KRONOLOGIJA SVIH SUKOBA Što možemo naučiti iz frakcijskih ratova u HDZ-u? Stranka ostaje jaka, a predsjednička pozicija čvrsta

Sukobi unutar HDZ-a krenuli su praktički i prije nego što se osnovala stranka. Uoči samog osnivanja došlo je do sukoba između frakcije braće Veselica s krugom bliskim prvom predsjedniku i osnivaču HDZ-a Franji Tuđmanu.

Poznato je kako su braća Veselica optuživali Tuđmana, Josipa Manolića i druge da su osnovali stranku bez njih u prostorima kluba NK Borac (sadašnji Jarun), dok je tadašnja policija zabranila okupljanje u Hotelu Panorami. Tuđman je uspio registrirati stranku i odvesti je do premoćne pobjede na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj.

Frakcijske borbe u stranci nastavile su se i nakon što je HDZ osvojio vlast u Hrvatskoj. Do prvih većih problema došlo je već na samom početku rata 1991. godine, kada se dogodio "sukob" između Tuđmana i slavonske "struje" koju je predvodio tada utjecajni potpredsjednik Sabora i potpredsjednik HDZ-a Vladimir Šeks. Šeksov biograf i povjesničar Ivica Miškulin je tako u više medijskih nastupa potvrdio kako se radilo o sukobu vezanim za politiku prema Slavoniji, dok su neki poput Josipa Manolića znali optuživati Šeksa i za pokušaj državnog puča.

Mesić i Manolić su uspjeli izazvati i krizu vlasti

Većih frakcijskih borbi nije bilo sve do sredine '90-ih kad je došlo do konfrontacije između Josipa Manolića i Stipe Mesića s jedne strane sa samim predsjednikom Tuđmanom i utjecajnim ministrom obrane Gojkom Šuškom. Iako su Mesić i Manolić tvrdili naknadno kako se sukob s vodstvom stranke dogodio zbog politike prema Bosni i Hercegovini, činjenica je kako je sukob krenuo tek nakon završetka hrvatsko-bošnjačkog rata. Prije nekoliko godina i Vladimir Šeks je napisao knjigu "Državni udar - kako su Manolić i Mesić rušili Tuđmana i hrvatska politika prema BiH", u kojoj je optužio navedeni dvojac za manipulacije. Tuđman je na kraju odnio pobjedu, a dvojac je osnovao novu stranku HND koja je ubrzo postala minorna snaga na političkoj sceni.

Burne i ratne devedesete obilježene su i borbom navodnog "tehnomenadžerskog" klana i "hercegovačkog" klana. Tehnomenadžeri su tako bili utjecajni na pozicijama koji su odlučivali u gospodarstvu, ekonomiji, državnim tvrtkama itd, dok su Hercegovci bili utjecajniji u vojsci, pojedinim gospodarskim granama, ali i u Uredu predsjednika. Nakon završetka rata došlo je i do prvih ozbiljnijih sukoba, afera preko medija i prepucavanja, da bi se sve završilo Tuđmanovom smrti.

Sanader je 'čvrstom rukom' vodio stranku i državu

Posttuđmanovska faza HDZ-a počela je sukobima oko toga tko će ga naslijediti. Pisalo se tih godina kako su dva najutjecajnija čovjeka u stranci Ivić Pašalić i neizbježni Vladimir Šeks, da bi se ubrzo pojavilo ime mladog i probojnog političara Ive Sanadera koji je uz navodnu pomoć Šeksa i Luke Bebića te operativnu pomoć Branimira Glavaša prvo osvojio izbore, da bi nakon toga izbacivanjem Pašalića i niza političara iz 90-ih preuzeo i konsolidirao stranku.

U vrijeme dok je Sanader vladao strankom nije bilo većih sukoba, a Sanader je toliko uspješno zavladao strankom da nije ni bilo većih pokušaja pobune unutar stranke, jedino što se spominjalo da Andrija Hebrang vodi "desnu struju" u stranci. Tek je odlazak Sanadera s čela stranka i njegov pokušaj povratka protiv nasljednice Jadranke Kosor pokazao kako frakcije još postoje.

