Lekcija Srbima u Trebinju: Franković nije Vlahušić niti to namjerava biti

S druge strane granice očekivano posve suprotne reakcije. Neki od vodećih trebinjskih portala, poput čitanog TrebinjeLive, relativno su umjereno komentirali ‘skandal’ na otvarenju prijelaza, no komentari čitateljstva ispod članaka i na Facebooku, riječ je o stotinama komentara na četiri – pet portala, zrcale bazično raspoloženje trebinjaca kada je riječ o ovoj temi.

S obzirom na to da je riječ o gomili besmislica, vulgarnosti i prostakluka nema smisla prenositi, još manje kometirati te dubokoumne parabole i uratke. Zaključak je, bez ikakve sumnje, da su ‘komšije’ svjetlosnim godinama udaljeni od bilo kakvog razmišljanja o možebitnoj isprici, čak dapače, velika većina je uvjerena kako je s njihove strane bila riječ o obrani vekovnih srpskih ognjišta i nejači te slične besmislice. Autori se, naravno, nisu opterećivali pitanjima poput, recimo, kako je bilo moguće srpska ognjišta i nejač braniti na Brgatu, Bosanci, u Mokošici, Župi Dubrovačkoj, Slanome ili Dubrovačkom Primorju, gdje su zlikovačke bradate horde trebinjskih oslobodilaca haračile, palile, silovale i pljačkale nečija druga vekovna ognjišta. Bilo kako bilo, obzirom na značajan politički intenzitet ‘slučaja Ivanjica’, moguće su otvorena i neka druga politička pitanja u samome Dubrovniku.

Dubrovačku političku scenu ‘desnog krila’, koja se godinama valja u nekakvom post Šuica-Matušićevskog periodu, kronično opterećuje pitanje postoji li netko treći, ozbiljan treći, novi s izgledima da se respektabilno nametne kao lider koji će se ravnoprvno umiješati u bitku s lijevim krilom, sastavljenim od krhotina SDP-a, HNS-a, Bošnjaka, umirovljenika te neumrlog i prerano otpisanog Andra Vlahušića. Je li možda gospodin Mato Franković taj koji, u parafrazi staroga šlagera, ‘zna sve one prave riječi’ za suvremenu dubrovačku nacionalno - građansku budnicu, koju sve ove godine nitko od vodećih HDZ-ovaca nije znao, te tako gospodinu Vlahušiću omogućio dva gradonačelnička mandata. Čini se da jest!

U svakom slučaju, dubrovački historijski trenutak temeljito je psihološki zreo za pojavu uvjerljivoga kandidata iz nekog drugog, novog miljea. I s jedne i s druge strane političkog spektra. Dubrovačka se politička desnica, kako vidimo, u tom se smilu pomalo konsolidira dok je na ljevici stanje krajnje kritično, kaotično i bez ikakvih skorih najava bilo kakvog napretka ili konsolidacije. Vjerojatno oni sami, poput njihovih političkih prethodnika - neizlječivih marksista, soja koji je u dubrovačkoj lokalnoj ideološkoj epidemiologiji vjerojatno prešao rub izumiranja, ustrajavaju na dogmi da društvene okolnosti po automatizmu stvaraju elite i lidere. To ustrajavanje za njih bi se moglo pokazati kobnim. Čak je i ‘ljubičica bijela’ svojedobno ironizirala taj aspekt političke doktrine, osjećajući da se s njim na neki način relativizira njegova osobna unikatnost. Vođe su po njemu bili ti koji kreiraju vrijeme, a ne obrnuto, pa makar se vladajuće teorije suprotstavljale takvoj viziji.

Čini se kako gospodin Mato Franković zna što hoće, djeluje kao osoba koja je izabrala svoj politički put! Nakon što je prije mjesec dana nedvojbeno stao na stranu branitelja koji su na ulazu u Novu Mokošicu crtali ambleme, danas bi kazali murale, postrojbi koje su oslobodile Dubrovnik, polako, ali sigurno preuzima mjesto lidera na desnici, tako da događaj na otvaranju graničnog prijelaza Ivanjica djeluje kao logičan nastavak njegovog zacrtanog političkog puta. Za razliku od razvikanog i nanovo uskrslog Frana Matušića, najobičnije samoreproducirajuće političke okamine, gospodin Franković već posjeduje određeni karizmatski potencijal te je za nadati se kako se ipak neće pretvoriti u političara kakvi su do sada dominirali HDZ-vom dubrovačkom političkom scenom.

Gospodin Franković, čini se, politiku doživljava kao svoju misiju, a ne kao borbu za povlastice koje donosi moć. Inače bi, poput blijedog i nedorečenog prethodnika Vlahušića, na otvaranju graničnog prijelaza Ivanjica, nešto mrljavio sebi u bradu, nešto što nitko ne bi razumio, tako da većina promatrača ne bi niti shvatila jesu li se trebnjci ispričali ili nisu, ili još gore, jesu li se dubrovčani ispričali trebinjcima za razaranje vekovnik ognjišta.

S obzirom na to da je ipak riječ o političaru mlađe generacije, gospodinu Frankoviću, po logici stvari, ipak nedostaje osjećaj za političku pragmatičnost te svakako nije u stanju, poput recimo prethodnika Vlahušića, taj nedostatak raskošno kompenzirati sposobnošću intelektualnoga, ponekad i šarlatanskog, nadahnjivanja publike, a osnovna zamjerka koju mu prišiva oporba jest činjenica da ipak nije visoko obrazovan. Što je točno!

No nismo li se upravo na beskrajnim traktatima generacija saborskih i inih Stazić ridikula uvjerili kako je intelektualna pa čak i kulturološka svrhovitost akademskih nastupa često praćena političkom besplodnošću. Stoga gospodin Franković i ostavlja dojam kao da primarno teži za efikasnošću, on svoju misiju ili inicijativu nastoji predstaviti preko maksimalno egzaktnih političkih poruka, poput one na Ivanjici, koje će u publici odmah nepogrešivo pronaći primatelje.

Gradonačelnik Franković odmah je najavio kako želi ukinuti političke privilegije, smanjiti broj zaposlenika i ureda unutar gradske uprave te je u najnovijoj gradskoj križaljci to i učinio, te bitno smanjio broj upravnih i drugih odjela, što je iznimno bitno kada govorimo o političkoj vjerodostojnosti.

Na koncu, valja se zapitati i kakvi su mu izgledi? Ponešto zavise ne samo od općeg odnosa snaga u Hrvatskoj, zabetoniranog i tradicionalno nenaklonjenog novim pojavama, već i od ljudi koje će okupiti kao reprezentante svojih koncepcija. Ako se osloni na kadrove poput isluženih i nepopularnih likova, Frana Matušića recimo, dani su mu odbrojani. Na raspolaganju ima cijelu plejadu mladih i kvalitetnih političara mlađe generacije, poput načelnika dubrovačkog Primorja Nikole Knežića, zatim predsjednika gradskog vijeća Marka Potrebice, ravnatelja Lučke uprave Blaža Peza, saborske zastupnice Sanje Putica, Tea Andrića, Nikoline Klaić itd. No dojam je kako gospodin Franković ipak razumije o čemu se radi, svjestan je opasnosti kako bi ga neki mogli iskoristiti kao put za svoje uhljebljenje. Bez obzira na moguće zamke, ako želi proboj, potrebna su mu uvjerljiva imena.