajima. Mislim da sve počinje i završava u obitelji, roditelji se malo bave djecom i ne uočavaju, ne raspoznaju njihove probleme, promjene u ponašanju, ili ih kasno uočavaju.

Učitelji, nastavnici i stručni djelatnici nemaju vremena i opterećeni su velikim obimom posla jer ih nema dovoljno. Roditelji ponekad i vlastitim pogrešnim ponašanjem ne daju dobar primjer. Djeca su ostavljena lošem utjecaju medija i u Srbiji imamo slučaj da se brojni zločinci, kriminalci bez trunke grižnje savjesti, empatije, ili srama, hvale o svojem životu, tučnjavama, razbojstvima, pljačkama. Oni tako postaju uzori u jednom društvu koje je i samo opterećeno nasiljem kao prihvatljivim načinom društvenog ponašanja.

Više od 30 godina Srbija se guši u nasilju, rekao bih kultu nasilja i fetišu oružja. Srbija je peta zemlja u svijetu po broju registriranog oružja po glavi stanovnika i kada se taj broj pomnoži najmanje s dva, što uključuje neprijavljeno ilegalno oružje, dobit ćemo strašne brojke.

Je li srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić prekršio svoje ovlasti i u javnim obraćanjima iznio niz izjava iz sigurnosno-obavještajne sfere?

O tome sam već govorio u medijima pa su me 'Vučićevi' mediji prozvali. Nakon tragedije u Beogradu Vučić je na konferenciji za medije dao podatke o ubojici koji je maloljetan i prema srpskim zakonima te podatke se ne smije odavati u javnost, kao i one iz liječničkog kartona.

Tu konferenciju, odnosno, tragediju, pokušao je iskoristiti za dobivanje jeftinih političkih bodova, a još gore je nastupio nakon tragedije u Mladenovcu, kada je govorio o terorističkom napadu na Srbiju i to uz utjecaje iz inozemstva (možemo samo pretpostaviti odakle!).

Dodao je kako je zapovijedio pojačanu obavještajnu i protuobavještajnu aktivnost BIA-e, što je zapravo traženje novih vanjskih i unutarnjih neprijatelja.

Vučić i njegova politika definitivno Srbiju udaljavaju od Europe, ali ako tako građani Srbije žele, to je njihov izbor.

Hrvatska javnost, ali i ona u široj regiji, nakon pokolja počela je strahovati da bi se takav užasan ''trend'' mogao ''preliti'' i u njihova područja. Teško je to predvidjeti, ali jesu li mladi u Hrvatskoj također pod udarom onoga čemu smo svjedočili prije nekoliko dana? Domino-efekt?

Zabrinutost da bi se ovakvi događali mogli preliti i u druge zemlje posve je opravdana, posebice stoga što se mnoge navedene negativne pojave s Istoka vrlo brzo preslikavaju. Zabrinjavajuće je što se događa na našim ulicama, u našim noćnim klubovima…  

No, je li uopće moguće zaštititi današnju mladež od pogubnog djelovanja interneta, društvenih mreža i raznih platformi koji promoviraju nasilje kao svakodnevnicu?

Vrlo teško… Gotovo nemoguće i kako sam već objasnio, uzroci su dublji i nalaze se u prvom redu u obitelji, zatim u društvu, njegovom ukupnom stanju, utjecaju društvenih mreža i medija. Ne rješavamo sustavno uzroke, već samo saniramo posljedice.

U globalu, koliko je Hrvatska uopće sigurna država- obično se volimo dičiti tom tvrdnjom, a onda mediji pokažu fotografiju mladića u Zadru, u automobilu, koji mrtav-hladan drži zolju u rukama? A i pitanje je koliko je oružja po kućama, koliko onih koji su se oglušili na pozive da se ilegalno oružje preda policiji…

Hrvatska je sigurna zemlja po svim parametrima kojima se kvantificira nivo sigurnosti i u pogledu javne i one nacionalne. To je komparativna prednost Hrvatske i treba ulagati maksimalne napore da se takvo stanje zadrži kroz ulaganje u sektor sigurnosti, razvijanje i modernizaciju policije i službi te prilagođavati zakonske okvire novim izazovima i ugrozama.

Moramo biti svjesni da Hrvatska kao članica EU i NATO-a uživa sve benefite, ali i dijeli probleme i opasnosti koji  su stalno prisutni.

Ovi su prostori- bez obzira što smo mi već deset godina članica Europske unije, a 15 NATO-a- tradicionalno prepuni oružja, a pritom je ovdje bjesnio i brutalan rat. Ipak, slažete li se s time da Hrvati ipak nemaju tu ''kulturu smrti'', odnosno naoružavanja do zuba, kao što je to slučaj u Srbiji?

