Krvavi Bliski istok - sukob koji nikada neće prestati i u kojem će pokolji uvijek biti svakodnevnica

Ove je godine Izrael proslavio 70. obljetnicu postojanja svoje države, dok su Palestinci oplakivali svoje žrtve, s obzirom da je dan ranije nad njima počinjen pokolj, u kojemu je više od 50 Palestinaca, među kojima i puno djece, pobijeno u ubitačnoj izraelskoj kratkoj ofenzivi koja je naišla na osudu cijelog svijeta, a ranjeno ih je gotovo 2800! Bio je to najjači izraelski napad od 2014. godine. Izraelski je udar osudio cijeli svijet, sve do bespomoćnih Ujedinjenih naroda. Osim, dakako, SAD-a i njihovog predsjednika Donalda Trumpa, koji je izravno odgovoran za ovaj pokolj, nakon odluke da američko veleposlanstvo iz Tel Aviva prebaci u Jeruzalem i time zapravo prizna da je taj podijeljeni grad isključivo prijestolnica Židova, u kojoj Palestinci nemaju što tražiti. Izraelska su opravdanja za zločine gotovo uvijek identična - mrski Hamas, kojega desetljećima smatraju terorističkom organizacijom, kontinuirano provocira i napada, stoga im treba uzvratiti žestoko. Jedni ubijaju druge i tako već više od pola stoljeća.

Proslava Dana neovisnosti pada u Izraelu dan nakon tradicionalnog Sjećanja na pale vojnike. Riječ je o oko 23.000 židovskih vojnika koji su od 1860. pa do danas dali svoj život u obrani Izraela. S druge strane, procjenjuje se kako je 1948. tijekom izraelsko-arapskog rata, a koji Izraelci nazivaju ratom za neovisnost, oko 700.000 Palestinaca silom preseljeno ili moralo napustiti područje na kojem su živjeli. Oni su se nastanili u drugim arapskim zemljama kao što je Jordan ili na drugim zaposjednutim područjima poput Pojasa Gaze ili Zapadne obale (Zapadnog Jordana).

Unatoč brojnim mirovnim pregovorima i kratkotrajnim mirnijim razdobljima, sukobi na ovom prostoru ne jenjavaju, o čemu svjedoče i svakodnevni izvještaji o novim napadima i ubojstvima. Osim pomalo već ''uobičajenih'' samoubilačkih napada, ubojstva čelnika palestinskih oslobodilačkih pokreta i organizacija, ali i onih izraelskih, praktički se periodički ponavljaju.

Povijesno-zemoljopisni razvoj područja Države Izrael

Osnovni razlog sukoba je borba za teritorij koji i jedan i drugi narod smatraju svojim nacionalnim teritorijem. Židovi su ovo područje nastanjivali još u antici, ali stalnim osvajanjima i ratovima bili su prisiljeni na iseljavanje. U prvom stoljeću pr. Kr. na ovo područje dolaze Rimljani i nazivaju ga Palestinom. Dio židovskog stanovništva tada je prihvatio kršćanstvo, a veliki dio se iselio. Tijekom 7. st. Palestinu su naselili Arapi, koji su sve do druge polovice 20. st. činili većinu stanovništva.

Tijekom 19. st. među europskim Židovima dolazi do oživljavanja nacionalnog identiteta, počinje borba za emancipaciju i povratak u Izrael. Tako je stvoren pokret nazvan cionizam (njegovim formalnim osnivačem smatra se Theodor Herzl, 1897. godine). Pokret je dobio ime po brdu na kojem se nalazio Jeruzalemski hram (Zion), no, kasnije je taj naziv simbolizirao sam Jeruzalem. Cilj ovog pokreta bilo je ujedinjenje Židova u dijaspori i njihov povratak u Palestinu, a kulminaciju doživljava 1948. godine osnivanjem države Izrael. Već tijekom 19. st. došlo je do povećanih migracijskih tokova europskih Židova u Izrael. Prije Prvoga svjetskog rata Palestina je imala oko 700.000 stanovnika, od čega su gotovo 90% činili Arapi. Pred kraj rata Velika Britanija je postala mandatar na ovom području sa zadaćom osnivanja židovskog nacionalnog teritorija. Doseljavanjem Židova započele su veće netrpeljivosti između ovih dvaju naroda. Posebno veliko doseljavanje zabilježeno je tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata i stradanja Židova u Europi.

