Kljaić za Direktno: Glavna ideologija ruske agresije na Ukrajinu upravo je sam antifašizam

Godine 2015. doktorirao, a dvije godine kasnije objavio monografiju o djelovanju hrvatskih intelektualaca u prvoj polovini 20. stoljeća pod naslovom ''Nikada više Jugoslavija – intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929.-1945.)''. U razdoblju od 2016. do 2019. godine radio je na međunarodnom projektu Cultural Opposition: Understanding the Cultural Heritage of Dissent in the Former Socialist Countries, Courage Horizon 2020. 

Godine 2018. i 2019. boravio je na istraživačkim stipendijama na Hoover institutu sveučilišta Stanford (SAD) i na sveučilištu u Bologni, pri FSCIRE Archives – La Fondazione per le scienze religiose Giovanni XXIII.

Godine 2021. objavio je drugu monografiju ''Povijest kontrarevolucije – hrvatska konzervativna misao od 1789. do 1989''.

Područje znanstvenog interesa mu je moderna hrvatska povijest, s naglaskom na temama iz intelektualne povijesti i povijesti ideologija. 

Antifašizam je širok pojam; no, kako biste ga Vi definirali, bez obzira u kojoj je državi?

Razlikuju se povijesno dva tipa, demokratski zapadni i istočni, komunističko-revolucionarni antifašizam. Usprkos denacifikaciji i defašizaciji zapadne Europe nakon 1945., komunistički istok na čelu sa Sovjetskim savezom i dalje je zapadni svijet smatrao ''fašističkim'', nevažno jesu li ''kapitalistički režimi'' bili ''parlamentatni, ili diktatorski''. Zato se i u Berlinu, sam Berlinski zid zvao ''antifašistički bedem sigurnosti''. 

Nije čudno da i danas Putin koristi takvu retoriku u ratu u Ukrajini, jer ipak je on sovjetski obavještajac iz Istočne Njemačke. Osim toga, što se malo naglašava, to je da je glavna ideologija ruske agresije na Ukrajinu upravo sam antifašizam. Antifašizam je svih ovih godina Putinove vladavine bio središnja točka njegove ideologije, što se moglo vidjeti na proslavama Dana pobjede u Moskvi.

Antifašizam je u Rusiji postao surogat ideologija nakon raspada istočnog bloka i Sovjetskog saveza, sav sovjetski projekt reduciran je na pobjedu nad Hitlerom, dok se katastrofalni politički, ekonomski i društveni rezultati tog projekta ne spominju. 

On je trebao obnoviti ruski ponos nakon traumatičnih događaja 1989.-1991., tako se da se na tom trijumfalizmu Staljinove pobjede u Drugom svjetskom ratu pripremala vanjska agresivna politika Rusije. Ukrajina je prva velika žrtva tog i takvog antifašizma koji je poslužio za ujedinjenje velikoruskog nacionalizma i neokomunističkog revanšizma prema Zapadu u odnosu na poraz u Hladnom ratu.

Konačno treba reći da je Putin ovim ratom nepovratno iskompromitirao antifašizam, a da je tome tako vidi se na ovogodišnjoj proslavi kada je došlo samo šest državnika i naravno, nitko iz zapadnog svijeta. 

Za nekoliko dana, 22. lipnja je Dan antifašističke borbe, državni blagdan u Republici Hrvatskoj koji se slavi 22. lipnja. Obilježava se u znak sjećanja na 22. lipnja 1941. kad je u šumi Brezovica kod Siska osnovan Prvi sisački partizanski odred, prva antifašistička postrojba u tadašnjoj okupiranoj Europi. Kakav je Vaš povijesni stav o tom datumu?

Riječ je bila o komunističkom činu nakon što je Njemačka napala Sovjetski savez, ta činjenica nam mnogo govori o raspoloženju komunista u Hrvatskoj i u cijeloj tada bivšoj Jugoslaviji. On su bili sovjetofili i staljinisti koji se tada nisu borili niti za Hrvatsku, pa čak u tom trenutku niti za obnovu Jugoslavije, nego za pobjedu Sovjetskog saveza i trijumf svjetske komunističke revolucije; uostalom, sve su oni to osobno pisali kasnije u svojim memoarima.

Pokušaj kroatizacije je naknadna konstrukcija tih događaja, došla je kasnije, najranije za Hrvatskog proljeća kada i veliki broj komunista počinju jače naglašavati (hrvatsku) nacionalnu svijest. 

Također, istoga dana obilježava se i tužna obljetnica od zločina u jami Jazovka, kod Sošica na Žumberku, u koju su partizanske snage bacile desetine vojnika i civila pobijenih tijekom Drugog svjetskog rata i nakon njega. Stratište je otkriveno 1989. godine, a jednom prigodom, dr. Andrija Hebrang kazao je sljedeće: ''Nema pomirbe bez istine, a istina leži pod zemljom i dok gazimo po kostima žrtava, nema nam napretka''. Kako oprostiti ovaj strašan pokolj?

