'JOSIPOVIĆEVA TEZA NE DRŽI VODU'

Košić: Stepinac je po SPC-u i Goldsteinu valjda trebao otići u partizane da bi bio svet

Autor

js/hkm

Vijenac, središnji hrvatski list za kulturu i umjetnost, ove godine slavi 150 obljetnicu. Tim povodom objavili su i intervju sa sisačkim biskupom Vladom Košićem, a kojega je prenijela Hrvatska katolička mreža. Objavljujemo dio intervjua.

20.04.2019. u 11:22
Ispiši članak

Sociologija uči da religija u čovjekovu životu ima veoma važnu funkciju. Koje su primarne funkcije religije?

Nisam sociolog, ali kao biskup zalažem se da kršćanska vjera utječe na čovjekov vlastiti i društveni život. Više od 120 godina, od Lava XIII, socijalni nauk crkve bavi se društvenim temama i nastoji mijenjati društvo, humanizirati ga, evangelizirati ga. Nastoji da u društvu međuljudski odnosi budu odnosi mira, poštivanja, ljubavi.

Znači li to da bi u društvu vjera trebala biti vidljivija?

Svakako. Dio našega društva kroz sekularizam nameće odvojenost Crkve i države, što u zapadnom demokratskom svijetu nije prihvaćeno. U nas je to posljedica naših komunističkih praksi, iskustava i vremena kada je Crkva bila stjerana u sakristiju. Ostaci komunizma i dalje misle: vi se u nekom podrumu, u nekoj crkvi molite, ali nemojte da vas se vidi, nemojte smetati društvu, društvo mora biti bez utjecaja Crkve.

To je moguće?

Nije moguće jer Crkva vjernika uči da vjeru svjedoči u svojim svakodnevnim međuljudskim odnosima: u obitelji, u susjedstvu, na radnom mjestu, u politici, u ekonomiji, u ukupnom životu. Ako je u Hrvatskoj više od 90 posto vjernika ili 85 posto katolika, tada bi se to stvarno trebalo vidjeti mnogo više i u društvu.

Kako će završiti natezanje oko Bleiburga?

Žalostan sam zbog Bleiburga. To nije dobro procijenjeno od strane biskupije Klagenfurt. Čudi me da nije dala suglasnost za ovogodišnju komemoraciju žrtava Bleiburga i Križnog puta, gdje su stradali deseci tisuća naših sunarodnjaka, neovisno o tome na kojoj su strani bili. Svi su oni stradali kao razoružani vojnici i civili, koje se nije smjelo likvidirati jer to zabranjuje Ženevska konvencija. Više od 80 posto ubijeno je bez ikakva suđenja. Zato mi je još čudnije ponašanje austrijske Crkve.

Posjećujem biskupije u Italiji i Njemačkoj i svugdje pred crkvama i u crkvama stoje popisi imena poginulih pripadnika župe ili biskupije koji su bili nacisti ili fašisti u Drugom svjetskom ratu, i to nitko ne dovodi u pitanje. Oni se tretiraju kao ljudi i župljani te zajednice. Jesu li oni unovačeni prisilno ili dobrovoljno, to je drugo pitanje. Za njih se Crkva smije moliti. Zato je veoma neobično da jedna austrijska biskupija drugoj biskupiji brani molitvu. U slučaju Bleiburga riječ je o dvjema biskupskim konferencijama, o Biskupskoj konferenciji BiH i Hrvatskoj biskupskoj konferenciji. Radi se, dakle, o sveukupnom hrvatskom narodu koji sudjeluje u obilježavanju tog tragičnog događaja u kojemu su ubijeni mnogi nevini ljudi koje se nije smjelo tako bezdušno pobiti. Molimo se za njih, imamo na to pravo i to nam pravo nitko ne može osporiti. Drugo je pitanje želi li nam to dopustiti tamo neki monsinjor.

Mislite da je to odluka mjesnoga biskupa?

Osobno smatram da iza toga stoji jači autoritet, a da je dijecezanski upravitelj marioneta, pijun koji je morao to potpisati i reći.

I tko stoji iza toga?

Vidjet ćemo je li to Austrijska biskupska konferencija, u tijeku su razgovori naših biskupskih konferencija. Ona to odlučuje, a ne neki dijecezanski upravitelj. Misa zadušnica za naše poginule u našoj je crkvenoj nadležnosti.

Nedavno je Ivo Josipović izjavio da se drže mise i molitve za ustaše, ne i za partizane.

Za diktatora Josipa Broza Tita služena je sveta misa zadušnica i to u zagrebačkoj katedrali, tako da njegova tvrdnja ne drži vodu. Ali njegova tvrdnja nameće pitanje, kako će se i tko moliti za komuniste koji su uglavnom bili nevjernici? Moli se za vjernike, bez obzira jesu li stradali kao partizani, ustaše, domobrani. Ako su ljudi vjernici, ako su katolici i to traže, nitko im neće odbiti misu zadušnicu.

