Kome danas u Hrvatskoj treba antimuslimanska histerija?

Za studentskih dana učili su me da je pretpostavka javnosti njena racionalna forma: moramo pretpostaviti mogućnost racionalne argumentacije kao formu javnog komununiciranja, da bi javnosti i te komunikacije uopće bilo. Tijekom cijelog svog novinarskog vijeka, a 25 godina vodim intervjue s protagonistima te javnosti, ni na čemu drugome ni ne inzistiram nego na razumnim odgovorima na naša životna pitanja. Ako često i nisu uvjerljivi, ipak nisu iracionalni: znajući me, moji se sugovornici toga libe i ne usude. Stoga me više no običnog čitatelja u hrvatskim medijima smeta ta enermna količina iracionalnosti, ali, još i više ta nepresušna volja da se hrvatska javnost obesmisli, da se učini iracionalnom, drugim riječima: da se javnost kao javnost dokine.

Objašnjavajući jednom davno na primjeru kako to izgleda, izabrao sam nasumce sada već stari primjer, koji nikoga neće uzbuditi: “Zadnji pokušaj generala Zagorca da se obrani od izručenja Hrvatskoj i od optužaba za utaju goleme količine novca namijenjenog kupnji oružja ujedinio je hrvatski državni i pravosudni vrh. I premijer Ivo Sanader, i predsjednik Stjepan Mesić, i državni odvjetnik Mladen Bajić smatraju kako Zagorec svojim najnovijim potezima pokušava uzdrmati hrvatski pravni i politički poredak kako bi izbjegao izručenje i suđenje. Naime, Zagorec tvrdi da je glavni državni odvjetnik Mladen Bajić od njega tražio milijun i pol eura mita kako bi odustao od optužaba. Novac je, tvrdi Zagorac, trebao biti isplaćen u tri "tranše" po 500.000 eura svaka, a obavijest o tome gdje i kako će biti isplaćen trebala je biti plasirana preko šifriranih rečenica i poruka u Dnevniku HRT-a“.

Sad polako. Zastanimo na tren. Što se tu kaže? Kaže se da 1) Zagorec tvrdi da je glavni državni odvjetnik Mladen Bajić od njega tražio milijun i pol eura mita kako bi odustao od optužaba; potom 2) da je novac je trebao biti isplaćen u tri "tranše" po 500.000 eura svaka, i 3) da je obavijest o tome gdje i kako će biti isplaćen trebala biti plasirana preko šifriranih rečenica i poruka u Dnevniku HRT-a! Sumanuto. Suludo. Čak i za hrvatsku javnost, bezobrazno nerazumno. Ali, ne radi se ovdje uopće o tome da je sumanuta Zagorčeva tvrdnja, ili navod tekstopisca da Zagorec nešto tvrdi, nego je suludo bezobrazna cijela ova nemušta konstrukcija: Mladen Bajić je tražio mito, a gdje i kako će taj mito biti isplaćen, bilo bi rečeno ni manje ni više nego u središnjem Dnevniku HRT-a, šifriranim rečenicama i porukama. Degutantno! Idiotski špiclovski um koji je do ove mjere ponizio hrvatsku javnost da mora čitati redakcijske vijesti ovakvog tipa zapravo je zaslužio javno prokazivanja i, mislim, ne samo javnu osudu nego i - sud. Jer, upravo ovakve imbecilne uvrede javnom razumu poruka su da nas se drži kretenima, da nam se može raditi što god se hoće, i da se pri tome beskrajno bahato drži da ta hrvatska javnost ništa ne razumije, a ako štogod i shvaća, niti što može, niti što smije. Onaj tko je sastavio ovakvu vijest nakanio je samo jedno: tu javnost zastrašiti, jer i budali je savršeno jasno da se ova vijest izruguje zdravom razumu. Svatko razuman istom će se zapitati kako bi to Zoran Šprajc šifrirano i kome bi on to kriptirano odaslao poruku usred svoje emisije - da ne razrađujemo sada temu Šprajcova fizičkog obračuna sa svakime tko bi mu s takvim prijedlogom teksta koji treba pročitati u Dnevniku HRT-a nadobudno prišao - no upravo u tome i jest poanta: tu razum staje, i na to pitanje razum nikada neće dobiti odgovor: ne samo da nikada ne ćemo razumjeti logiku ovih događaja, nego su oni i imali namjeru stvoriti ambijent iracionalnog, ambijent nelagode, ambijent straha, unutar kojega su protagonisti ovakvih događaja, baš kao i takvi događaji, jedino mogući. U hrvatske medije ovakve infamne „vijesti“, običaj je kazati, stižu iz famoznog obavještajnog podzemlja. Krivo. To obavještajno podzemlje samo je manufaktura specijalizirana za proizvodnju bespoke informacija: radi se po narudžbi, i upravo je stoga ovdje kudikamo produktivnije doznati tko je naručitelj. U Hrvatskoj i inače s naručiteljima nemamo sreće, nikako da im vidimo lice, no ponešto se ipak može shvatiti zapitamo li se: Cui bono? Za čije dobro se objavljuju ovakve „informacije“?

