Leo Marić: Sadašnja hrvatska desnica nema budućnost, prolazimo kroz dinamičan sukob između postkomunističke 'duboke države' i suprotstavljene scene

Povodom novih političko-ideoloških trendova u Europi i na Zapadu, geopolitičke preorijentacije Hrvatske na zemlje okupljene u Inicijativu tri mora, stalnog neuspjeha istinske desnice u hrvatskome političkom životu i začetka konzervativne civilne scene u Hrvatskoj, razgovarali smo s predsjednikom udruge Repressija i suradnikom časopisa Obnova, mladim povjesničarom i intelektualcem Leom Marićem.

Često sudjelujete na međunarodnim skupovima. Nedavno ste se vratili s ljetne škole Instituta za državnu politiku u Njemačkoj. Što su ti međunarodni skupovi, što se na njima radi?

Da, riječ je bila o ljetnoj školi jednog njemačkog konzervativnog think-tanka koji posljednjih nekoliko godina ostvaruje razmjerno velik utjecaj na desnoj političkoj sceni u Njemačkoj, posebno na stranku Alternativa za Njemačku. S Götzom Kubitschekom, koji je jedan od osnivača Instituta za državnu politiku i urednik časopisa Sezession, održavam kontakt već nekoliko godina, intervjuirao sam ga za naš časopis Obnova, a organizirali smo mu svojevremeno i jedno predavanje u Zagrebu u Matici hrvatskoj. Na ljetnu školu koju su održali u mjestu Schnellroda, u blizini istočnonjemačkog grada Hallea, pozvan sam kako bih njemačkim kolegama predstavio političku situaciju u Hrvatskoj i naše poglede na budućnost nacionalnih država u Europi.

Slične konferencije su u Zapadnoj Europi, a posljednjih godina i u Istočnoj Europi izuzetno česte, a važne su zato što omogućuju artikuliranje novih ideja na desnici i izgradnju novog političkog naraštaja. Nažalost, u Hrvatskoj još uvijek nije razvijena takva praksa pa se okupljanja desnice svode na javne tribine desničarskih dinosaura koji su ikakav politički značaj imali još 1990-ih godina.

Naša Udruga 'Repressija' organizirala je prošle godine u prosincu prvi pokušaj nečeg sličnog, konkretno međunarodnu konferenciju pod nazivom '100 Years Since the October Revolution: What Can the Right Learn from the Left?'. Tamo smo uz nekoliko naših govornika, imali i kolege iz Poljske i Ukrajine, a raspravljali smo o utjecaju lijevih ideja i strategija od strane desnice. Cilj je, naravno, nastaviti s organizacijom sličnih konferencija i u bliskoj budućnosti.

U Hrvatskoj je konzervativna scena mala i fragmentirana. Zbog čega je to tako?

Suvremena konzervativna scena u Hrvatskoj je tek nastala, ona postoji manje od jednog desetljeća, tako da njezina relativna slabost i nije toliko neobična. Veći je problem fragmentiranost koju spominjete, a čini mi se da su njezin uzrok osobni interesi i egoizmi njezinih čelnika, slično kao i na neopravaškoj sceni. Pritom je zanimljivo primijetiti da su konzervativci uspjeli postići čak i veću razinu podijeljenosti, i to u puno manjem vremenu od pravaša. 

No hrvatska konzervativna scena u nastajanju ima još jedan problem, a to je činjenica da ona nije organski proistekla iz hrvatske političke tradicije pa pokušava kopirati anglo-američki konzervatizam, koji nikad u Hrvatskoj nije imao nekog posebnog odjeka. Hrvatska konzervativna misao prije 1945., ono što je od konzervatizma uopće postojalo kod nas, bila je pod utjecajem katoličkog socijalnog učenja te francuske i njemačke konzervativne desnice. Utjecaji britanskog konzervatizma bili su vidljivi tek u tragovima, i to ne bez razloga. Ne možete u srednjoeuropsku katoličku sredinu precrtavati političke modele neke daleke civilizacije sa sasvim drukčijom konfesionalnom, pravnom i političkom poviješću. A upravo to naši konzervativci danas pokušavaju, pa imate paradoksalnu situaciju da oni uspijevaju kod mlađeg naraštaja posredstvom interneta usaditi takve neokonzervativne ideje, dok istovremeno stariji naraštaj ostaje hladan na konzervatizam.

