Legendarni 'lovac na tenkove' Andrija Andabak volio je Hrvatsku više od svega

"O našem ocu se drže predavanja na američkom West Pointu jer protuoklopni operater ima 'rok trajanja' od dva, maksimalno tri oklopna vozila. Moj otac ih je uništio 32. U povijesti modernog ratovanja ne postoji osoba koja je navođenim raketnim sustavima uništila toliki broj tenkova", rekao nam je njegov sin Stjepan koji s bratom Markom, svake godine na obljetnicu smrti svog oca, u Nuštru organizira 'Memorijal Andrija Andabak', a riječ je o kulturno-umjetničkoj, zabavnoj, sportskoj i znanstveno-edukativnoj manifestaciji koja traje tri dana. Ove godine traje od 6. do 8. srpnja.

'Memorijalom Andrija Andabak slavimo život'  

"Memorijal ne radimo kao tužan događaj, nego kao slavlje života koji su nam omogućili naši branitelji. Naš je cilj da ljudi koji su poznavali mog oca uživaju u nečemu što nosi njegovo ime", rekao nam je Stjepan Andabak.

Prvi dan Memorijala posvećen je najmlađima kroz igraonice, radionice, zabavne igre i dječje predstave. Na dan pogiblje Andrije Andabaka, a obljetnica ove godine pada u subotu 7. srpnja, polaže se vijenac na grobno mjesto tog poginulog hrvatskog heroja, služi se misa, a u okviru svečane akademije ove će godine biti otvorena izložba 'Lica rata'. Treći dan Memorijala obiluje sportskim događanjima i turnirima u stolnom tenisu, malom nogometu, streljaštvu....

"Prošle godine je kroz Nuštar prošlo oko 30 tisuća ljudi. Došli su nam branitelji iz svih krajeva Hrvatske i BiH, a koncert je održao Thompson. Napravili smo i jedinstvenu izložbu 'Junaci Domovinskog rata' prema priručniku za povijest dr. Ante Nazora i grupe autora u kojoj smo izložili osobne stvari 12 heroja Domovinskog rata istaknutih u toj knjizi, a među njima je i moj otac", rekao nam je Stjepan koji je imao samo osam godina kada mu je otac poginuo, a njegov brat Marko deset te je njihova majka Nada ostala sama brinuti se o njima.

Podrška od svih, pomoć ni od koga

Zanimalo nas je pomaže li itko u organizaciji svih tih događanja i zašto to zapravo radi obitelj. Stjepan nam je objasnio da od kad je hrvatska vojska prestala organizirati Memorijal, jer više nije smjela biti nositelj civilnih događanja, i kada su ga počele organizirati lokalne vlasti - sve se svelo na polaganje vijenaca, misu i malonogometni turnir. Onda su se, kako to inače biva prilikom promjene vlasti, lokalni političari počeli svađati tko će organizirati Memorijal te prebacivati odgovornost jedni na druge. Tada su sinovi odlučili sami održavati dostojanstveno i zasluženo sjećanje na svog oca. O njihovu trošku izrađen je mural s likom Andrije Andabaka dok su njegovi suborci  postavili spomen ploču na obiteljskoj kući.

"Imamo podršku od svih, ali pomoć ni od koga", ukratko nam je sažeo aktualnu situaciju Stjepan Andabak. S obzirom na to da je Memorijal pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, htjeli smo znati što ono u konkretnom smislu znači.

"Mi smo prije pet godina u ime obitelji poslali zamolbu predsjednici za pokroviteljstvo i dobili pismo u kojem je pisalo da se isto odobrava. Prvo nismo znali što bi trebali učiniti s tim papirom. Otišli smo s njim kod načelnika, gradonačelnika i župana i pitali ih što mi sada možemo. Nismo dobili konkretan odgovor, ali smo primijetili da nas puno brže primaju. Pokroviteljstvo nam nije donijelo nikakvu financijsku pomoć, ali nam je otvorilo vrata prema jako puno ljudi", otkrio nam je Stjepan koji s bratom ne žali truda kako doprinos njihova oca, ali i svih hrvatskih branitelja, ne bi ostao zaboravljen.

Hrabar i neustrašiv ratnik

"Bio je hladan, neustrašiv, staložen, miran, odmjeren, siguran u sebe. Imao je sve osobine pravog vođe. I što je još važnije, volio je svoju Hrvatsku više od svega; svoju djecu, svoju obitelj, svoju Slavoniju", opisao je Andriju Andabaka njegov suborac Mario Keškić iz protuoklopne satnije 109. vinkovačke brigade koja je držala najdulju crtu bojišnice u Domovinskom ratu, dugu čak 70 kilometara. Kao pričuvna brigada RH-a imala je i najveće gubitke u ljudstvu: čak 202 poginula hrvatska branitelja dok ih je 640 ranjeno, a još 24 se vode kao nestali.

Mario Keškić (49) dragovoljac je Domovinskog rata i zajedno je od rujna 1991. do srpnja 1992. bio s Andabakom na ratištu. "Tog kobnog srpnja 1992. otišao sam na  časničku izobrazbu u Zagreb, a Andrija je otišao na novi ratni zadatak i ubrzo potom poginuo. Tenk je pronašao njegov položaj i pogodio ga", rekao nam je Keškić, inače profesor kineziologije koji je cijeli Domovinski rat proveo na ratištu, sve do oslobodilačke akcije 'Oluja'.

"Ljudi kao Andrija zaslužuju da ih se sjećamo jer sam se osvjedočio kako takvih kao on nema puno. Od nas deset jedan je možda takav. Mi smo svi bili mlađi od njega i on nas je vodio i pomagao nam", prisjeća se taj samozatajni i skromni hrvatski branitelj koji je svoju mladost poklonio obrani Domovine.

