Koja je pozadina, tko je organizirao i zašto nerede na Maksimiru 1990.

Nikad odigrana utakmica zagrebačkog Dinama i beogradske Crvene Zvezde najpoznatiji je događaj Dinamove i Hrvatske sportske povijesti. Većina Dinamovih navijača reći će vam da je toga dana počela srpska agresija na Hrvatsku.

Najpoznatija svjetska TV mreža CNN događaj je uvrstila među pet nogometnih utakmica koje su promijenile svijet. Unatoč tome, ova povijesna utakmica ostala je samo u sjećanjima navijača. Ispričane su stotine priča navijača, sudionika i svjedoka, ali ozbiljna rekonstrukcija uzroka kaosa nikada nije napravljena.

Sportski gledano bila je to glavna utakmica sezone. Na tablici je Zvezda bila prva, a Dinamo drugi. Navijački gledano utakmica je imala još veći značaj. Prva ekipa, koja je četiri godine ranije osnovala navijačku skupinu Bad Blue Boys, svojim je kanalima dobivala informacije da se u Beogradu lijepe plakati "Svi u Zagreb", te da se Delije na veliko spremaju za gostovanje. Iz policijsko - sigurnosnog kuta utakmicu su ljudi u Republičkom i Gradskom Sekretarijatu unutrašnjih poslova morali tretirati kao događaj visokog sigurnosnog rizika.

Radilo se o ozbiljnom poslu, ali za tadašnju Miliciju rutinskom poslu kojeg je tadašnji menadžment Sekretarijata unutrašnjih poslova obavio nebrojeni broj puta. Unatoč tome umjesto utakmice dogodila se neviđena tučnjava na Jugoslavenskim stadionima. Svi protiv svih. Navijači Dinama, Crvene Zvezde, policija, pa čak i igrači. Sukob se odvijao na svim tribinama, igralištu i okolnim ulicama. Mrtvih, čudom, nije bilo.

Zagrebačka policija do tada je osiguravala stotine sličnih i opasnijih masovnih okupljanja.

No tog je dana intervenirala svud osim tamo gdje je najprije trebala, gdje su neredi i započeli, na tribini navijača Zvezde. Zašto je situacija izmakla kontroli i pretvorila se u pravi kaos?

Ispisane su stotine stranica policijskih izvješća. Rezultati istrage, ako je uopće provedena, ostali su nepoznati.

Srpska teza glasi - nerede je organizirao vrh HDZ-a kako bi smijenio stari policijski kadar. Tu tezu i danas glasno zagovara Petar Đukić. Devedesete je na čelu milicije u Republici Hrvatskoj. Utakmicu je pratio iz lože maksimirskog stadiona u društvu svog neposrednog šefa Jovice Ćuka, pomoćnika republičkog sekretara. Krivnju svaljuje na tadašnjeg oporbenjaka Tuđmana: "Koliko znam bio je problem sa policijom u Hrvatskoj za koju se tvrdilo da ju u većini čine Srbi i da je trebalo da vrh policije se smijeni i da se dobiju otkazi i trebao je neki razlog."

HDZ je neredima testirao lojalnost postojećeg kadra tvrdi Đukić:"Da vide na Maksimiru koliko se mogu osloniti na postojeći kadar. Dali će on intervenisati ili će se na njihovo oduševljenje podijeliti i potući se međusobno, Hrvati, Srci i Muslimani u službi." Milicija je, nadodaje, imala operativne podatke da će toga dana doći do nereda. Upravo je to najveći gaf ove teorije. Kako gledati na činjenicu da su vodeći ljudi Republičkog i Gradskog Sekretarijata unutarnjih poslova imali informacije o pripremi nereda, a da ništa nisu poduzeli da ga spriječe?

Čini se kako su za razumijevanje uzroka nereda ključni tadašnji odnosi u republičkoj policiji. Joško Morić više od desetljeća proveo je u vrhu policije, osiguravao je najveća masovna okupljanja. Odličan je poznavatelj odnosa u policiji, najprije jugoslavenskoj a potom i hrvatskoj. Objašnjava kako je u Zagrebu u to vrijeme postojao "A" i "B" tim. "A" tim je nosio teret najvećih i najtežih zadataka visokog sigurnosnog rizika, ne samo utakmica, nego i raznih drugih okupljanja. "Slučajno ili ne, "A" tim su Hrvat do Hrvata. U to vrijeme apsolutno najbolje što je u Republici Hrvatskoj se moglo ponuditi. Ta utakmica bi za njih bila piece of cake" ističe Morić. "A" tim čine Mate Laušić, Damir Lončarić, Stjepan Krpičak, Ivica Živković... Nasuprot njemu "B" tim, predvođen Milanom Dupalom, su uglavnom činili etnički Srbi.

