NISU ZABORAVLJENI

Krvavi 16. listopad '91. - Braća Branko i Ivica Tivanovac sa Sajmišta

Autor

Tanja Belobrajdić

Listopad 91. mjesec je koji je za branitelje Vukovara  jedan beskrajan dan, bez oznake sata i minuta i jedan nepregledan niz imena ranjenih i poginulih, koji bi se, usputno, stegnuta srca i grla, stigli spomenuti između detonacija, rafala, gubljenja i vraćanja položaja.
 

16.10.2020. u 20:04
Ispiši članak

Pa ipak, jedan od najtežih i najtragičnijih dana u ratnom Vukovaru zasigurno je bio 16. listopada 1991. godine. Toga dana, u sveopćem napadu koji je tadašnja JNA potpomognuta srpskim paravojnim snagama i četnicima otpočela na grad, poginuli su brojni branitelji i civili, među kojima i zapovjednik obrane Borova Naselja, Blago Zadro, te na Sajmištu, zapovjednik vojne policije, Alfred Hill.

U silovitom naletu neprijatelja na suprotnome dijelu grada, nije ostala pošteđena ni Mitnica. Jedan od branitelja Mitnice koji je izgubio život taj dan bio je i Josip Gelo, među bliskim prijateljima poznatiji kao Šef. U centru grada poginuo je još jedan pripadnik vojne policije, Željko Mijatović – Gumeni, na Lušcu, mladi Pero Vidaković. Na Trpinjskoj cesti, pokušavajući prići poginulom zapovjedniku, u Kupskoj je ulici poginuo Zvonko Mlinarić – Špenac. U kalendaru, krvavim će slovima ostati zapisano kako su toga dana poginuli i Stjepan Ferinac, Josip Bajić, Marko Brač, Mato Kelić, Luka Miličević, Zlatko Palahinjak te brojni civili. Ranjenike koji su pristizali sa svih položaja i dijelova grada, od Borova naselja, preko Lušca, Sajmišta i Mitnice, djelatnici vukovarske bolnice, kao i pomoćno osoblje, jedva su stizali prihvatiti i pružiti im pomoć. 

Tijela mnogih poginulih više nije bilo moguće odvesti prvo u bolnicu, nego su odmah odvožena na groblje ili pokapana gdje je to, s obzirom na neprestana granatiranja, bilo izvodivo. Iz toga razloga, nije neobično kako su se, u konfuziji pri bilježenju datuma pogibija, dogodile pogreške, pa je obitelj dugo vjerovala kako je njihov najmiliji poginuo na posve drugi dan. 

Krvavoga 16. listopada '91., iako se vjerovalo kako je poginuo dan prije, poginuo je još jedan branitelj Sajmišta, Branko Tivanovac. Branio je položaj na samom križanju Nove ulice i tadašnje Ulice Otokara Keršovanija, danas Duga ulica. Uz njega, rame uz rame, borio se i njegov mlađi brat Ivica. Ivica Tivanovac, iako ranjen, živ je dočekao slom obrane grada. Zarobljen je u vukovarskoj bolnici te kao ranjenik deportiran na stratište Ovčara.

Branko Tivanovac rođen je 26. svibnja 1956. godine u Gašincima, kao prvi od dva sina Verice rođ. Prpić i Pavla Tivanovca. U Gašincima je krenuo u osnovnu školu, koju nakon preseljenja obitelji u Vukovar 1965. nastavlja u vukovarskoj OŠ Vladimir Nazor, na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar. Godine 1980. ženi se Ivankom Kolak, koja im rađa dva sina, prvo Maria 1981., potom 1985. Daria. Branko, kojega su prijatelji poznavali i pod nadimkom Brko, radio je u vukovarskom Građevinaru, a u slobodno vrijeme, kada nije vrijedno radio u tzv. fušu, rado je pratio sport, osobito košarku. 

Ivica Tivanovac, za obitelj i prijatelje Baja,  rođen je 22. veljače 1963. također u Gašincima. U Vukovaru, prvi razred osnovne škole pohađao je u OŠ Vladimir Nazor, a ostale u tada novoizgrađenoj OŠ Drugi kongres KPJ, danas OŠ Nikole Andrića. Dugogodišnjom djevojkom Mirom Tandarić ženi se 1987., a ona im 1988. godine rađa sina Dalibora, potom 1990. i kćer Danijelu. Ivica je prije stalnoga posla u vukovarskom Komunalcu, u klesariji, na groblju, radio i u Tvornici gume i obuće Borovo, te kao sezonski radnik. Rekreativno je volio zaigrati nogomet, a kako je imao vrlo lijep glas, sredinom osamdesetih godina, natjecao se i za "Prvi glas Vukovara".  