Isto to pitanje možemo postaviti i danas, kad se silno inzistira na nekakvoj histeriji koja se navodno širi Europom. Ni manje ni više nego je riječ, tvrde ozbiljni autori renomiranih hrvatskih medija, o “antimuslimanskoj histeriji”. Iako Njemačka država i njeni državljani čine sve da nesretne ljude udome, zbrinu, smjeste, nahrane, izliječe ako je potrebno etc., neće to biti vijest, nego će vijest biti navodno “neonacističko” divljanje u Saskoj. Kako je Angela Merkel rekla, riječ je o “pijanim galamdžijama”, ne o povampirenom nacizmu, ali, to onda za ovdašnje medije nije vijest! Vijest je jedino i samo spomenuta histerija, koja se zapravo proizvodi po logici samoispunjajućeg proročanstva.

Ali, kad to znamo, valja se zapitati: kome danas u Hrvatskoj treba ta antimuslimanska histerija?

Nesreća nikad ne dolazi sama: kao sjena je prati straobalno moraliziranje samoukih a neizostavnih teoretičara pomoći. Nema te poplave ili izbjegličkog vala koju profesionalni humanisti neće učiniti nesnosnijom. O čemu je riječ?

Riječ je o tome da teoretičari nesreće iz sasvim neshvatljivog razloga nastupaju s pozicije moći koja propisuje Denkverbot: zabranu mišljenja o tome što se desilo.

Recimo, problem nesreće ljudi koji iz Afrike ili Sirije bježe u Europu. Iako ima sve više trendova koji socijalnu obvezu na solidarnost stavljaju u pitanje, Hrvati su, može se to dokazati vrlo jednostavno, prilično solidaran narod; recimo, ako je riječ o solidarnosti mjerenom jednakošću, Hrvatska je na 10. mjestu po Gini-koeficijentu na svijetu, a blizu smo prvima. O svijetu života i osvjedočenju naše solidarnost za svih nedaća koje smo proživjeli, a ovo podneblje nažalost njima ne oskudijeva, ne treba posebno ni govoriti.

Ali, iako je tome očito tako, humanistima solidarnosti nikad dosta, kao Tolstoju djece, pa viču: Još, još, davaj! Jedina je obrana od takvih zdrav Sloterdijkov stav: U osluškivanju onoga što je otjelovljivo, ostajemo zaštićeni od moralne demagogije i od terora radikalnih apstrakcija, koje se ne daju živjeti. Ili, drukčije kazano: protiv takvog se idealizma ne treba govoriti, protiv njega valja živjeti.

U ovom slučaju znači pomoći koliko najviše što možeš, ali onda i upitati: Dobro, dovraga, što se to sa svijetom zbiva, ili se već sve zbilo, pa je otišao odavno dovraga? Barem ovaj naš svijet, ako išta takvo kao naš svijet više i postoji.

