Kuća spasa pretvorila se u kuću smrti: Priča o Kusonjama potresna je na svim razinama

Naime, film "55" izvrsnog redatelja Kristijana Milića koji je i sam bio hrvatski branitelj, po izlasku je poharao kina diljem Hrvatske, a realistični prizori rata i bliske borbe malo su kojeg gledatelja ostavili ravnodušnim. Do danas, taj se fim smatra jednim od najboljih filmova sa temom Domovinskog rata.

No, film i stvarnost su uvijek drugačiji, stvarnost je nekad bolja, a nekad lošija. U slučaju "Kusonje", ona je bila puno užasnija od onog što smo mogli vidjeti iz fotelje u dnevnom boravku… Danas je godišnjica pokolja u Kusonjama, zločina koji do danas nije u potpunosti rasvijetljen i oko čijeg se slijeda do danas lome koplja…

FOTO: Facebook 

Upali u 'potkovu', spas potražili u kući broj 55

Žestoko granatirani Pakrac bio je pred padom. Smatralo se kako najviše štete gradu nanose četnici koji su se utaborili u Kusonjama iz kojih im je Pakrac bio savršena meta. Glavni stožer Hrvatske vojske vrlo je brzo shvatio da bi jedino brzom akcijom čišćenja Kusonja i onesposobljavanjem neprijateljskih minobacača grad mogao biti spašen, a daljnje djelovanje onemogućeno. Upravo stoga za odlazak u Kusonje pripremljeno je 18 pripadnika vrlo spretne "A" satnije, pripadnika 105. bjelovarske brigade, te dva policajca. Njih 20.

Naoružani automatskim puškama, 8. rujna 1991. godine sjeli su u prvi pakrački oklopnjak "TOP 1" te krenuli u akciju vođeni podatkom da je prethodnog dana uspješno provedeno izviđanje na temelj kojeg je zaključeno kako su male šanse da malobrojni četnici koje su uočili mogu hrvatskim vojnicima napraviti konkretnu štetu. Međutim…

Odmah u osam sati i 30 minuta ujutro, kod kapele Male Gospe, oklopnjak s dvadesetoricom hrvatskih vojnika upada u zasjedu, u tkz. "potkovu". Četnici su ih opkolili s jedne i druge strane, a zatim ih s leđa "zatvorili" te jakom vatrom tjerali naprijed do prikladnog mjesta za uništenje. Ručni bacač koji je ispaljen u oklopnjak prisilio je Bjelovarčane da se iz njega izvuku i potraže sklonište. Privremeni spas pronašli su na kućnom broju 55. Borba s četnicima trajala je dva dana i jednu noć, pri čemu se na kuću punu umornih i izranjavanih branitelja tuklo iz svog raspoloživog oružja. Mnogi su u toj kući ubijeni već prvog dana borbe. Drugog jutra, vojnici koji su preživjeli rešetanje kuće – iz nje su istjerani eksplozivom i natjerani na predaju.

Masakr nakon predaje pa nova tragedija 1993. godine

Sedam zarobljenih branitelja tada su postali žrtve nečasnog, neprijateljskog ratovanja. Uslijedilo je iživljavanje, masakriranje, hladnokrvna ubojstva metkom u potiljak. Izmrcvarena tijela pobijenih hrvatskih junaka bačena su na kamion i odvezena na smetlište, gdje su i pokopana. U Kusonjama su 8. rujna 1991. godine poginuli hrvatski branitelji: Nikola Benkus, Željko Besek, Marinko Crnogaj, Mato Čančar, Miroslav Černak, Marijan Dukić, Stipe Gadža, Petar Grubeša, Stjepan Kolar, Vladimir Krivačić, Stjepan Mamić, Anto Ivandić, Tadija Markić, Ivan Palić, Zlatko Pavlović, Nedjeljko Pekić, Mario Posarić, Igor Stipić, Dubravko Štefulinac i Ante Tandara.

Tek nakon četiri mjeseca, 9. siječnja 1992. godine, uz prometnicu Pakrac – Požega, stotinjak metara od sela Kusonje pronađena je prva masovna grobnica u Domovinskom ratu. Na žalost, ispostavilo se da se u toj grobnici nalaze posmrtni ostaci ubijenih hrvatskih vojnika i policajaca koji su tog 8. i 9. rujna 1991. godine izginuli u bitci za selo Kusonje.

Tragedija Kusonja, međutim, ovdje nije završila. Dvije godine nakon ovog stravičnog pokolja, Kusonje su bile pod snagama UN-a. Upravo zbog osjećaja sigurnosti, obitelj, prijatelji i suborci uputili su se na mjesto zločina kako bi vijencem odali počast pobijenim vojnicima. Nije sasvim jasno kako su se i zašto u jeku rata te obitelji uputile na mjesto stradavanja iz 1991. osobito ako se zna da su neprijatelji u tim trenutcima bili u njihovoj neposrednoj blizini. No, upravo u trenutku postavljanja vijenca eksplodirala je mina  namjerno postavljena od strane neprijatelja. Ionako teška i mučna priča o Kusonjama, ovim je dodatno dobila na težini jer su tom prilikom poginula tri hrvatska časnika.

*Tekst je nastao u okviru projekta "Čuvanje sjećanja na žrtve Domovinskog rata" kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.