Godine 1947. rezolucijom Ujedinjenih naroda ovo područje podijeljeno je na arapsku i židovsku državu, a Jeruzalem je trebao biti pod međunarodnom upravom. Međutim, Židovi su prihvatili odluku UN-a, dok su je Arapi odbacili. U to vrijeme, bilo je oko 600.000 Židova i 1,2 milijuna Arapa. Uskoro je shvaćeno da ovaj plan neće uspjeti, jer je arapski teritorij odvajao onaj dio Židova koji je živio u Jeruzalemu od njihove matične zemlje, a antagonizam između ovih dviju zajednica bio je vrlo izražen. I susjedne arapske zemlje, Jordan i Sirija, imale su pretenzije prema dijelovima i arapskog i židovskog teritorija. Sukobi su postajali sve češći, a kulminaciju su doživjeli 1948. godine nakon što su Židovi proglasili svoju državu – Izrael i nakon što su se Britanci povukli.

Novoproglašena država nije imala određene granice međutim, ubrzo je dobila međunarodno priznanje. Započeo je prvi arapsko-izraelski rat u kojem su sudjelovale arapske zemlje s jedne strane, Palestinci, Egipat, Jordan, Sirija, Libanon i Irak te Židovi s druge. Nakon rata postignut je dogovor između Izraela i Egipta, Libanona, Jordana i Sirije kojim je Izrael umjesto dotadašnjih 50% dobio 75% teritorija nekadašnje Palestine. Veći dio preostalog teritorija okupirao je Jordan, koji je ovo područje, poznato kao Zapadna obala, 1950. godine i službeno pripojio. Pojas Gaze, koji se nalazi uz egipatsko-izraelsku granicu ostao je pod egipatskom okupacijom. Ove se granice nisu mijenjale sve do Šestodnevnog rata 1967. godine kada je Izrael osvojio još 20.700 km2. Većina arapskog stanovništva iselila se iz područja kojim su vladali Izraelci u susjedne arapske zemlje.

Želje Arapa za osvetom postale su sve jače što je dovelo do još jednog rata. Godine 1967. Izraelci su napali Egipat, Jordan i Siriju i nakon šestodnevnih borbi osvojili su Gazu, Sinajski poluotok, arapski dio Istočnog Jeruzalema, Zapadnu obalu te Golansku visoravan. Na okupiranom teritoriju živjelo je oko 1,5 milijuna arapskog stanovništva. U isto vrijeme, na okupirana područja doseljava se židovsko stanovništvo. Tijekom 1960.-ih osniva se nekoliko militantnih palestinskih organizacija čiji je cilj oslobođenje okupiranih teritorija i borba protiv Izraelaca – Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO), Hamas, Fatah. Tek 1982. godine Sinaj je vraćen Egiptu. Tijekom 1980-ih pobune, nazvane intifade, Palestinaca u Gazi i na Zapadnoj obali  postale su sve učestalije. Više od pola stoljeća sukob se pokušava riješiti brojnim mirovnim pregovorima i sporazumima, međutim, konkretnih pomaka za sada još uvijek nema, a nasilje, sukobi i ubojstva ne jenjavaju.

Izrael danas ima oko 7,5 milijuna stanovnika, a što se tiče nacionalnog sastava, u Izraelu Židovi čine 74,6 posto, a Arapi 20,9 posto stanovništva. U najvećem gradu, Jeruzalemu, živi 882.652 stanovnika od čega je 524.700 Židova i 307.300 Arapa.