Kako Vi gledate na europske prilike, svađe o pristupu migraciji i uspon desno-populističkih stranaka?

Mislim da ne možemo na političke promjene u zapadnoj i istočnoj Europi gledati kao na jedinstvenu pojavu.

Zapadna Europa prolazi kroz krizu političkog legitimiteta koja se ogleda u rastućem jazu između političkih elita i naroda. Odnarođene elite, umrežene na globalnoj razini, svjesno prihvaćaju globalizacijske procese i nametanje progresivne ideologije. Do pojave interneta, dok su jedini izvor informacija bili mainstream mediji, bilo je lako održavati privid legitimiteta. No s nastankom alternativnih internetskih medija i društvenih mreža taj je privid morao nestati. To su uspješno iskoristili različiti lijevi i desni pokreti da unište liberalno-centristički konsenzus uspostavljen u Europi u posljednjih nekoliko desetljeća, i to je dobro. Upravo zbog političkog jačanja populističkih pokreta, u zapadnoj Europi su prvi put pokrenute javne rasprave o temama kao što je, na primjer, veza između masovne migracije i rasta stope zločina u EU.

S druge strane, problemi istočne Europe su bitno drukčiji. Mi se ne suočavamo s masovnom imigracijom, nego s masovnom emigracijom koja prazni naše domovine i prijeti da ozbiljno uništi čitav socijalni sustav u našim zemljama. To je uzrokovano dijelom nesposobnošću i posebnim političko-ekonomskim interesima postkomunističkih političkih elita, ali istovremeno i kolonijalnim odnosom između zapadne i istočne Europe. Ne treba, naravno, zanemariti ni vezu između ta dva uzroka, odnosno činjenicu da su eurobirokrati – iako često naglašavaju utemeljenost svoje politike na liberalnim i demokratskim vrijednostima – vrlo lako prihvatili bivše komuniste kao svoje političke partnere u istočnoj Europi. Kada se pojedine vlade, poput onih u Poljskoj i Mađarskoj, usprotive toj 'svetoj alijansi' bruxelleskih eurobirokrata i istočnoeuropskih reformiranih komunista te se usprotive promicanju zapadnih ekonomskih interesa i ideoloških eksperimenata u svojim zemljama, proglašava ih se odmetnicima i diktaturama.

Kako gledate na hrvatsku aktivnost u Inicijativi tri mora?

Upravo je Inicijativa tri mora, uz Višegradsku skupinu naravno, odgovor na spomenute probleme s kojima se istočna Europa danas suočava. Mi jednostavno nemamo jednake ekonomske i političke interese sa zemljama zapadne Europe, dapače, ponekad su oni i suprotstavljeni. A da bismo ostvarili naše interese, s obzirom na objektivnu veličinu i snagu naših zemalja, moramo razvijati alternativne integracijske procese mimo onih na europskoj razini.

Zasluga hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović u pokretanju tog projekta je izuzetno velika i to treba pozdraviti. Ovo je zapravo prvi put u povijesti da hrvatska država ima značajniju ulogu u nekom širem međunarodnom projektu. Koristi koje bismo mogli imati od toga su višestruke. Osim što zajednički nastup unutar europskih institucija može spriječiti ili barem otežati federalizacijske procese u EU, Hrvatska bi kroz različite energetske i prometne projekte u okviru suradnje sa zemljama između Baltika, Jadrana i Crnog mora također mogla ostvariti energetsku neovisnost te jači ekonomski i politički položaj.

