Komediju Orao Josipović i Rukati Milanović publika neće gledati

Naime, radnja filma temelji se na tome da se Monroe "Eagle" Cole, bivši američki Predsjednik, kojeg glumi Hackman, bježeći od problema oko rastave, preselio u provincijsko mjestance, ušao u borbu za mjesto gradonačelnika protiv Harolda "Handyja" Harrisona (Ray Romano), lokalnog vodoinstalatera, vlasnika željezarije i „krameraja“. Ideja da bi se bivši Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, nakon isteka mandata, mogao natjecati za bilo koju političku dužnost, pa i ako bi ta borba bila povezana s borbom za naklonost lijepe lokalne veterinarke, za koju se borio i „Eagleov“ filmski rival „Handy“, toliko je apsurdna da komedija nije imala šanse privući publiku u kina i filmski je projekt kod publike propao.

Ideja da bi se bivši predsjednik Republike mogao vratiti u političku arenu jednostavno je neuvjerljiva, i publika s imalo političke kulture takvu predstavu ne želi gledati niti ako je to romantična komedija. Jednostavno je apsurdno i neuvjerljivo da bi se mogli sukobiti Ivo „Eagle“ („Orao“) Josipović, donedavni predsjednik Republike, i Zoran „Handy“ („Rukati“) Milanović, lokalni trgovac političkom kramom, niti ako se ta borba vodi za prevlast nad ljevicom, niti ako bi se ona vodila za naklonost neke ljepotice s političke ljevice.

S političarima u stranačkoj areni slično je kao i s filmovima. Ključno je pitanje želi li ih publika gledati. Ako to ne želi, ako za njih ne namjerava glasovati, oni u stranačkoj areni ne mogu steći nikakav utjecaj. Publika voli gledati dobru komediju, ali ta komedija mora biti uvjerljiva, čak i kad je groteskna ili apsurdna. Međutim, kad je neuvjerljiva, kao što je neuvjerljiva ideja da bi netko tko je jednom zastupao cijeli politički narod nakon toga mogao htjeti biti tek stranački lider, dakle, predstavnik jednoga posebnog interesa u parlamentarnoj areni, ta komedija ili tragična farsa, jednostavno neće imati publike.

S legitimitetom u političkoj areni vrlo je jednostavno: političari imaju upravo onoliku političku težinu, koliko glasova na izborima mogu prikupiti, odnosno, preciznije, koliko mandata u predstavničkom tijelu mogu osvojiti. U građanskom je društvu jednostavnije. Ljudi koji djeluju u nevladinim organizacijama mogu računati na to da će ih javnost tretirati kao legitimne aktere i onda kad iza sebe nemaju političku snagu, ako imaju javni ugled i ako otvaraju relevantna pitanja. U politici, međutim, relevantna pitanja otvaraju samo političke stranke, koje imaju bitan utjecaj u parlamentu, dakle, one koji okupljaju znatan broj glasača i znaju se prilagoditi izbornom zakonu, pa taj velik broj glasova znaju pretvoriti i u velik broj mandata.

Zastupanje marginalnih političkih interesa uvijek znači poziciju na margini političke arene, mjesto u zadnjim klupama parlamenta, nemogućnost da se sudjeluje u ključnim parlamentarnim odborima u kojima se zapravo donose najvažnije proceduralne parlamentarne odluke. Ivu Josipovića, koji možda nije bio veliki predsjednik Republike, ali je bio pet godina barem formalno predstavnik cijeloga hrvatskoga političkog naroda, žalosno je gledati u komedijici, koju je zaigrao, upravo kao što je ozbiljnog glumca na zalazu karijere, Genea Hackmana, bilo žalosno gledati u tankoj i neuvjerljivoj komediji o bivšem Predsjedniku – kandidatu za gradonačelnika.

Tijekom kampanje za reizbor na položaj predsjednika Republike gospodin Josipović već je pokazao da ne razumije funkcioniranje kompetitivnih političkih sustava. Uživao je u poziciji „najpopularnijeg političara“ u zemlji i u institucionalnoj, a pogotovo izvaninstitucionalnoj moći i utjecaju na medije, državne represivne organe, pa i pravosuđe. Nervozan je postao u onom trenutku kad je saznao da će mu protukandidatkinja biti Kolinda Grabar-Kitarović, umjerena diplomatkinja i političarka s potencijalom da bude izabrana. Od početka je, zato, vodio vrlo prljavu kampanju i nastojao ponižavati protukandidatkinju, pritom se koristeći i tim svojim „institucionalnim i izvaninstitucionalnim moćima“. Pokazavši u toj kampanji da nije gentleman te da, kao i Hackmanov lik iz komedije, neće provesti „zavjete časti“ i zato je poražen.

Josipović nije jedini u hrvatskoj političkoj areni, koji je sam sebe smatrao „kapitalcem“, apriornim liderom bez kojega se ne može. Svi ti apriorni lideri, međutim, u dosadašnjoj su povijesti hrvatske kompetitivne, dakle, demokratske, politike, završili kao gubitnici. Apriorno liderstvo zasnovano na „uvidu u povijesne nužnosti“, a neovisno o potpori u biračkom tijelu, model je uspostavljanja političkog vodstva u nedemokratskim porecima, na primjer, u „real-socijalističkom“ modelu. Prema tipu svoje političke kulture, prema svom pogledu na svijet, odnosu prema političkoj moći i kontroli institucija, prema netoleranciji spram bilo kakvog oblika kontrole vlasti i međusobnom suprotstavljanju političkih ambicija, koje dovode do demokratske kontrole vlasti, Josipović je tipičan politički akter iz prethodnog poretka. Njegovo sljedbeništvo zato ne čine akteri sposobni artikulirati političke stavove unutar koliko-toliko racionalnih stranačkih organizacija, nego oni kojima je model semikompetitivnosti iz jugoslavenskoga socijalističkog modela bliži nego, makar deficitaran, ali ipak demokratski, natjecateljski model.

Komediju, u kojoj se bivši Predsjednik, „Orao“ Josipović, bori protiv političkog kramara, „Rukatog“ Milanovića, politička publika u Hrvatskoj neće gledati. Niti jedan niti drugi, naime, nemaju šansi ikad više osvojiti niti gradonačelničko mjesto u provincijskom gradiću ili srce lijepe lokalne veterinarke, ali niti steći neki utjecaj na ljevici hrvatske političke arene. Hackmana je u filmu „Dobrodošli u Mooseport“ žalosno gledati, ali u tom je filmu on, iako neuvjerljiv, ipak lik koji pripada demokratskom svijetu. Josipović je kudikamo žalosniji lik, jer je očito da on ne spada u demokratski politički okvir. Velika je šteta što bivši Predsjednik, time što ne zna gdje mu je mjesto u demokratskom društvu, škodi nacionalnoj političkoj kulturi, ali još je veća šteta što se ex post jasno pokazuje kako smo pet godina imali Predsjednika koji bazično nije demokrat. Zato se komediji, koju on danas čini, jednostavno nije moguće smijati.