Ako bude mise zadušnice na Bleiburškom polju, kako ćete spriječiti nepriličnu ikonografiju?

To nadilazi našu crkvenu kompetenciju. To je pitanje za policiju i redarstvo države u kojoj se skup događa. Ovdje držim potrebnim reći da je to obilježavanje tragedije hrvatskog naroda u hrvatskoj povijesti počelo kada se to nije smjelo ni spominjati u Hrvatskoj, to jest Jugoslaviji, pa su zato domoljubi odlazili u Bleiburg. Ako je to moralo biti u tuđoj državi dok nismo imali svoju, sada je to moguće. Sada imamo državu i država bi trebala stati iza toga.

Kako, kada je dio države protiv toga?

Da, to je istina. Hrvatski sabor je 2012. čak bio uskratio svoje pokroviteljstvo, iako je trebao preuzeti organizaciju i pokroviteljstvo, a ne Bleiburški vod i nekakvi pojedinci. To je nacionalna tragedija i država je trebala to preuzeti na sebe.

Bi li tu komemoraciju možda trebalo premjestiti u Hrvatsku?

Ja se zalažem da se to obilježava na čitavom našem prostoru, da se u svim katedralama i župnim crkvama 15. svibnja slavi misa zadušnica za žrtve Bleiburga i križnih putova. Time bismo više senzibilizirali i našu političku elitu koja, bez obzira na ideologiju, poprilično izbjegava tu temu. U tome nam Slovenci mogu biti primjer. Oni imaju konstantno ured za žrtve Drugog svjetskog rata.

To smo imali i mi.

Imali smo, a onda se ugasio kad je premijer bio Zoran Milanović. Sadašnja je Vlada zatečeno stanje nastavila, nije obnovila ured koji je dobio jednoglasnu podršku Hrvatskog sabora. I opet nemamo institucije koja bi se brinula o tim žrtvama.

Bi li se i Crkva u tome trebala više angažirati?

Crkva smo svi koji vjerujemo. Mislite li na biskupe?

I na biskupe.

Crkva je, kako sam rekao, komemoracije započela još u Jugoslaviji. Velečasni Vilim Cecelja prvi je komemorirao tu tragediju na Bleiburškom polju, koje je Počasni bleiburški vod otkupio od privatnih vlasnika. Otkupio je više od 30.000 kvadrata zemlje na kojoj se komemoracija ne može zabraniti. Zato mi je još čudnije da je došlo da zabrane. Vjerojatno je to posljedica propagande iz Hrvatske i Srbije, kojom se Hrvatskoj nameće fašizam.

Je li vlč. Cecelja bio ustaša?

Za njega je blaženi Alojzije Stepinac rekao: Kada bi svi bili kao moj Vilim Cecelja – rekao je moj jer je bio prijatelj s njim – nikome vlas s glave ne bi pala. Ako je Cecelja bio vojni kapelan, to ne znači da je bio ustaša i zločinac. Katolička crkva bila je prisutna u vojsci zbog katolika, za koje se vjerski brinula. I nadbiskup Stepinac bio je vojni vikar za vojsku prve Jugoslavije.

Budući da je u NDH-a bio vojni vikar, blaženi Alojzije Stepinac nije proglašen svetim. To je Srbima glavni argument?

Žalosno je da se to uzima kao argument, a ne uzima se mišljenje vjernika, hrvatskih i bosanskohercegovačkih katolika, da je blaženi Alojzije Stepinac svet. Lažna argumentacija uzeta je na razmatranje i ona je usporila proces beatifikacije. Ali ima u tome i providnosti Božje. U preispitivanju uloge blaženog Alojzija Stepinca za trajanja Drugoga svjetskog rata i poraća došla su na vidjelo brojna njegova svetačka djela, po kojima on još više sja i još je prisutniji među hrvatskim katolicima.

Blaženi Stepinac primjer je i veliki uzor upravo humanitarnog postupanja u kojem je sebe izložio teškim iskušenjima kako bi pokazao ljubav prema bližnjima, bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost. On je spašavao čovjeka koje god vjere i nacije bio jer je vidio da je ugrožen. To pokazuje njegovu veličinu.

Žele li velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve uopće razgovarati o Stepincu kao nekome tko je činio dobra djela?

Oni kažu: nešto je činio, ali je to premalo jer nije osudio ustaški režim, nije se izložio.

Kažu li što bi bilo dovoljno?

