Kome smetaju dobri odnosi Izraela, države koja dobro zna što je nacističko zlo, i Hrvatske - države koja ga je i sama preživjela?

Ovo je samo dio prigodnog, ali i iskrenog govora kojega je na mjestu strašne tragedije, u Jasenovcu, održao izraelski predsjednik Reuven Rivlin, poklonivši se nevinim žrtvama zajedno s hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović.

Iako su vjerojatno neki očekivali kako bi ovaj službeni posjet mogao proteći u negativnom ozračju, posebice u svjetlu nedavnih događaja oko dočeka naših Vatrenih momaka, kada se zbog njihove želje da im pjeva Marko Perković Thompson nacija ponovno podijelila, izraelski je predsjednik, dapače, upravo suprotno, podržao ne samo Hrvatsku kao državu, već i predsjednicu.

Rivlin je, naime, treći predsjednik Izraela koji je posjetio Hrvatsku (Moshe Katsav 2003. i Shimon Peres 2010., službeni posjeti), ali prvi u državnom posjetu, što je znak napretka u međusobnim odnosima dviju država, koji su često znali biti napeti. Posebice se to ticalo razdoblja NDH te broja židovskih žrtava u logoru Jasenovac. Dapače, iz židovskih se krugova u Hrvatskoj, ali i u Izraelu, Hrvatsku često prozivalo za ustaštvo, veličanje nacizma, antisemitizam, kao i za navodno umanjivanje broja jasenovačkih žrtava.

Mala, ali moćna država

Odnosi su godinama bili vrlo ''labavi'', hodalo se po tankom ledu, no odlaskom naših visokih političkih dužnosnika, koji su se svi redom poklonili židovskim žrtvama u izraelskom parlamentu Knessetu, kao i u Memorijalnom centru za žrtve holokausta Yad Vashem, započela je era otopljivanja odnosa. Ne treba, naime, ni naglašavati koliko je Izrael važna i moćna država u suvremenom svijetu, unatoč tome što je teritorijalno mala, kao i da je strateški partner SAD-a, ali i zemalja zapadnog svijeta.

Povjerenje, ali i partnerstvo, dodatno se izgradilo nakon što je Hrvatska od Izraela kupila borbene zrakoplove, unatoč kritikama da je riječ o zastarjelim modelima. No to su opovrgnuli eksperti, tvrdeći da je Hrvatska, u odnosu na cijenu kupljenog i kvalitetu, izabrala najbolje što je mogla.

"Sretan sam što danas mogu biti s Vama u vašoj prekrasnoj zemlji. Moram Vam čestitati, kao i svim Hrvatima, na nevjerojatnom postignuću na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Ja sam zapravo zbog toga i došao. Kako bi od vas naučio i prenio znanje izraelskom nogometnom timu. Cijeli svijet vidio je slike kako pružate podršku svojoj ekipi. Cijeli svijet vidio je vođu koja je ponosna na svoju zemlju i koja voli svoj narod. Mi kao ljudi i Izraelci to uistinu cijenimo. Cijenimo i snažnu povezanost između naših naroda.

Veselimo se budućnosti, ali isto tako moramo učiti iz naše zajedničke prošlosti. To nije uvijek lako, jer su se događale teške stvari, ali jednako tako u prošlosti imamo puno heroja. 115 'pravednika među narodima'. Svaki od tih 115 Hrvata su 'svijetlo u mraku'. U ratu protiv terora mora snažno držati liniju obrane kako bi naši ljudi bili sigurni te kako bi ojačali naše prijateljstvo.

To je jasna poruka onima koji nas žele ozlijediti. Mi ćemo braniti naše vrijednosti i naše narode. Želim zahvaliti na vašem domaćinstvu i itekako ćemo pamtiti posjet vašoj prekrasnoj zemlji. Nadam se da ću vas opet moći ugostiti u Jeruzalemu. Možda kao prvake svijeta. Bog Vas blagoslovio", rekao je izraelski predsjednik Reuven Rivlin tijekom svojega posjeta. Ove su njegove riječi snažno odjeknule i u međunarodnoj zajednici.