Braća Tivanovac, po majci su imala i stariju sestru Ružicu Lukačević koja se 1973. godine nakon udaje odselila u Rezovac pored Virovitice, gdje i danas živi. Oba su brata složno, sa suprugama i djecom živjela u roditeljskoj kući u Novoj ulici, pa nije neobično da su nakon uključivanja u obranu Vukovara, prvo na stražama, a potom i tijekom aktivne obrane, bili na položaju nedaleko od svoga doma. 

Preživjeli suborci, odreda će se složiti kako su braća Tivanovac bili sjajni ljudi i branitelji.

Stjepan Sučić, zapovjednik toga dijela Sajmišta: "To su bili sjajni dečki, braća odrasla na Sajmištu, kao branitelji odlični, pošteni, vrijedni ljudi, nažalost, ubijena su obojica, baš kao i dva brata Bajić koja su također bila s nama".

Tomislav Mađarević, zapovjednik punkta na kojemu su Tivanovci bili: "Hrabri dečki, domoljubi, bez pogovora bi izvršavali sve što bi im se reklo. Taj dan, kada je Branko ubijen, rano sam otišao u zapovjedništvo po baterije za motorolu. Čuo sam kako je počeo napad i odmah sam se vratio. U kući, na samom uglu ulice gdje je bio naš punkt, vidio sam Brankovo mrtvo tijelo. Kasnije sam čuo da je poginuo uslijed eksplozije tromblona. Taj dan je bio strašan, borili smo se žestoko za svaku kuću, morao sam odjuriti dalje. Pola sata, sat kasnije, teško sam ranjen, ostao sam bez ruke, a naš suborac, jedan od braće Bajić, Josip, također je poginuo".

Josip Pitl, preuzeo je zapovijedanje punktom nakon ranjavanja Tomislava Mađarevića: "Izbjegavam se vraćati u to vrijeme, ali pamtim svaki detalj. Mogu zaboraviti što sam jučer jeo, ali što se tada događalo, pamtim kao da se dogodilo prije sat vremena. Svake godine, 16. listopada palim svijeće na mjestu pogibije i ranjavanja naših suboraca. Prvo su poslali avijaciju, onda su nas zasuli granatama, pa je iza oklopa krenula pješadija, po uhodanom običaju. Krenuli su iz dubine Nove ulice, a napad je na Sajmištu bio koordiniran iz svih smjerova na kojima su se nalazili, iz vojarne, Negoslavaca, Petrove gore. Otvorio se pakao. Branko je pogođen pred mojim očima. Potom se borba razbuktala upravo pred mojom kućom u Dugoj ulici. Borili smo se kao lavovi za svaki dio ulice, za svaku kuću, teško se prisjećati". 

Za to vrijeme, dok su se slabo naoružani i brojčano višestruko nadjačani branitelji očajnički borili, u kući, s druge strane Nove ulice, nedaleko od dotadašnjeg punkta na kojem su bili Branko i Ivica, nalazila se njihova obitelj, roditelji i supruge s djecom. Ivanka i Mira Tivanovac prisjećaju se mučnih dana: "U poslijepodnevnim satima, upali su u kuću u kojoj smo bili u podrumu. Prvo smo ih čuli gore kako vršljaju, a onda je uslijedio ono poznato – 'Predajte se, izlazite iz podruma ili bacamo bombe!'. Kada smo izašli iz podruma, prepoznale smo Miroljuba Vujanovića, Tomanića i druge. Ispitivali su nas gdje su nam muževi i ispijali dječje sokiće koje su našli u kući. Već se mračilo kada su nas odveli na ispitivanje na Petrovu goru, potom na Velepromet. Na Veleprometu su našeg svekra Pavla ukrcali u mali 'tamić' i odvezli u nepoznatom smjeru. Više ga nikada nismo vidjele, još uvijek se vodi kao nestao. Naš put do slobode, bio je dug. Odvezli su nas na Velepromet, vodili na ispitivanje u Negoslavce gdje su tvrdili kako naši muževi prave ogrlice od dječjih prstiju, kao i druge zarobljenike vodili na rad, morale smo čistiti, pospremati. Jednom prigodom, tada su nas držali u kući Stevićevih u Zrinskoj ulici, zamolile smo može li nas netko otpratiti do naše kuće, kako bismo uzele nešto garderobe za djecu, svekrvu i sebe. Dozvolili su nam, a kada smo tamo došli, jedan susjed nam je pred Brankovim sinom rekao kako je Branko ubijen. Mi smo dijete kasnije utješile riječima kako nas samo žele povrijediti i uplašiti te da to nije istina. Dana 7. studenog priopćili su nam da idemo na razmjenu. Odvezli su nas prvo u Šid, potom svekrvu u Begejce, a nas u Bečej, pa Sremsku Mitrovicu, potom Suboticu itd. Tek smo nakon toga, posredovanjem Crvenoga križa, puštene u Hrvatsku".