Valjda je trebao otići u partizane. Tako misle povjesničari kao što je Ivo Goldstein. Stepinac je činio što je mogao. Primjerice, on je od tri židovska staračka doma jedan spasio. Kada su ustaše ljude istjerali na cestu, on ih je smjestio u dvorac u Brezovici i tamo su preživjeli rat.

Zna li se što su u to vrijeme činili pravoslavni episkopi za Hrvate, Rome i Židove?

Gotovo ništa. Stepinac je posredovanjem Caritasa spašavao djecu, što je bila velika akcija koja se pripisuje Dijani Budisavljević, koja bez Stepinca ništa ne bi mogla napraviti. Zahvaljujući njemu spašene su tisuće, većinom srpske pravoslavne djece. Ako je od sedam tisuća djece s Kozare dovedenih u Sisak spašeno njih šest tisuća, to je podvig. Strašno je da ih je tisuću umrlo, ali to ne znači da su tu djecu ubijali oni koji su ih udomljivali, hranili, liječili. Nisu ta djeca ubijana kako tvrde neki povjesničari. To je strašna optužba, koja iskrivljuje istinu, a upravo su to argumenti koje poteže vrh SPC-a. Riječ je o jeftinim političkim pamfletima koje su fabricirali komunisti poslije rata kako bi opravdali svoje zločine nad desecima tisuća ubijenih na križnim putovima, stotinama pobijenih svećenika, nad Stepincem kojega su nevina osudili. Magnum crimen Viktora Novaka jest de factoargumentacija SPC-a, što pokazuje da oni nemaju argumenata, nego samo mitove i laži.

Osjeća li i danas vjernik u vašoj biskupiji i Sisku posljedice komunizma?

Osjeća. Koliko su one vidljive, ovisi o gledanju. Imate ljude koji ništa ne vide, a imate i one koji misle drukčije od njih i koji posljedice osjećaju. Ima ih koji čak i ne problematiziraju vrijeme komunizma ni njegove temeljne postavke. A ima i onih koji misle da je to bilo med i mlijeko, iako je to bilo doba diktature, teškog kršenja ljudskih i vjerskih prava, čovjekova dostojanstva i dostojanstva radnika. Toga ima u svim segmentima života.

Što je u posljednjih deset godina, otkako postoji Sisačka biskupija, učinjeno na prostorima gdje je vjera bila marginalizirana?

Teško je reći da je tu vjera bila marginalizirana više nego u čitavoj Hrvatskoj.

Ne mislite da je ovdje bila više?

Ne mislim. Minoriziranja katoličkih vjernika bilo je posvuda. Ja sam to osjećao i u Zagrebu, dok sam studirao. Nisam imao zdravstveno, što mnogima danas nije moguće razumjeti. Kao bogoslov vojsku sam služio duže od drugih fakultetski obrazovanih vojnika. Nakon što sam za Božić kolege ponudio bombonima meni je moj komandir rekao da mi roditelji mogu biti sretni ako se živ vratim kući. U tom dobu vjera je bila marginalizirana posvuda.

U vašoj biskupiji bilo je dosta žrtava i nakon Drugoga svjetskog rata. Zato se postavljaju bijeli križevi na mjestima masovnih grobnica.

To radi jedna udruga, a mene zovu kao biskupa da ta grobišta blagoslovim, pomolim se za nestale i one koji tu počivaju.

Koliko je križeva dosad postavljeno?

Postavili smo petnaestak križeva, a samo u Sisačko-moslavačkoj županiji, po evidenciji policije, ima 119 masovnih grobnica s oko 45 tisuća mrtvih. U Hrvatskoj postoji oko 900 masovnih grobnica, ali nitko nema volje da se do kraja otkrije sve zlo komunizma i one koji su ga činili. Činjenice se guraju pod tepih. Još ga je više gurnulo Vladino Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima.

Nije li ono ipak neke stvari stavilo na pravo mjesto?

Ono je reklo i donijelo neke kontroverzne zaključke, ali nije otkrilo istinu niti donijelo pravorijek. Ne mislim na kaznu, ne može se to više kazniti jer je većina krivaca pomrla, ali se zbog ozdravljenja društva moralo osuditi totalitarizme, nacifašistički i komunistički.

Zašto se to nije napravilo?

Zato što neki profitiraju na podjelama. Nekima je jako stalo da Hrvati pate zbog nečega što nisu učinili i zbog toga što su se istrgnuli iz zagrljaja Jugoslavije i velikosrpskog terora.

Je li ovakvo vaše mišljenje o prošlosti razlog da vas se etiketira ekstremistom?

Ako je istina ekstremna, onda jesam ekstremist. Istina nikomu ne bi trebala biti neprihvatljiva. Nije laž ili ekstremizam ako kažem da u mojoj biskupiji sa 63 župe ima jedna koja nema ni jednog vjernika.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.