''Državnički posjet izraelskog predsjednika Ruvena Rivlina Hrvatskoj jasno pokazuje kako je golem pomak u odnosima dviju država napravljen u mandatu aktualne vlade i predsjednice Grabar-Kitarović. Odnosi Izraela prema Hrvatskoj uglavnom su bili 'rezervirani', a dominantna interpretacija novije povijesti u Izraelu bila je uglavnom na štetu Hrvatske. Danas izraelski predsjednik govori o 117 pravednika među narodima u Hrvatskoj, dakle o 117 ljudi koje je Izrael prepozna kao one koji su u vrijeme totalitarnog fašističkog režima i holokausta nad Židovima spašavali svoje židovske sugrađane, riskirajući pritom i vlastiti život'', kirurški precizno analizirao je međusobne odnose za naš portal politički analitičar Davor Gjenero.

Čemu stalno prozivanje Hrvatske za ustaštvo?

Iako se u Hrvatskoj već danima vode žustre polemike oko toga je li pjevač Marko Perković Thompson trebao biti u autobusu s Vatrenima i pjevati na dočeku na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, kada im je oduševljeno klicalo više od pola milijuna građana, a kritičari ga optužuju za veličanje fašističke ideologije i poticanja na ustaštvo, izraelski predsjednik, dakako, nije ni jednom rječju spominjao situaciju koja je zasjenila veličanstven doček srebrnih nogometaša. Jasno je da s predsjedničke pozicije to i nije razina komunikacije, a je li se oko toga što razgovaralo u offu, daleko od očiju kamera, za sada ne znamo.

Međutim, vrlo je indikativna izjava predsjednika Rivlina u kojoj govori: ''Cijeli svijet vidio je slike kako pružate podršku svojoj ekipi. Cijeli svijet vidio je vođu koja je ponosna na svoju zemlju i koja voli svoj narod''.

Ni riječi o nekakvom pozivanju na prošlost NDH, jer toga na dočeku kojega ćemo pamtiti cijeli život, doista nije bilo, ali su dežurni kritičari Hrvatske odmah krenuli džonom, ponovno prizivajući podjele. Kao da hrvatsko društvo, koje još uvijek nije raščistilo s prošlošću koja ga opterećuje, nije dovoljno istraumatizirano i duboko podijeljeno. Iz ove se sadašnje perspektive čini kako ni Vatreni nisu uspjeli u našem ponovnom ujedinjavanju, osim kratkotrajno. Zajedništvo je trajalo pet sati vožnje od zračne luke do Trga bana Jelačića, a onda je opet krenulo po starom - partizani, ustaše, toliko godina viđena polemika.

Ne bismo li se onda trebali ponositi zbog riječi koje nam je uputio izraelski predsjednik, čelnik zemlje koja itekako zna što je Holokaust i kakve je posljedice zauvijek ostavio u povijesti, ne samo Izraela, već i cijeloga svijeta, koji i danas suosjeća s tim strahotama. Naravno, onaj civilizirani svijet, koji zna da su zločini uvijek zločini, s koje god strane dolazili, i da ne zastarjevaju.

Ili i blagonaklonost Izraela, države koja sama po sebi izaziva podijeljenost u suvremenom svijetu, može također u nečijim glavama biti ''svjetska urota'', ''masonski lobi'' ili ''zločinačka potpora'' male države koja se i danas bori za svoj status u globalnom svijetu, države u kojoj dobro znaju što je nacizam i njegovo zlo, drugoj maloj državi, koja se također stalno mora opravdavati za aveti prošlosti koje nas koče za napredak u budućnost? Nadajmo se da razuma ipak ima dovoljno, a bez neprekidnog podgrijavanja tenzija i tamo gdje im nikako nije mjesto.