Da, uistinu, ovdje se pitanje o pomoći nesretnim ljudima uopće ne bi smjelo postaviti a i ne postavlja se: tko je ikada u Hrvatskoj uskratio pomoć ljudima u nevolji, podsjetite me? Jedino, usput bih molio da mi se objasni a zašto vrijedi taj Denkverbot, zašto je zabranjeno pitati: Dobro, a koji su uzroci te nesreće?

U Hrvatskoj trebamo hitno razviti instituciju Druge pomoći. Objasnit ću primjerom.

Još nitko nije vidio ni jednog Sirijca, a dežurni humanisti već su propisali što smijemo a što ne smijemo misliti, kamoli govoriti. Mislim da je Prva pomoć koju ćemo solidarno i promptno pružiti nesretnicima na dugom putu prema unutrašnjosti Europe manji problem: hrane, vode, odjeće imamo. Veći je problem kako pomoći idiotima koji nas terorirziraju radikalnim apstrakcijama već desetljećima, primajući za to preizdašne apanaže i šireći svekolike oblike histerije, jer, što bi oni inače radili kad ne bi radili na tome da se odmah potom ponude kao lijek, univerzalna panaceja, protiv svakovrsnih društvenih zala, pa i toga.

Sjećam se tako slične “antimuslimanske histerije” za vrijeme rušenja Twinsa. Ugostio sam tada Ševka Omerbašića, tada muftiju Islamske zajednice u Hrvatskoj i Sloveniji, i ubrzo smo u razgovoru konstatirali da nakon terorističkog napada na SAD nikakve histerije u Hrvatskoj nema, da je nje začudo bilo ni za rata Bošnjaka i Hrvata u BiH, iako sui  tada brojni naslovi prizivali tu nesreću.

A nije da nije bilo temelja za zabrinutost: U definiranju protivnika u ratu protiv terora, Bush je rekao da su to oni “koji ne dijele naše vrijednosti”. Zgrade su srušene, rekao je Bush, ali su temelji ostali netaknuti. Za Busha je dakle neupitno ono što je bilo sumnjivo već Casiusu Clayu, koji je, uzimajući ime Muhamed Ali, doveo u pitanje same temeljne vrijednosti koje su kao samorazumljive i neupitne imali na umu “očevi utemeljitelji” američke nacije: njene kršćanske pretpostavke. Je li, stoga, Bush, spomenuvši naoko nesretan termin “križarske vojne”, zapravo bio dirljivo iskren, priznavši da je u američkoj perspektivizaciji cijele situacije riječ o neizbježnom sukobu oko temeljnih civilizacijskih vrijednosti, drugim riječima, o ratu civilizacija? Je li uopće riječ o dvijema civilizacijama? Jesu li vrijednosti koje zagovaraju Zapad i Islam zaista proturječne i isključive? Sjetimo se da je tada Berlusconi govorio o superiornosti zapadne civilizacije islamu: Berlusconi je tu superiornost dokazivao pozivanjem na različitost i toleranciju kao imanentne vrijednosti Zapada, nesvojstvene islamskim zemljama koje, baš kao ni dobrobit ni ljudska prava, ne jamče ni vjerska ni politička prava. Kako Zapadu objasniti da je sloboda i u srži islamske kulture, uz televizijske reportaže tada o talibanskom svijetu u kojem žena nema pravo na medicinsku zaštitu, a danas uz hororesknu videologiju ISIL-a?