O daljnjoj sudbini Ivice Tivanovca, Josip Pitl će ispričati: 

"Tijekom napada, Ivica je vidio da nema Branka, ali je mislio da je tu negdje. Uvečer, kada smo se povukli na suprotnu stranu ulice, a napad se malo smirio, rekao sam mu što se dogodilo. Silom je želio otići po bratovo tijelo, ali smo ga spriječili. Taj dio nismo više kontrolirali, izmiješali smo se, nismo znali gdje su oni, u istoj kući, mi bi bili na katu, oni u prizemlju i obrnuto. Vladala je potpuna konfuzija. Desetak dana prije sloma obrane grada, kod tadašnje Kongresne škole, Ivica je ranjen. Prije ulaska JNA i četnika u bolnicu, rekao sam mu - Nemoj ostati, nisi teško ranjen - imao je gips na lijevoj ruci, ali nije me poslušao. Ti dečki, bili su ludo hrabri, kao i braća Bajić. Iznenađujuće, jer nisu bili od onih koji su se u počecima eksponirali. Ostali su tu, tražili su oružje, htjeli su braniti svoj dom. Ivica je imao je sjajan glas, jedan naš suborac, Stjepan Blazinić, svirao je harmoniku, a Ivica je pjevao. Oni sa svojih položaja 'Marš na Drinu', a Ivica s našega - hrvatske pjesme. Rekao sam mu – Nemoj, svi ti domaći ovdje znaju glas, ali nije se bojao. Ti su ljudi tako bili dobri, kad sklopim oči, uvijek ih se sjetim".

Za Miru Tivanovac, Ivičinu suprugu, bol i strahote rata nisu bile milostive ni nakon strašnog ubojstava supruga, svekra i pogibije šogora. U Vukovaru je poginuo i njen brat Antun Tandarić, majka Rozalija Tandarić ubijena je snajperom u centru grada dok je išla po vodu, a otac je odveden iz skloništa te posljednji put viđen na tzv. Drvenoj pijaci. Njegovi posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni.

Nakon ekshumacije iz masovne grobnice na Ovčari, Ivica Tivanovac je identificiran, a potom, nekoliko dana nakon identifikacije, 22. ožujka 1997. godine, pokopan na Gradskom groblju u Virovitici. Identificiran je klasičnom metodom, osim drugih prepoznatljivih detalja, na njegovim posmrtnim ostacima bili su očuvani i dijelovi tetovaže koju je imao.

Branka Tivanovca je nakon pogibije, susjed iz ulice koji ga je poznavao, pokopao pod imenom i prezimenom. Tijekom okupacije, pri humanoj asanaciji terena, njegovo je tijelo premješteno na Novo groblje Dubrava, te pokopano u označeni grob. Nakon mirne reintegracije i ekshumacije na Novom groblju, Branko Tivanovac je identificiran, a  20. lipnja 1998. pokopan na Gradskom groblju u Virovitici. 

Grobovi braće Tivanovac, Branka i Ivice, nalaze se u neposrednoj blizini, a ne oba su ugravirani isti stihovi koje je napisala Brankova supruga Ivanka:

                                            Vuka, Dunav i Vukovar
                                                      tiho tvoje ime zbore,
                                                      u srcima uvijek bit ćeš
                                                       onih što te vole.

Mira i Ivanka Tivanovac, reći će: "Svjesne smo kako je puno branitelja izginulo u Vukovaru, poginula su nečija djeca, braća, roditelji , supružnici. Sve što želimo, nakon ovoliko godina je da se netko sjeti i naših najmilijih. I oni su ostali braniti svoj dom, nikada nisu ni pomislili kako bi otišli iz Vukovara, tu su i ubijeni. Zaslužili su sjećanje". 

Kada je poginuo braneći ono što je najviše volio, svoju obitelj i svoj dom, Branko Tivanovac, suprug otac i sin, imao je trideset i pet godina. 
Kada je kao ranjenik zarobljen u vukovarskoj bolnici, sproveden na Ovčaru gdje je bio zlostavljan, a potom pogubljen i zakopan u masovnu grobnicu, Ivica Tivanovac imao je dvadeset i osam godina. 

Branko i Ivice, nismo vas zaboravili. 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.