Na području RH ima dosta legalnog oružja, rekao bih možda i previše. Posebno zabrinjava broj zahtjeva za nabavku oružja koji je ove godine puno veći nego prošlih godina, što ukazuje da su građani zabrinuti i da tako misle zaštititi sebe i svoje najbliže.

Možda i događaji s početka '90-ih i agresije na RH, kada smo bili praktično razoružani, djeluje na građane. Nažalost, ima puno i ilegalnog oružja i to vrlo opasnih automatskih pušaka, raznih eksplozivnih sredstava i slično, koje se ne mogu nikako legalizirati, predstavljaju latentnu opasnost za one koje ga posjeduju, a takvo oružje se vrlo lako nabavlja na crnom tržištu.

Zato se i zalažem za strože kazne za one koji prodaju, posjeduju ilegalno oružje, posebno recidivisti.

Više od godinu dana bombardirani smo svakodnevnim jezivim vijestima iz Ukrajine i zasuti fotografijama mrtvih i ranjenih, razorenih gradova i iseljenih ljudi. Praktički usred Europe bjesni rat, s povremenim prijetnjama o nuklearnim udarima, koji dolaze od strane agresora Rusije. Koliko taj horor utječe na sve nas, ne samo u ekonomskom i mentalnom smislu, već i u sigurnosnom? Može li se uopće predvidjeti kako će taj krvavi rat završiti?

Brutalna agresija Rusije na Ukrajinu ostavlja strašne posljedice, tisuće mrtvih i ranjenih, nekoliko milijuna izbjeglica, uništene gradove i sela, razorenu infrastrukturu, štete se broje u milijardama eura, s izglednom eskalacijom i neizvjesnim krajnjim ishodom.

Ukrajina kontinuirano prima veliku pomoć iz Europe i Amerike i razvidno je da, bez obzira na žrtve i hrabrost ukrajinskih branitelja, bez te pomoći nema izgleda uspješno se obraniti.

Hrvatska pomaže sukladno svojim mogućnostima, jer je i sama iskusila agresiju Srbije i nekadašnje JNA, boreći se za svoj suverenitet i integritet, za slobodu i samostalnost. Hrvatska je stoga od strane Rusije proglašena neprijateljskom državom.

Prijetnje i pozivi nekih krugova u Rusiji da se upotrijebi taktičko nuklearno oružje pa čak i pozivi da se upotrijebi i strateško nuklearno oružje za sada je samo u okviru ratno-huškačke promidžbe i trenutačno nema realne temelje. Međutim, ne mogu isključiti i tu situaciju ako Ukrajina radikalno okrene situaciju u svoju korist.

Predviđam da će ovaj rat još trajati, jer ne vidim mogućnost uspješnih pregovora, obzirom da su motrišta dijametralno suprotna. Postoje neke inicijative o mogućem prekidu borbenih djelovanja i uspostavljanju tzv. zamrznutog sukoba i početka neke vrste pregovora, što ne odgovara Ukrajini koja ima pravo osloboditi svoja okupirana područja. Inače, svi tzv. zamrznuti sukobi nisu donijeli ništa dobro i samo su rezultirali još žešćim sukobom.

Radikalni su islamisti i džihadisti osvojili su cijela područja središnje BiH, a to nije baš tako tako daleko od hrvatske granice. Imaju li oni svoje ''ćelije'' i u Hrvatskoj? Je li Hrvatska svojim geostrateškim i prirodnim položajem na putu terorističkih ''krakova''?

Više stotina boraca ISIL-a otišlo je s prostora Balkana i priključili se ISIL-u u Siriji i Iraku, također su s njima otišle i njihove obitelji, ili su pak tamo zasnovali obitelji. Sve zemlje pa tako i zemlje u našem okruženju imaju problema s repatrijacijom takvih osoba, ali i njihovih obitelji.

Oni predstavljaju potencijalnu opasnost za sigurnost domicilnih zemalja, kao i šire. Takva je i prosudba SOA-e u izvještaju koji je prezentiran javnosti.

Za sada nema strukturirane ćelije u RH, ali zasigurno postoje osobe u RH, ili koje dolaze u RH, a imaju veze s takvim radikalnim elementima u   susjedstvu.

Mislim da SOA u okviru svojih nadležnosti i u suradnji s partnerskim službama za sada ima kontrolu nad ovim osobama i njihovim aktivnostima, ali obzirom o kakvim se ugrozama radi, treba biti maksimalno usredotočen i oprezan.