Predsjednica je nedavno nevješto pokušala približiti život u Jugoslaviji u austrijskim novinama pa je izvrgnuta ruglu. Zbog čega je ta nostalgija za Jugoslavijom i socijalističkim poretkom toliko izražena kod nas, za razliku od ostalih zemalja nekadašnjeg istočnog bloka?

Po pitanju nostalgije za socijalističkim poretkom, treba reći da je Hrvatska dio Balkana, a ne srednje Europe. Srednjoeuropske zemlje poput Poljske, Češke, Slovačke i Mađarske već su odavno provele dekomunizaciju javnih prostora i političkog diskursa. Kod nas do toga nije došlo jer jedan veći dio javnosti još uvijek ima iluzije o bivšem sustavu, valjda vjerujući da je zbog toga što smo imali veći izbor jogurta od Bugarske ili Rumunjske jugoslavenski samoupravni socijalizam bio posebno uspješan ekonomski model. Osim toga, kod dijela javnosti postoji svojevrsni postkolonijalni mentalitet i specifičan odnos prema Srbima i ostatku bivšeg jugoslavenskog prostora koji proizlazi iz toga.

Kakav je vaš pogled na hrvatsku političku scenu? Izgleda kako danas više nije prepoznatljivo tko koju političku opciju u Saboru zastupa...

Pa hrvatska politička scena je danas u odnosu na razdoblje prije desetak godina definitivno neprepoznatljiva. Pogotovo posljednih tri do četiri godine hrvatska politika prolazi kroz nevjerojatno dinamičan sukob između postkomunističke 'duboke države' i dijelova političke scene koji su joj suprotstavljeni, pri čemu se crta 'bojišta' često ni ne poklapa s političkim strankama. A onda situaciju još dodatno čini složenijom pojava likova koji u političkom diskursu predstavljaju nacionalnu desnicu, dok se istovremeno protive ekonomskim reformama koje bi politički oslabile postkomunističku elitu, zagovaraju interese ruskog kapitala i energetske politike i slično.

Ima li hrvatska desnica, ako prave desnice i ima s obzirom na način na koji sad djeluje, budućnost u Hrvatskoj?

Sadašnja hrvatska desnica ili ono što se tako naziva nema budućnost. Ona se bavi temama koje većinu hrvatske javnosti ne zanimaju, a istovremeno nema odgovore na ključne probleme hrvatskog društva. Ne možete u 2018. inzistirati na važnosti srpskog pitanja u Hrvatskoj i borbi protiv komunističkih partizana iz Drugog svjetskog rata. Nemojte me krivo shvatiti, nesrazmjeran politički utjecaj srpske manjine u Hrvatskoj i izostanak dekomunizacije su važne teme, ali to nisu jedine teme kojima se trebate baviti ako mislite biti ozbiljna politička opcija. Postoji publika i za to, u svakom slučaju, i postojat će još par desetljeća, ali što onda?

Što kada se probudite za 30 godina u zemlji bez Srba i komunista, nekakvoj neopravaškoj utopiji, ali zatim shvatite da ta zemlja više nema nikakvu političku samostalnost unutar centralizirane EU, da ima tri milijuna stanovnika od čega pola milijuna stranaca, da vam je dijete odraslo u političkog idiota bez ikakvog nacionalnog ili rodnog identiteta – što onda? A kada se borite protiv Zapadnog Balkana pod cijenu utapanja u federaliziranoj Europskoj uniji, kada ignorirate problem iseljavanja mladih i globalnih migracijskih procesa, kada u javnoj raspravi o kurikularnoj reformi inzistirate samo na zastupljenosti Domovinskog rata u udžbenicima povijesti, a sve druge teme ignorirate – baš je to situacija koju možete zateći za nekoliko desetljeća. Želi li hrvatska desnica ostvariti ikakav politički uspjeh mora se probuditi i prestati inzistirati na temama koje joj se nameću iz 'stožerne stranke' i njezinih 'pričuva' na neopravaškoj sceni, artikulirati suvremenu političku platformu s odgovorima na probleme koji danas muče čitavo hrvatsko društvo.