Latinović na Mreži TV: Pandemija straha nije u budućnosti, ona je vrlo okrutna sadašnjost

Tema emisije odnosila se na život u "novom normalnom" u kontekstu epidemije, gdje taj isti život sve više podsjeća na neki distopijski roman nego na život kakvog smo ga nekad živjeli. O nevidljivim modricama na duši, Andrea Latinović je kazala:

"Moram priznati da nakon što je pandemija krenula i sljedećih nekoliko mjeseci pa do Nove godine sam se držala odlično, sportski, naučena na to kako je život sam po sebi kompliciran i težak. Držala sam se i jako optimistično i zabavljala sam i onaj uski krug ljudi s kojima sam u kontaktu i s kojima se družim. Nakon toga, a sve je to koincidiralo s potresom, osjećam veliki pad energije, čini mi se da sam otupila i kako sam to opisala u jednom svom tekstu, sve mi izgleda kao u filmu 'Beskonačni dan'. Svaki dan mi je isti, hororičan dan kojemu nema nikada kraja i u kojem jedva čekam kraj i večernji mir. Beskrajno me rastužilo vrijeme kojem živimo".

Živana Rumbak osvrnula se na proljetni "lockdown" prošle godine:

"Prvi lockdown je bio moj prvi prisilni godišnji odmor od 55 dana nakon puno godina i to mi je dalo vrijeme da budem sa svojom obitelji i da sredim neke stvari koje do tada nisam mogla. Nije me potres pogodio, imam tu sreću, i po zimi smo imali tu sreću da radimo po principu 'Coffe to go', i sada možemo raditi na terasama. Posao je taj koji me spašava".

Latinović se osvrnula na tzv. pandemiju mentalnih bolesti.

"Mislim da je ta pandemija, psihička pandemija odavno uzela maha. Neće ona doći jedan dan, ona je tu cijelo vrijeme. Ne možemo negirati da se paralelno s virusom odvija i strašna pandemija psihičkih poremećaja. Kako smo mi društvu u kojem je još prilično sramotno govoriti o psihičkim tegobama, što je jako loše, onda ljudi to sakrivaju. Svi pate od tjeskobe, uključujući i mene povremeno i svi odreda patimo od nesanice. Buđenje svakih dva tri sata, kroničan umor. Mislim da ta pandemija straha nije u budućnosti, ona je vrlo okrutna sadašnjost. Na žalost, a to zamjeram medijima koji ne izvještavaju o tom problemu, a to su stravična i masovna depresija među mladima plus jako puno pokušaja samoubojstava, ne samo u Hrvatskoj nego i u cijelom svijetu. O tome se ne govori dovoljno".

Živana je istaknula važnost odlaska u prirodu: "Neki dan mi je jedan biciklist rekao da bi na sam ulaz u park kod Blizneca trebalo staviti natpis da ulazimo u crkvu grada Zagreba. Cijelo Sljeme je jedan mir, svi gore bježe ostavljajući iza sebe sve ove probleme. Kada me netko nazove i kaže 'anksiozan sam', kažem mu dođi, prošeći. Ljudi su iskoristili vrijeme i iz prvog 'lockdowna' da pobjegnu uz prirode".

"Teško je živjeti u kulturi smrti u kojoj sada živimo. Kada ne radim, nastojim ne slušati vijesti i ono što govori Stožer jer ne mogu prihvatiti činjenicu da se o ljudima govori kroz brojeve. Svjesna sam jako puno smrti oko sebe, ali isto tako treba razlučiti što je stvaranje straha, a što je nekakvo bildanje mišića na ljudima tako da im se usađuje strah. Ne smijemo zaboraviti koliko ljudi istovremeno umire od svih drugih bolesti. To su također imena i prezimena koja su nestala i pokopana u ovakvo vrijeme. Ne mogu se pomiriti s time da postoji samo Covid", naglasila je Latinović.

Posebno tužni su sprovodi u ovo Covid vrijeme, istaknula je Rumbak. "Žao mi je ljudi koji umiru u ovakvim uvjetima, sami, ne vidjeti ih u bolnicama gdje umiru sami kao brojka", zaključila je.