Ratoborni Izraelci tlače nevine Palestince - mišljenje koje prevladava

Percepcija većine javnosti koja desetljećima prati ovaj krvavi sukob na trusnom području koje može izazvati rat širih razmjera, jest da je riječ o ratu u kojem jaki i agresivni Izraelci tlače nemoćne i nevine Palestince koji se bore za državu koju su im Židovi oteli. Izrael se spominje i kao apartheid država.

Ovo su, međutim, provjerljive činjenice. U Izraelu živi oko milijun i pol Arapa, dakle, 20% izraelskih državljana arapskog je porijekla. Oni u njemu uživaju sva prava kao i Židovi. Mnogi tvrde da Arapi u Izraelu uživaju građanska prava i osobne slobode kakve ne postoje nigdje u čitavom arapskom svijetu. Izraelski Arapi mogu glasati, biti birani u parlament, držati imovinu i voditi biznis bez ikakvih ograničenja. Izrael je pluralistička, liberalna demokracija, jedina takva država na Bliskom istoku. Nazvati je državom apartheida stoga je opasna laž.

Možemo se pitati što je s Palestincima koji ne žive unutar Izraela? Nisu li oni izloženi neprestanim represalijama i maltretiranjima? Palestinci koji žive na takozvanim okupiranim teritorijima (pojas Gaze i Zapadna obala) ne nalaze se ni pod kakvom izraelskom upravom, već pod upravom svog političkog predstavnika, Hamasa. Istina je da su izloženi često represivnoj kontroli i provjerama pri ulasku u Izrael, no Izraelci to opravdavaju činjenicom da Hamas vlastiti narod regrutira i šalje u samoubilačke bombaške misije unutar Izraela koje za cilj imaju ubijanje izraelskih građana.

Istina je i da je Jeruzalem prema Zapadnoj obali ograđen zidom, točnije većim dijelom je riječ o električnoj ogradi, koja je podignuta kako bi se spriječio upad terorista i ta se mjera pokazala djelotvornom. Za razliku od palestinskih nasumičnih terorističkih napada čiji je cilj ubijanje što većeg broja civila, izraelski napadi strogo su kontrolirani i ograničeni. Mnogi smatraju kako palestinski bombaši samoubojice nisu rodoljubi koji se iz očaja zbog tlačenja i neslobode ubijaju u herojskom činu pobune i borbe za slobodu Palestine, već islamisti koji nevjernike ubijaju zbog džihada, a sebi osiguravaju ''propusnicu'' za raj.

''Bog koji mrzi''

Suština izraelsko-palestinskog sukoba nije nespremnost Izraela na ustupke, već palestinski, i uopće muslimanski, antisemitizam induciran islamom. Ne radi se o stvaranju palestinske države koju su Izraelci spremni priznati, već o uništenju židovske. U osnivačkoj povelji Hamasa, političkog predstavnika Palestinaca, eksplicitno stoji da mir s Izraelom nije moguć. I ne samo to, već i da je svakom drugom zabranjeno da o njemu pregovara.

U knjizi „Bog koji mrzi“, Wafa Sultan osvrće se i na islamski antizemitizam koji se muslimanskoj djeci usađuje od malena, kao dio odgoja: ''Židov je vjerojatno riječ koju muslimanska djeca najčešće čuju prije svoje desete godine. Ujedno, to je i jedna od najtežih riječi koju čuju jer u njihovoj mašti sažima vizije ubijanja, izopačenosti, laži i pokvarenosti. Kada se dvije osobe svađaju, jedna drugu nazivaju Židovom. Kada musliman želi izraziti prijezir prema nekoj osobi, nazvat će je Židovom. Kada netko nekoga želi opisati kao ružnog, reći će da izgleda kao Židov. Židove držimo odgovornim za vojne poraze, ekonomsku zaostalost i tehnološku ovisnost. Vjerujemo da Židovi kontroliraju svijet, da čitav svijet igra kako oni sviraju i da nas se, shodno tome, čitav svijet želi riješiti''.