Poraz Kosor na parlamentarnim izborima i unutarstranačka borba u HDZ-u pokazala je kako postoje velika razmimoilaženja u stranci, ali i to da je stranačka baza htjela veliki odmak od dotadašnje politike. Na stranačkim izborima u drugi krug ušli su Tomislav Karamarko i Milan Kujundžić koji su obećavali promjene i određeni povratak "tuđmanizmu". Već odmah nakon održanih izbora pokazalo se kako će teško doći do kohabitacije između pobjednika i pobijeđenih pa su s vremenom stranku napustili Kujundžić, zamjenik predsjednika Drago Prgomet, ali i Martina Dalić.

Plenković je preuzeo stranku bez većih 'trzavica'

Karamarkovo vladanje prošlo je u konsolidiranju stranke i stranačkim pobjedama, ali i sve većim spekulacijama o sukobu sa sve moćnijim Milijanom Brkićem. Mediji su sve više javljali iz "neslužbenih izbora" kako su dva moćna HDZ-ovca na ratnoj nozi i da se očekuje unutastranački sukob. No do otvorenoga sukoba nije došlo, ali HDZ na kraju, na najbitnijim izborima nije postigao dovoljan rezultat za preuzimanje vlasti.

Pad Karamarka doveo je i do jačanja stranačke opozicije i poznatog Plenkovićeg istupa. Plenkovićevo preuzimanje stranke dovelo je do nove podjele moći u HDZ-u, ali nije bilo nikakvih javnih sukoba sve do ratifikacije Istanbulske konvencije. Bio je to prvi test kojeg je Plenković uspješno nadvladao, ali odmah nakon 'afere Hotmail' došlo je i do izravnijih kritika na izvještajnom saboru od strane Davora Ive Stiera.

U zadnje vrijeme prijepori oko vođenja stranke intenzivirani su "bačenom rukavicom" Darka Milinovića, ali i organiziranjem prosvjeda od strane Ivana Penave. Čak se ni 90-ih u slučaju većih stranačkih pobuna nisu događale slične stvari. Otvaranje 'afere SMS' za koju se kategorično tvrdi kako nije riječ o frakcijskom ratu, po svom obimu, ali i po načinu na koji se odvija, hrvatsku javnost je podsjetilo upravo na frakcijski sukob kasnih 90-ih. 

Svaki 'rat' ima svoje speficičnosti, ali i sličnosti

Zanimljivo je kako gotovo svaki frakcijski rat unutar HDZ-a ima dosta sličnosti s prijašnjima. Pozicija predsjednika je u svakom sukobu uglavnom neupitna te se članstvo rijetko ili gotovo nikada odlučuje okrenuti protiv predsjednika stranke. Predsjednici rijetko odlaze na stranačkim izborima, a predsjednike se također lako nadomješta novim čvrstim liderom pa HDZ-u tranzicija vlasti nikada nije predstavljala veći problem. 

Podjela stranačkih frakcija i grupacija u određenoj mjeri danas upadljivo podsjeća na "klanove" iz 90-ih, a nerijetko se radi i o istim ljudima koji su punili naslovnice tih godina. Glavna podjela je uglavnom na uvjetno rečeno "proeuropsku" i "umjereniju struju" te na struju koja sebe zove više "tuđmanističkom", no često nema jasne podjele. Postoje i regionalne razlike, ali i one možda najbitnije, a to su interesne.

Unutarstranački ratovi se po svojoj snazi vrlo brzo pretvore i medijske, sigurnosne, obavještajne i razne druge manje sukobe što dokazuje snagu i utjecaj jedne stranke na hrvatsko društvo, ali unutarstranački ratovi rijetko štete samoj stranci. HDZ se uspješno oporavio i od mogućeg gubitka vlasti sredinom 90-ih, vrlo brzo se oporavio i od gubitka vlasti od trećesiječanjske koalicije, ostvario je dobar rezultat nakon pada Karamarka, a ni sada ankete ne pokazuju kako bi HDZ-ovi birači mogli kazniti afere i sukobe.

Frakcijske ratove u HDZ-u ukratko je komentirao za Direktno i novinar Gordan Malić.  Malić nam je rekao kako su frakcijski ratovi u HDZ-u normalna pojava sve dok se radi o pokretu koji okuplja žive i mrtve: "Premijer Plenković pokušava HDZ profilirati u stranku i pri tome HDZ ne gubi rejting što je znakovito. Zadnji put je to pokušao Sanader, ali je iz poznatih razloga bio spriječen da taj proces završi".