Kolinda i Zoran: Voljeti se ne moraju, ali trpjeti da, barem do izbora

Da je taština opaka mana, uvjerila se čitava država baš na primjeru (ne)sretnog premijera Zorana Milanovića. Čak i kada progovori ono s čime bi se čovjek mogao složiti, ima nešto u njegovom načinu, stilu, ili gestikulaciji, što automatski odbija gledatelja ili slušatelja. A to je upravo taština. Bahatost. Visoki stupanj drskosti, nešto čega smo se zadnji puta nagledali u vrijeme premijerovanja Ive Sanadera. Kako je završilo, znamo.

Već od objave rezultata predsjedničkih izbora, Milanović je pokazivao zavidan stupanj ignorancije nove predsjednice. Od već famoznog nečestitanja na pobjedi, do natezanja oko preseljenja u Visoku ulicu, raznih podmetaljki, ''spački'', koje je ona stoički otrpjela. Do trenutka kada mu je vratila javnim pozivom za ostavkom, čime jest izišla iz svojih ustavnih ovlasti, ali mu je konačno jasno dala do znanja da neće još dugo tolerirati njegovo bahaćenje i omalovažavanje izbora više od milijun građana. Što god tko mislio, glasao za nju, ili ne, pobjeda je čista, legitimno je izabrana, proceduralno sve u redu. Jedino se valjda to Milanoviću stalno činilo kao trn u oku, ali pritom je zaboravio razmisliti o tome koliko je on sam, kao i nečinjenje ove Vlade, odmoglo samom Josipoviću na izborima.

I dok je Josipović elegantno i pristojno čestitao, odradio protokolarno sve po P.S., kako bi se reklo, a potom se sklonio u zavjetrinu, odakle povremeno pušta informacije o svom daljnjem političkom angažmanu, Milanović je nastavio po starom. A to znači- govor s visine o Kolindi Grabar- Kitarović. Ona to, dakako, ne bi trebala osobno shvaćati, no, u ovoj se priči radi o dužnosti koju obnaša i na koju je izabrana voljom građana. Premijer, dakle, nema nikakvog prava ignorirati je.

Ona je pak s Pantovčaka uporno slala pomirljive poruke, pozivala na dijalog. Stoga je s Milanovićeve strane bilo, zapravo, potpuno besmisleno duriti se poput kakvog dječačića kojemu tata nije kupio maleni autić na ženu koja je dobila izbore. Jer je ionako nije mogao izbjeći, prije ili kasnije. Pa su se sada zaredali susreti, koje nije mogao eskivirati, poput dvije sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, na kojoj su razgovarali otvoreno, bez polemičnih tonova, a sa njih nisu ''iscurili'' nikakvi tajni detalji ili tračeraji poput besmislenih podmetanja kojima je isključivi cilj podizanje tenzija.

Kolinda Grabar- Kitarović također je, suprotno nagađanjima, potvrdila i diplomatsku križaljku sastavljenu još za vrijeme bivšeg predsjednika Josipovića. Spekuliralo se kako će se ona sigurno oduprijeti nekim predloženim imenima, no, to se nije dogodilo. Predsjednica je potpisala imenovanje dr. Nenada Preloga veleposlanikom u Južnoj Africi i Bocvani, sa sjedištem u Pretoriji te opozive veleposlanika u Austriji, Makedoniji, Irskoj, Nizozemskoj te Stalnoj misiji RH pri Uredu UN-a u Ženevi. Bez ikakvih skandala, potpuno diskretno i tiho.

Hrvatski građani, naučeni na svakodnevnu razinu stresa i dnevnopolitičkih užasa svih vrsta, možda na prvi pogled ne vide kako se i diskurs politike s Pantovčaka prema Banskim dvorima mijenja. Mirno, staloženo, ali vrlo odlučno. Nema tu politike nezamjeranja, ili guranja glave pod tepih, stavovi se na oba brda jasno znaju, ali konačno je započelo i funkcioniranje razuma, barem sa strane Pantovčaka. Osobna taština nije dopustila prelijevanje na nacionalnu razinu, jer, u konačnici, to je pogubno za sve nas. Stoga je Milanovićevo infantilno ponašanje zapravo i smiješno.

Sada, kada je konačno i on percipirao da je Grabar- Kitarović nova hrvatska predsjednica, što su uočili svi njegovi ministri prije njega, možda će i njegova taština biti spuštena stepenicu niže. Barem kada je o međusobnom djelovanju riječ. Ne moraju se voljeti, ali moraju se trpjeti. Grabar- Kitarović je to shvatila ranije. Možda i za Milanovića nije prekasno. Ili sam ipak naivna.