Zapadni mediji neprestano ponavljaju da je riječ o okupaciji arapske države Palestine koja je na Bliskom istoku započeta 1948. godine, osnivanjem države Izrael, ali činjenica je da tada, a ni ikada ranije, nije postojala država Palestina. Bliski istok je stoljećima (1553.-1922.) bio dio Otomanskog Carstva (a Arapi se na tim prostorima pojavljuju tek nakon vojnih pohoda počevši od polovine sedmog stoljeća). Teritorij poznat kao Palestinski mandat, nastao na ruševinama Osmanskog Carstva 1922. godine, nalazio se pod britanskom kontrolom. Britanci su obećali da će od Palestinskog mandata napraviti državu za Židove.

No Winston Churchill 1922. g. daje 80% Palestinskog mandata Arapima, i taj je teritorij danas država Jordan čije stanovništvo većinski čine palestinski Arapi. Dakle, Jordan je već palestinska država ako je to ono što Palestinci žele. Ujedinjeni narodi 1948. g. dijele ostatak od 20% Palestinskog mandata na dva dijela – jedan za Arape, drugi za Židove. 60 posto nove židovske države čini neplodna pustinja. Židovi se bacaju na posao i pustaru pretvaraju u plodnu i naprednu državu. Isto su mogli učiniti i Palestinci, ali nisu. Umjesto za napredak i razvoj, novac arapskog svijeta koristio se za bogaćenje pojedinaca i financiranje terorizma. Da su Arapi bili spremni prihvatiti 90% teritorija Palestinskog mandata, danas ne bi bilo nikakvog bliskoistočnog sukoba, tvrde mnogobrojni eksperti za to područje.

Židovi nisu dobrodošli u svim susjednim arapskim državama. Od 1948. godine iz desetak okolnih arapskih država etnički je očišćeno oko 850.000 Židova. Izrael ih je naselio u okviru svojih teritorija. S druge strane, preko milijun Arapa odlučilo je ostati u Izraelu i biti njegovi državljani. I to usprkos ohrabrivanjima okolnih arapskih vlada da ga napuste dok izraelski problem ne bude ''riješen''. Mahmoud Abbas 1976. godine u službenom glasniku PLO-a u Beirutu, „Falastin al-Thawra“ piše: ''Arapske vojske su ušle u Palestinu da bi zaštitile Palestince od cionističke tiranije, ali su ih umjesto toga ostavile i primorale na emigraciju i ostavljanje domova, nametnuli im političku i ideološku blokadu i bacile ih u zatvore slične getoima u kojima su živjeli Židovi istočne Europe''.

Osnivanje palestinske države

Palestincima je država nuđena i 1948. i 2000. godine. Židovi koji u tim oblastima žive u kontinuitetu dugom 3700 godina imaju svako pravo na postojanje njihove države, kao i bilo koja druga arapska država u susjedstvu. Izrael je tek dio teritorija ogromnog bliskoistočnog prostranstva. Okružen je s 22 neprijateljski nastrojene islamske diktature koje su 640 puta veće od nje i imaju 60 puta više stanovnika, kao i većinu naftnih nalazišta svijeta. Židova ima 13 milijuna u svijetu, Arapa 300 milijuna, a zajedno s ostalom muslimanskom braćom čine brojku od 1.4 milijarde.

Dakle, ne radi se o palestinskoj državi, jer Palestinci već imaju jednu, a Izrael je spreman priznati im i drugu. Ne radi se ni o ljudskim pravima, jer izraelski Arapi su slobodniji nego bilo gdje u arapskom svijetu. Ne radi se ni o izbjeglicama, već, očito je, o fanatičnoj muslimanskoj mržnji prema Židovima čiji su zatočenici postali Palestinci i koja je glavni uzrok njihove bijede. Ukoliko su Palestinci nečije žrtve, onda su žrtve svog fanatičnog islamskog rukovodstva.

