KONTROVERZNI DIPLOMAT Lončar: Nije istina da sam uveo embargo na oružje Hrvatskoj, nisam htio surađivati sa Šuškom

Budimir Lončar je povodom izdavanja svoje biografije "Budimir Lončar - Od Preka do vrha svijeta" dao veliki intervju Jutarnjem listu.

Prenosimo najzanimljiviji dio oko stvaranja Hrvatske i kontroverzne uloge u uvođenju embarga na uvoz oružja početkom rata.

Kad se spomene ime Budimir Lončar, u Hrvatskoj je vječita tema vaša uloga u uvođenju embarga na uvoz oružja početkom devedesetih. Najviše vam to prigovara hrvatska desnica. Kako je do te odluke došlo i kome je ona više štetila?

- Kad god dođe do oružanih sukoba u nekoj zemlji, UN po automatizmu uvodi embargo na izvoz oružja u ta područja. To je conditio sine qua non. I mi, ali i američki državni sekretar James Baker, imali smo informaciju da JNA želi kupiti oružje od SSSR-a u vrijednosti od dvije milijarde. Alarmantni događaj je bio tajni odlazak admirala Staneta Broveta u Moskvu. JNA je igrala na kartu nezadovoljstva vojske prema Gorbačovu.

S raspadom Jugoslavije, s Badinterovim priopćenjem, embargo je postao praktički irelevantan. Politički je bilo važno to što su kontakti JNA s ruskom armijom išli mimo Gorbačova. Ambasador u Moskvi, Vereš, Vojvođanin i lojalni prijatelj, to je doznao od vojnog izaslanika pa smo mi obavijestili Gorbačova. I Amerikanci su imali tu informaciju. Njima je bilo najvažnije da se ne da povoda sovjetskom vojnom vrhu da sruši Gorbačova. Zato je američka prisutnost u jugoslavenskoj krizi u početku bila niskog intenziteta.

Rezoluciju je formalno prezentirala Danska, tada predsjedavajuća Europske zajednice, što nije bilo slučajno. Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a o uvođenju embarga pisale su zemlje koje su bile vrlo sklone Hrvatskoj, poput Austrije. Naoružavanje je ipak nastavljeno vlastitim kanalima. To što mene optužuju za uvođenje embarga je glupost i kardinalno neznanje. Čak i da sam bio protiv embarga, a po svojem uvjerenju nisam mogao biti, ja nisam mogao učiniti ništa, jer nisam imao pravo glasa.

Na toj sjednici Vijeća sigurnosti proširena je internacionalizacija krize i stvoren legitimitet za buduću intervenciju. Ja sam prvi ministar vanjskih poslova u povijesti Ujedinjenih naroda koji je svoju zemlju stavio na dnevni red VS-a, zato što ugrožava svjetski mir. Moj govor nije tajan - u UN-u sam između ostalog rekao: 'Nitko od jugoslavenskih faktora nije nevin, niti potpuno čist', ali 'jasno je gdje su generatori konflikta i gdje su glavni motivatori nepovjerenja'. Na to se pozvao i američki državni tajnik James Baker i podvukao kako je jasno da sam mislio na Slobodana Miloševića.

Rekao sam i da Srbi i Hrvati stoljećima zajedno žive. Hrvatska je 'njihova domovina', Srba u Hrvatskoj, da oni 'moraju nastaviti živjeti zajedno i ostati... u okviru postojećih granica'. Rekao sam i kako 'mehanizmi koji su trebali štititi mir i živote svih ljudi nisu odgovorili svojoj funkciji', već su 'proizveli suprotne učinke', što je izravno adresiranje JNA. Da kod hrvatskih 'analitičara' postoji interes za istinu, ona bi se lako mogla utvrditi.

Vi ste tražili od saveznog premijera Ante Markovića da smijeni generala Kadijevića. Zašto on to nije učinio?

- Kadijevićevu smjenu predlagao sam još ranije. Imao sam stalne sukobe s njim na sjednicama Predsjedništva, naročito oko vojne intervencije u Sloveniji. Na sjednici SIV-a tražio sam da se osudi vojna akcija JNA. Uvjeren sam da je za Slobodana Miloševića bilo ključno pridobiti JNA. To je i uspio kad je Srbija vrlo vješto predložila Kadijevića za četvrtu generalsku zvjezdicu.

Kalkulirao je i odugovlačio jer mu je trebalo vrijeme da učvrsti odnose s Kadijevićem i JNA. Miloševićeva agresivnost se intenzivirala kad je bio siguran da je u tome uspio. Na sjednicama SIV-a sam se vrlo često sukobljavao s Kadijevićem. Anti Markoviću sam predlagao da ga smijeni. Slagao se s tim, ali je govorio da je to teško ostvariti.

Zar nije postojala opasnost da umjesto Kadijevića dođe neki još gori Kadijević?

- Zato sam i predložio Markoviću da uz premijerski položaj sam preuzme resor obrane. Armija je već u Sloveniji pokazala na čijoj je strani. JNA je zabila posljednji čavao u lijes SFRJ. Zbog toga se i danas Jugoslavija pogrešno poistovjećuje samo s djelovanjem JNA u ratovima početkom devedesetih. Na dan kada su slovenska skupština i Hrvatski sabor izglasali nezavisnost, ja sam u Berlinu na sjednici OESS-a, kojom je predsjedavao Genscher, u dogovoru s Jamesom Bakerom, tražio zatvorenu sjednicu o stanju u Jugoslaviji zbog ugrožavanja svjetskog mira. U govoru sam rekao da je Jugoslavija došla u sukob sama sa sobom, da je dotrajala kao federacija i da ju treba iznova definirati kao zajednicu republika.

