KOMENTAR Dva desetljeća sluganstva onima koji nisu dostojni ni sjene Slobodana Praljka, on im je šund...

Pokušavaju nas uvjeriti da se ne radi o kolektivnoj odgovornosti „naroda“ i „države“, a optužnica je tako pisana. Istaknuli su da su državnici Hrvatske, među kojima Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu protiv Bosne i Hercegovine i Muslimana, s ciljem protjerivanja nehrvatskog stanovništva te stvaranje svehrvatskog prostora

Haaški sud je 13 godina sudio hrvatskoj šestorki iz Herceg-Bosne, zbog istih zločina ili jer „su za njih morali znati“. Nastao je 1993. zbog zločina protiv čovječnosti, u vremenu kad se na globalnoj razini pojavio progresivizam odnosno ideologija koja se vješto prilijepila liberalnom intervencionizmu, čiji je cilj bio pomiriti narode u postkomunističkom svijetu sredstvima kao što su demokracija, slobodno tržište i druge slobode. Zanos te ideologije uzeo je maha i u međunarodnom pravu s posljedicom rastezanja pojmova kao što su „agresor“ i „žrtva“, „manjina“ i „većina“, itd. Tomu svjedočimo danas i u drugim sferama. Bilo je naivno vjerovati da će sud suditi pojedinačne zločine, jer bi to isključilo mogućnost presuđivanja „zlim“ idejama.

Pod „zlim“ idejama spadaju sloboda naroda kojem je prijetio nestanak u Slavoniji, Kordunu, Dalmaciji, Lici, Posavini, Srednjoj Bosni, Istočnoj Hercegovini, neovisnost države, ravnopravnost i opstanak u zemlji koja joj pripada i cjelovitost te zemlje. U novonastalom međunarodnom pravu to su – „zle ideje“. I zato oni nisu u stanju razumjeti događaje, krucijalne. Njihove političke presude zanemaruju muslimansku izdaju unutar redova HVO-a, njihovo okretanje nišana protiv ruke koja ih je hranila, od Prozora pa nadalje, unilateralno ukidanje vojnog savezništva s Hrvatskom krajem srpnja 1992., postojanje 331 logora Armije BiH kroz koje je prošlo 14.444 Hrvata te ponude Alije Izetbegovića o komadanju Bosne i Hercegovine.

Nameću se nove istine koje nisu dostojne Pravde. Istine koje nisu dostojne vrijednosti kojih je hrvatski narod željan: slobode, sigurnosti, dostojanstva i prosperiteta.

Tog je naš general Slobodan Praljak bio svjestan. Nije naišao na sugovornike koji bi ga razumjeli. Naišao je na blijedu bezvrijednost, ispraznost, birokratsku hladnoću, beskarakternih tužitelja i sudaca koji nisu dostojni ni sjene Slobodana Praljka. Oni su iz različitih galaksija. Slobodan Praljak je stao uz svoj narod i Domovinu, srcem i tijelom, dušom i znanjem. Imao je karakter, danas rijetku osobinu. Dao je život za vrijednosti u koje je vjerovao; dao je život za vrijednosti koje je do kraja živio.

I iznad toga, za Pravdu. A što su učinili oni koji nisu dostojni ni sjene Slobodana Praljka? Umišljeno su izmislili presudu, arogantno je potpisali i pregazili njegove vrijednosti. Izdali naše vrijednosti za koje će se Hrvati uvijek boriti. On, uvijek čvrsto uporan, upozorio je svoje Hrvate. Ne, to im nećemo dozvoliti! Ne, narode moj, budi uspravan! Nećemo dopustiti da gaze ono što nam pripada! Ne, narode, ostanimo dostojni hrvatskog imena!

A Hrvatska? Kako Hrvatska zahvaljuje Slobodanu Praljku? Zahvaljuje mu s dva desetljeća sluganstva onima koji nisu dostojni ni sjene Slobodana Praljka, manjkom vizije, potkopavanjem temeljnih simbola, nacionalnih i državnih vrijednosti. Odlučila se Hrvatska sramiti hrvatskog imena u ime raspadnutih fotelja, smrdljivih hodnika i derutnih metropola. Praljak im je Šund. Bio i ostat će, jer raspadnute, smrdljive i derutne stvari to traže.

Hrvatska se odrekla biti država. Hrvatska je prestala imati svoje interese i braniti svoj narod, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini. Odlučila je prestati biti Domovina, odlučila se sramiti sama sebe. Dozvolila je da o tome trebaju li Hrvati biti slobodni ili podanici odlučuju oni kojih je sad strah da će Slobodan Praljak postati mučenik. Oni koji drhte pred imenom Slobodana Praljka i poslije njegove smrti.

I onda kad se čini da Hrvatska izlazi iz takve spirale, ona zaboravi biti dostojna države, a bez državnosti nema opstanka i budućnosti naroda. Bez hrabrosti nema prosperiteta, ma neovisno o stopama prokletih poreza.

Radi se o gorkoj istini koju smo dužni mijenjati ako želimo biti dostojni sjene Slobodana Praljka.

Postoji jedna mala zemlja kojoj susjedi ne žele dobro. Ona ne vjeruje nasilnim „dobrosusjedskim odnosima“ s figom u džepu. Susjedi Države Izrael natjerali su Državu da beskompromisno misli na sebe, na sigurnost svakog kvadratnog metra, na vlastitu budućnost, na broj kapi za svaku stabljiku koja niče iz škrte zemlje, na povratak dijaspore, na blagostanje državljana Države. Desetljećima je Država pod udarom kojekakvih država, međunarodnih institucija i administracija. Ali ona ne podnosi sramotu i neće dopustiti nikad nikome da joj spriječi ostvarivanje interesa. Ne podnosi deficit financijske, sigurnosne, teritorijalne, obrazovne i drugih strategija nužnih za opstojnost naroda i teritorija. Ne podnosi sramotu u koju se upustila Hrvatska, koja već dva desetljeća ne štiti svaki kvadratni metar svoje zemlje i područjā u kojoj Hrvati žive.

Država ne bi dala ubiti Slobodana Praljka. Budimo dostojni mučenika.