Važno međunarodno priznanje Palestina je ostvarila potkraj studenoga 2012., kada je u UN-u dobila status države promatrača, umjesto dotadašnjeg statusa entiteta. Odlukom palestinskog predsjednika Mahmouda Abbasa 5. siječnja 2013. Palestina je preimenovana u Državu Palestinu. Sastoji se iz dvije odvojene teritorijalne cjeline - Pojasa Gaze i Zapadne Obale. Ova dva dijela Palestine razdvaja teritorij Izraela. Najveći grad Palestine je Gaza, dok je službeni glavni grad države Istočni Jeruzalem. S obzirom da je Istočni Jeruzalem anektirao Izrael i spojio ga sa Zapadnim Jeruzalemom, sjedišta dviju palestinskih vlada nalaze se u Ramali i Gazi. Svi veći gradovi Palestine, osim Istočnog Jeruzelama, pod kontrolom su Palestinaca. Iako je od strane UN-a priznata za suverenu državu, Palestina samo djelomično kontrolira svoj teritorij, a postoje i dvijee suprotstavljene palestinske vlade. Pojasom Gaze, koji u potpunosti kontroliraju Palestinci, upravlja palestinska vlada organizacije Hamas, dok Zapadnom Obalom, koja je i dalje pod okupacijom Izraela, upravlja palestinska vlada organizacije Fatah.

Palestinski predsjednik Mahmud Abas pozvao je u siječnju ove godine članice Europske unije da priznaju palestinsku neovisnost. Do sada je palestinsku neovisnost priznalo devet država članica EU-a, ali na razini EU-a i dalje je jedini konsenzus da se dvije strane trebaju dogovoriti o međusobnom priznanju dviju država. Od tih devet država jedino je Švedska priznala Palestinu za vrijeme dok je bila članica EU-a, a ostalih osam je to učinilo prije nego što su postale članicama EU-a: Češka, Slovačka, Mađarska, Poljska, Bugarska, Rumunjska, Malta i Cipar.

Antisemitizam

Antisemitizam u Europi ima dugu tradiciju. U holokaustu je ubijeno oko šest milijuna Židova. Izrael mora postojati jer Židovi moraju imati državu koja će im garantirati sigurnost i spriječiti da se pokolj nad njima ponovi. Način na koji se europski ljevičarski mediji odnose prema izraelsko-palestinskom sukobu samo potvrđuje neophodnost postojanja Izraela. Jer antisemitizam u Europi, zdušno podržavan od ljevičara, dobiva nove, islamističke dimenzije.

Veliki jeruzalemski muftija, Amin al-Husseini, 1941. godine sastao se s Hitlerom i njegovim suradnicima, Himmlerom i Ribbentropom te je tražio od Hitlera tražio da pomogne ''rješavanju židovskog problema u Palestini i drugim arapskim zemljama u skladu s arapskim interesima, istom metodom koja je uspostavljena u zemljama osovine'', a znamo kakva je to bila metoda. Hitler mu tada potvrđuje da su Židovi glavni nacistički neprijatelji, ali odbija muftijin zahtjev za podrškom, jer za to ''nije pravi trenutak''. Muftija mu se zahvalio na simpatijama koje je oduvijek pokazivao prema Arapima, a posebno za palestinsko pitanje, a koje je jasno izrazio u svojim govorima. A zatim je dodao da su Arapi prirodni prijatelj Njemačke jer imaju zajedničkog neprijatelja, Židove. Hitler mu je odgovorio da je Njemačka odlučna u beskompromisnom ratu protiv Židova. Da to prirodno podrazumijeva i protivljenje židovskoj državi u Palestini. Da će Njemačka Arapima angažiranim u istoj borbi pružati pozitivnu i praktičnu pomoć, jer je njemački cilj uništenje židovskog elementa koji postoji u arapskoj sferi. Kad za to dođe trenutak, muftija će biti najautoritativniji glasnogovornik arapskog svijeta.

Bivša država Jugoslavija 1945. godine tražila je da se protiv muftije podigne optužnica za ratne zločine zbog njegove uloge u regrutiranju 20.000 muslimanskih dobrovoljaca za SS, koji su sudjelovali u ubijanju Židova u Hrvatskoj i Mađarskoj. Muftija je iz francuskog pritvora pobjegao 1946. godine, ali je svoju borbu protiv Židova nastavio iz Kaira i kasnije Beiruta sve do smrti 1974. godine.