Za utakmicu Dinamo : Crvena Zvezda za zapovjednika cjelokupnog osiguranja je određen Milan Dupalo, koji je bio pomoćnik od Mirka Pečara, načelnika sektora za operativne poslove. "Dogodila se neuobičajena stvar, naime, na A problem, na prvorazredni sigurnosni problem ne ide "A" nego "B" tim! To je potpuno neuobičajeno, to je netipično, neočekivano" prisjeća se Morić. Zato srpski dio tadašnjeg policijskog vrha optužuje za zluradost i diverziju. "Da je riječ o nekom drugom kontekstu, mislim da bi Petar Đukić, Jovica Ćuk i tko već iz Republičkog Sekretarijata na tu promjenu reagirao i upozorio da to nije pametno napraviti jer je pred policijom u tome trenutku događaj visokog sigurnosnog rizika" zaključuje Morić.

Danas se također zamračuje činjenica da su se nerdedi odigrali između dva kruga izbora. Podsjetimo - prvi krug glasanja održao se 22. i 23. travnja, a drugi se krug trebao održati 6. i 7. svibnja 1990. Tvrdnja kako su Franji Tuđmanu odgovarali neredi pada u vodu. Niti jednoj novoformiranoj političkoj stranci tada neredi nisu bili u interesu. Netom prije utakmice na opasnost od nereda hrvatski partijski vrh upozorio je slovenski kolega Milan Kučan. "On je rekao da ima vjerodostojne informacije da će se u Hrvatskoj pokušati organizirati neredi kako se ne bi mogla izvršiti primopredaja vlasti" prisjeća se Zdravko Tomac, sudionik razgovora sa Kučanom. Kada je shvatio da se taj scenarij odigrava pred njegovim očima upozorio je Tuđmana preko zajedničkog prijatelja Fredija Kramera.

Da je policija tada igrala van regula potvrđuje Mirko Barišić, dugogodišnji Dinamov čelnik: "Znam da je naš predsjednik imao razgovore sa policijom. Dogovoreno da se već svaki nered u začetku odmah eliminira. Da li je to sprječavanje ulaza u stadion, da li je to pražnjenje određenih mjesta, da li je to pražnjenje cijele tribine". No policija se odlučila suzavcem isprazniti sjevernu, istočnu i zapadnu tribinu na kojoj je nekoliko desetaka tisuća dinamovih navijača. Tukla se navijačima sa sve tri tribine, jedino s Delijama na jugu ne, unatoč divljaštvu i rušilačkom ponašanju. Zašto policija nije reagirala kada su Delije prve započele svoje orgije? Petar Đukić je to pojasnio na sebi svojstven način: "Sa onim snagama koje smo mi imali nije bilo moguće isprazniti stadion, nastala bi još veća tuča. Plus toga tamo kaže, ako je ugrožen javni red i mir i promet. Promet nije bio ugrožen".

Očigledno je da kompletna ekipa ljudi koja je tada radila u policiji nije bila sklona novoj hrvatskoj vlasti. Svoje pravo lice i namjere pokazati će i sam Đukić par mjeseci kasnije. On napušta Zagreb i umjesto uniforme hrvatske policije, oblači onu pobunjenih hrvatskih Srba.

No tog su 13. svibnja među gostima iz Beograda, bila još neka, javnosti tada malo poznata lica. Dvojica među njima, mnogo više od običnih navijača, rezervni radnici Saveznog sekretara za unutarnje poslove - Željko Ražnatović Arkan i Ratko Đokić. Osamdesetih kileri Jugoslavenske tajne službe, devedesete na maksimirskom travnjaku. Vođa Delija sjedio je na Zvezdinoj klupi. U mjesecima koji su prethodili utakmici bio je ključni faktor u ujedinjavanju nekoliko navijačkih grupa koje su bile razjedinjene. Po nekim pričama Delije su ujedinjene u dogovoru sa samim srpskim Partijskim vrhom. Mjeseci koji dolaze otkrit će nam njihovu pravu ulogu, ali i baciti novo svijetlo na uzroke nereda. Krajem devedesete Arkan s istim tim Delijama osnovat će gardu u Manastiru.

U tom kaosu svibanjske nedjelje dogodilo se previše 'slučajnosti' da bi danas mogli tvrditi da su neredi na maksimiru samo rezultat  divljanja par stotina usijanih glava i pomahnitalog nacionalizma koji je tih devedesetih zahvatio bivšu državu. Nezanemariva je činjenica da su u osiguranju i organizaciji utakmice svjesno napravljeni propusti. Oni su se mogli spriječiti u samom startu da se pravovremeno reagiralo na uništavanje stadiona od strane Delija, odnosno Zvezdinih navijača. Iz toga se slobodno može zaključiti da je cilj komunističkog režima bio da se usred Zagreba obračuna sa Hrvatima i zaštiti divljanje Srba. Odnosno da je tog dana Hrvatskoj poslana jasna poruka - pod bilo koju cijenu štiti ćemo privilegije Srba. Jer posao koji je na Maksimiru obavila policija, uskoro će širom Hrvatske obavljati Jugo vojska.