Kako bi nam dočarao osobnost, hrabrost i neustrašivost 'borca s maljutkom' Keškić nam je ispričao jednu crticu iz njihova zajednička ratovanja. Zajedno su, prepričava, kod mjesta Karađićeva (Vukovarsko-srijemska županija) iz obližnje šume gađali dva tenka.

'Nemamo vremena za taktiku, stavljaj raketu i pucaj'

"Mi smo dakle bili na otvorenom, a oni su bili dobro ukopani u rovove. Rakete s kojima smo gađali bile su vlažne i neispravne jer su dolazile iz jednog skladišta u Virovitici gdje su se oni povlačili i namjerno ih ostavljali u vlazi kako ih mi ne bi mogli koristiti. Čak su na njima pokidali i kablove. Kada ispalite takvu raketu, onda ona nakon nekoliko stotina metara pada zbog neispravnosti", opisao nam je Keškić stanje protuoklopnog oružja s kojim su baratali.

"Prilikom gađanja tenka morao sam se popeti na jedno visoko stablo kako bi uočio metu te sam ispalio prvu raketu s tog položaja. Tada dolazi i Andrija, inače zapovjednik našeg voda i sjeda hladnokrvno na jedan mali tronožac i pita me može li mi pomoći. Ja sam na drvetu držao pult za upravljanje raketom, a rakete su bile postavljene dolje na zemlji. Drugu raketu ispalio je Andrija i upitao me jesam li pripremio i treću raketu.  Upozorio sam ga kako to prema pravilima vojne taktike ne bi smjeli učiniti, jer nam je položaj otkriven. Na to mi je Andrija odgovorio: 'pusti, nemamo vremena za taktiku, stavljaj raketu i pucajmo, ili mi ili oni'. Eto, takav vam je bio Andrija", rekao je Keškić, prepričavši nam samo jednu od niza takvih i sličnih situacija u kojima je do izražaja dolazila Andabakova neustrašivost i nepokolebljivost.

Na sprovodu avioni JNA u niskom letu

Andrija Andabak je iz sela Nuštar u Slavoniji, a  rođen je 6. rujna 1956. godine u Splitu, kada mu je majka Ruža bila na hodočašću Gospi Sinjskoj.  Kao ročnik JNA u mjestu Bitolj u Makedoniji uči se rukovati s protuoklopnim raketama tipa 9M14 Maljutka i u svim vježbama postiže stopostotnu učinkovitost. 

U lipnju 1991. godine, Andrija Andabak se prijavljuje kao dragovoljac u 109. Vinkovačku brigadu. Prijavio se tek onda kada je hrvatska vojska došla do prvih  'maljutki'. Naime, do tada je smatrao da je korisniji u opkoljenom Vukovaru do kojeg je svaki dan dolazio iz Nuštra  tzv. kukuruznim putem kako bi pomagao u pekari koja je tada jedina radila u Vukovaru. Andabak nije bio za oružje niti ga je ikad nosio, njemu su protutenkovske rakete bile sve.

Već 28. rujna 1991. uništava prvo oklopno vozilo, a 10. travnja 1992. uništava 31. oklop, T-55. Prije pogiblje uništava i posljednji oklop M-84. Priznato mu je uništenje ili onesposobljavanje ukupno 32 oklopa, od čega 30 tenkova. Poginuo je 7. srpnja 1992. u Posavini te je pokopan u Nuštru.

Njegov sin Stjepan ispričao nam je kako je na sprovod njegovu ocu došlo nekoliko tisuća ljudi zbog čega je JNA slala avione u niskom letu kako bi izvidjeli što se to događa u Nuštru.

Posmrtno je odlikovan činom bojnika, a naknadno i činom pukovnika. Njegovoj je obitelji uručen Red kneza Domagoja s ogrlicom, Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te Spomenica domovinskog rata.

Njegovim imenom nazvano je priznanje koje Hrvatska vojska dodjeljuje za tri ili više uništenih oklopnih vozila.

Priču u spomen poginulom heroju Domovinskog rata Andriji Andabaku završavamo razmišljanjima njegova suborca Maria Keškića koji smatra da oni koji nisu željeli ovu državu imaju veća prava nego hrvatski branitelji.

"Većina naših branitelja gurnuta je na marginu kako ne bi mogla sudjelovati u organizaciji i izgradnji društva. Potjerali su ih u razno-razne mirovine samo da ih se riješe", uvjeren je Keškić koji tu nepravdu ispravlja educirajući djecu u sklopu braniteljskog kampa.

"Na kampiranju ih učimo domoljubnim vrijednostima; neka naša mladost zna što je bilo '91., kako smo branili i obranili državu te da nauče voljeti svoju Domovinu. Učimo ih disciplini, spašavanju, kako pružiti pomoć unesrećenima i biti odgovoran za grupu što smo i mi morali naučiti kao ratnici za ovu zemlju", rekao nam je Andabakov suborac, jedan od onih kojem možemo zahvaliti što imamo Hrvatsku.

*ČLANAK JE REALIZIRAN U SKLOPU PROJEKTA ''MINUTA ZA DOMOVINU''

‘’Minuta za domovinu’’ zamišljena je kao serija novinarskih članaka o herojima i bitnim obljetnicama Domovinskog rata. Cilj projekta je njegovanje uspomene na ljude koji su podnijeli žrtvu za domovinu i na događaje koji su bili presudni u bitci za neovisnu Hrvatsku. Ideja je građane potaknuti da, čitajući o važnim obljetnicama, odvoje minutu svoga vremena za prisjećanje na heroje i na dane ponosa.