De facto, ja sam stalno strani faktor gurao u intervenciju. Mislim da sam svoj posao obavio dobro, savjesno, ali s jednim nedostatkom. Nisam uspio spriječiti rat. Realno, nisam niti mogao. Za vojnu intervenciju nisu bili Amerikanci, jer nisu željeli izazivati ruski vojni vrh. Kraj hladnog rata proizveo je euforiju optimizma u svijetu; Jugoslavija je došla u drugi plan.

Kako ste se upoznali s Franjom Tuđmanom?

- Storija naših odnosa je duga. Upoznali smo se u Beogradu preko grupe Hrvata iz DSIP-a koji su se družili kod dr. Zlatka Rukavine. Dolazio je Tuđman, Ivo Robić, ne pjevač nego Štamparov zet, Zvonko Komarica koji je s Murtićem i Tuđmanom išao u Obrtnu školu. Prevladavale su dvije teme: sukob sa Staljinom i nogomet. Ja sam bio hajdukovac, Tuđman i Rukavina veliki pristaše Partizana, a Robić i Komarica navijali su za Dinamo.

Poslije smo se viđali kod Ede Murtića u ateljeu, inkubatoru pluralizma. Tu su dolazili, osim Tuđmana, i Gotovac, Čedo i Zlatko Prica, Jure Kaštelan, Dalibor Parać i Neven Šegvić... Imali smo različite političke stavove, ali sve unutar partizanskog konteksta. Nakon povratka u Hrvatsku s Vladom Gotovcem sam se često i puno družio. Gotovac me molio da u Americi mjerodavnima prikažem njegov lik, njegovu političku biografiju. Na ručku u Vinodolu jedanput mi je rekao: 'Sintagma moje biografije je da sam nekada bio veliki Hrvat, a mali demokrata. Sada sam veliki demokrata, a postao sam normalni Hrvat'.

Kako su tekli vaši razgovori i pregovori s Tuđmanom kao šefom nove hrvatske države? U početku je tražio od vas da ostanete ministar u Beogradu.

- Kad je Tuđman postao predsjednik, otišao sam k njemu ne samo da mu čestitam nego da mu kao hrvatski kadar u Beogradu ponudim svoj mandat na raspolaganje. Doista, već tada sam razmišljao da odstupim, ali Tuđman je rekao: 'Ni govora, moraš ostati, ti si demokratski orijentiran i sa svjetskom reputacijom'. Pitao sam ga planira li izlazak Hrvatske iz Jugoslavije.

Rekao je da ne, nego da želi reintegraciju na demokratskoj osnovi, s političkim pluralizmom i tržišnom orijentacijom. Razgovarali smo dugo, više od sat i pol. Imali smo ukupno 11 organiziranih susreta i niz usputnih razgovora na marginama sastanaka u Beogradu. Otišli bismo na pola sata sami u neku sobu. Odobravao je moju politiku internacionalizacije jugoslavenske krize. Jedan od značajnijih sastanaka imali smo 10. 8. 1992., kada me je preko Marija Mikulića, mog bivšeg šefa protokola, nakon ostavke, nakon dogovora angažmana u UN-u, pozvao u Zagreb.

Ponudio mi je tri mogućnosti: položaj hrvatskog ministra vanjskih poslova, potpredsjednika Vlade za koordinaciju odnosa s inostranstvom ili da mu budem savjetnik. Rekao sam mu da sam se već obavezao u New Yorku, da sam siguran da s njim ne bih imao problema, ali da on ima ljude oko sebe koji su njemu potrebni, ali s kojima ja ne mogu. Kaže on: Tko? Rekao sam mu - Gojko Šušak. Jer ne vjerujem da bi on i još neki mene prihvatili, da razumijem potrebu za njima, ali ja s njima ne bih mogao funkcionirati. Tuđman je zaključio da možda imam pravo, iako bi on našao rješenje i za to, te da ja Hrvatskoj mogu pomoći i kroz UN.

U kojem trenutku i kako vam je Hrvoje Šarinić ponudio 'financijsku pomoć' za napuštanje službe u Beogradu?

- O tome s Tuđmanom nije bilo riječi. Mislim da je Tuđman Šariniću dao zadatak da organizira lobiranje za Hrvatsku i da je on to meni ponudio u okviru toga. Mi smo se generalno oko orijentacije prema zapadu slagali, ali oko nekih pitanja, kao što je hrvatsko-muslimanski rat u BiH - nismo. O tome smo tri sata razgovarali. Mislio je da mu Zapad treba honorirati odnos prema Muslimanima u BiH, jer su oni prijetnja, mogu postati baza islamskog terorizma.

Ja sam tvrdio obrnuto, da Amerika misli kako odnos prema BiH može biti obrana od toga. Tu smo se zakačili. Naši razgovori bili su opušteni, neposredni, ali ne uvijek dovršeni. Moja je procjena da je Tuđman imao jasan strateški cilj, ali taktika nije uvijek bila konzistentna i time je ponekad ugrožavala strateški cilj (slučaj s BiH.)