Naravno, svatko dobronamjeran odmah će uskočiti opaskom: da nije Islama naše bi poznavanje vlastitih temelja bilo krnje – da nije “bagdadske renesanse”, Al-Farabija, Avicenne, Averroesa, ne samo da nasljeđe antike ne bi bilo posredovano kasnijoj europskoj skolastici, nego bi ukupni tijek povijesti Zapada bio sasvim drukčiji. No, u ratu Muze šute, i koga je briga za kulturne doticaje i prožimanja? Rat protiv terorizma nije eksplicirao svog protivnika, no, budući da nigdje nije oglašen kao rat protiv IRA-e ili ETA-e, kao ni protiv zemalja koje ih ma i najposrednije pomažu, sasvim je postajalo jasno da poprima obrise rata protiv Islama – ne samo zato jer bi na udaru mogle biti isključivo zemlje islamskoga svijeta, već i zato što bi svaki teroristički akt od Twinsa naovamo mogao biti najprije pripisivan teroristima islamske vjere. Zanimljivo, no i hrvatski je predsjednik tada požurio upozoriti da postojimo jedino “mi” i “oni”, da nitko ne može biti neutralan.

Koje su dakle perspektive? S jedne strane imamo zagovornike teze da bi najkorisnije bilo atomskim bombama poravnati Bliski Istok, kako je to s početka milenija poželio Howard Stern, dok je s druge sasvim jasno da je eskalacija rata u Afganistanu neminovno dovela do stravičnih posljedica: gotovo je izvjesno da će ono što se tada nazivalo islamskim fundamentalizmom, postati dominantnim mentalitetom i raspoloženjem većine zemalja islamskoga svijeta, govorio sam Omerbašiću prije petnaestak godina. U međuvremenu, nažalost, islamizam me je strahotno potvrdio.

U istom tom međuvremenu ljevica je pokušala smisliti način da se izbjegne najgore: neizbježni je Žižek govorio: Ljubiti bližnjeg svoga danas znači ljubiti Muslimane, ili ne znači ništa. Mora se priznati da je ova dužnost – koliko god bi Žižek mogao kasnije ustanoviti da je opscena – za zapadnjaka samorazumljiva: ako bi je zanijekao, doveo bi u pitanje sebe kao pripadnika uljudbenog kruga zasnovanog na kršćanskim vrijednostima, a ne Muslimane, kao “osporavatelje” tih vrijednosti. Već tada se naziralo stvaranje stanove „Europske tvrđave“, iako je do Arapskoga proljeća desetljeće i više: uvriježila se naime tada sintagma „sanitarni kordon“, a Muslimani bi trebali biti s onu stranu toga kordona. Činila mi se ta situacija duboko ponižavajućom, i otvoreno sam kazao Omerbašiću da najiskrenije žalim što uopće mora objašnjavati, pa makar i profilaktički, jer se na sreću ni prije ni poslije toga intervjua kao refleks događaja u New Yorku ništa nije dogodilo, osim te, ponavljam, duboko ponižavajuće činjenice da se Muslimani u Hrvatskoj uopće moraju objasniti kao građani kao i svi drugi, naprosto kao – ljudi. U sredini u kojoj tih problema nikako nije bilo, i u kojoj se stalno iznova ističe da "primjer dobro uređenih odnosa Islamske zajednice u Hrvatskoj sa državom možemo zahvaliti dvjema stvarima - otvorenosti hrvatske države da integrira jednu muslimansku zajednicu i spremnosti Islamske zajednice u Hrvatskoj da se integrira u hrvatsko društvo te da na taj način izbjegne asimilaciju, koja po prirodi stvari prijeti manjinama", kako je rekao je za Al Jazeeru muftija Hasanović.

Pa ako je tome tako, čemu to stvaranje histerije? Čemu to zazivanje netrpeljivosti? Čemu u Hrvatskoj uopće postavljati pitanje suživota kršćana i muslimana? Nije li to proizvodnja one nedaće koju se navodno želi otkloniti?

U jednom od svojih pitanja muftiji Omerbašiću prije petnaest sam godina kazao: „Ne može se naime na sva usta vapiti i preklinjati Zapad da nas pripusti u majčinsko krilo “sanitarnoga kordona”…“. Izbjeglički val koji danas zapljuskuje obale Europe davno je, eto, krenuo, no pitanje je tko se prvi nabacio kamenom da bi se taj val uopće podigao?