U nedjeljnoj propovjedi u jeruzalemskoj al-Aksa džamiji 1997. g., Ekrima Sabri, muftija palestinskih vlasti priziva Alaha da uništi Ameriku koju ''kontroliraju cionistički Židovi'', a zatim kaže: ''Alah će osvetiti, u ime svog Proroka, kolonističke naseljenike koji su potomci majmuna i svinja''.

Kad god se Izrael brani od terorizma na ulicama europskih gradova, mogu se vidjeti uglavnom ljevičari s transparentima: ''Svi smo mi danas Hamas''. Ništa se na Bliskom istoku neće promijeniti sve dok Zapad ne skupi moralne snage i glasno i jasno imenuje problem. A to je muslimanska fanatična mržnja prema Židovima, propisana Kuranom i usađivana u mozgove malih muslimana. I to, iz generacije u generaciju, od strane vjerskih fašista koji čine političko rukovodstvo Palestinaca i ostalih Arapa. Problem nije politički, već religijski, a Izrael je danas prva linija obrane od nezaustavljivog islamofašizma.

Arapima je dano ''dopuštenje'' za barbarizam, dok se Izraelu steže omča oko vrata uskraćivanjem legitimnog prava na obranu. Zapad time, zapravo, otkriva da ne vjeruje u njihovu sposobnost emancipacije i civiliziranog ponašanja. Inače bi iste standarde odgovornosti i civiliziranog ponašanja primjenjivao i na njih, kao što ih primjenjuje u odnosu na sve ostale. No, to nije slučaj. Umjesto toga, Zapad neprestano povlađuje jednoj sumanutoj i krvavoj ideologiji i njenim ubilački agresivnim zastupnicima.

Miru na Bliskom istoku, a i u dobrom dijelu svijeta, možemo se nadati jedino ako Zapad odbaci svoj rasizam u odnosu na Arape i ostali muslimanski svijet, a koji se tako očigledno čita u uvjerenju da nisu sposobni dostići civilizacijske standarde 21. stoljeća.

Zanimljivi podaci:

1. Oko 82% izraelskih Arapa radije bi bili državljani Izraela nego bilo koje arapske zemlje (studija „Patriotism and National Security“ koju je sproveo Institute for Policy and Strategy, Louder School of Government, Diplomacy and Strategy 2006.

2. Džihad se odnosi na cijeli svijet koji još uvijek nije pod muslimanskom vlašću, ali posebno na one njegove dijelove koji su nekad bili pod muslimanskom vlašću. To je slučaj s Izraelom. I ne samo. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan u srpnju 2012. izjavio je da mu je bivši lider bosanskih muslimana, Alija Izetbegović, ''pred smrt ostavio u amanet Bosnu'', rekavši mu da je Bosna ''ostavština Osmanlija''. Također izjavljuje da bi turska vojska bila u obavezi pomoći Albancima u stvaranju Velike Albanije.

3. Izrael će postojati dok god ga islam ne izbriše, baš kao što je izbrisao i one prije Izraela – iz povelje Hamasa. U povelji se traži ''oslobađanje Palestine od Jordana do mora'', odnosno, uništenje Izraela.

4. Osnivač Muslimanskog bratstva, Hassan al-Banna, izjavio je: ''Ako zaista dođe do stvaranja židovske države, Arapi će Židove koji među njima žive podaviti u moru''.

5. Hezbollah – ''Stranka boga''. Osnivač i vođa ove ''Stranke boga'', Hassan Nasrallah, govori o Židovima kao o ''karcinomu koji se svakog trenutka može proširiti'', a rješenje izraelsko-palestinskog sukoba vidi ''isključivo u nestanku Izraela''. Za Izrael kaže da je dobar samo ''zbog toga što su se Židovi u njemu okupili na jednom mjestu tako da ih ne moraju ganjati širom svijeta''.