Oprostiti se mora, ne smije se ostati zatvoren u spirali mržnje. Ali, svakako se to ne smije i zaboraviti, mislim da sve te žrtve zaslužuju jednu nacionalnu politiku sjećanja posvećenu žrtvama komunističkog režima u vidu nacionalnog muzeja, imenovanja ulica i trgova, itd.

Hrvatska, ako želi biti i zvati se civilizirana zemlja, mora to učiniti što prije, jer su druge bivše komunističke države dobrano više učinile na tome planu. Koliko znamo obvezuju je i neke europske povelje, pa kao što se trudimo ispuniti sve druge europske zadatke, ispunimo i te. 

Od kada je u krvi stvorena hrvatska država, slušamo prijepore i optužbe te obrane o liku i djelu Josipa Broza Tita. Za jedne je heroj, nedostižni državnik, za druge jedan od najvećih zločinaca u 20. stoljeću. A za Vas, kao povjesničara?

Često se skriva za širu javnost da je Tito došao na čelo jugoslavenske partije kao staljinist, kao osoba i od njegova izravnog povjerenja te da je on stvorio ''partiju novog tipa'' od KPJ, koja je bila do tada razmrvljena nutarnjim frakcijama. Stvaranju homogene i monolitne jugoslavenske partije pridonijeli su tzv. Moskovski procesi i Staljinove čistke, u kojima je Tito osobno sudjelovao, kada su po sibirskim logorima završili mnogi stari jugoslavenski komunisti, on se preko mrtvih i izdanih nekadašnjih drugova uspinjao na vlast u partiji.

U ovim unutarnjim okršajima vidimo da je Tito ispekao zanat za beskrupulozno osvajanje vlasti i jednu osebujnu političku taktiku. Nema nikakve sumnje da se istaknuo u Drugom svjetskom ratu kao vješti zapovjednik partizanskog komunističkog pokreta.

No, osvajanje vlasti 1945. shvatio je kao priliku za marginalizaciju i uništenje svih snaga koje nisu bile komunističke pa čak i onih snaga koje nisu bile otvoreno protiv komunizma i koje su sudjelovale zajedno s komunistima u pokretu otpora. Tako je on proveo radikalnu sovjetizaciju Jugoslavije poslije rata.

Njegovi masovni zločini u ratu i poraću ne mogu se eskulpirati time što se on borio protiv Pavelića, Hitlera i Mussolinija. Pogotovo se to ne može činiti u Hrvatskoj, gdje su razmjeri tih masovnih ubijanja Titova režima bili daleko najveći na prostorima bivše Jugoslavije.   

Tito je prije svega bio obožavatelj moći, uostalom, kao pravi diktator modernog doba. Do sukoba sa Staljinom Titova Jugoslavija bila je  najstaljinistička i najsovjetskija zemlja u Istočnoj Europi. Nakon razlaza sa Staljinom, Tito nije napustio staljinističke metode upravljanja, što je pokazao represijom nad ''staljinovcima'' 1948. i u Hrvatskom proljeću 1971.

Tito je dobro shvatio da bi predložene reforme ''proljećara'' ugrozile ne samo njegovu osobnu vlast, nego i vlast partije, a time i opstanak Jugoslavije i samog komunističkog poretka, razumljivo da on na to kao do kraja uvjereni komunist nije mogao pristati. 

Svojom čvrstom autokratskom rukom isisao je sve potencijale svoje zemlje. Jugoslavija je uz sve svoje druge nevolje bila i žrtvom Titove neograničene moći, što romantička duša svih mogućih nostalgičara jedva da može spoznati i priznati danas, ipak je to previše bolno za izreći.

Sve u svemu, povijest mu nije dala za pravo, samo desetljeće nakon njegove smrti raspalo se njegovo životno djelo, bio je to krajnje neciviliziran razvod braka, uostalom, kako je i počeo taj brak na jedan prisilan i brutalan način kroz Bleiburg i križne puteve, čije kosture još i danas pronalazimo, takva je i bila krajnja sudbina toga isuviše lošeg braka.

Što je pozitivno za Hrvatsku donio Ustav SFRJ iz 1974. godine?

Što su ustavi jedne nedemokratske i totalitarne države, nego  mrtvo slovo na papiru? Što znači riječ državnost i konfederalizam u okvirima jedne oštro centralizirane komunističke diktature?

Osim političara koji šire takve teze, ponekad i neki ljudi u akademskim krugovima nemaju smisla za realan život, pa ispaljuju razne besmislice poput ''pozitivnosti'' Ustava iz 1974. pa zaslužuju prikladan odgovor i jedni i drugi, nevažno koji među njima: Hrvatska i hrvatski narod nisu dobili slobodu i demokraciju na temelju Titovih i komunističkih ustava nego na krvi svojih herojskih ratnika!

Nedavno ste napisali kako se predsjednik Zoran Milanović služi ''pseudosuverenizmom kao podvalom za neupućene''. Što to konkretno znači?

Hrvatska teško može provoditi suverenističku politiku u pravom smislu te riječi obzirom na njezine kapacitete, ali takva bi politika za nju bila i kontraproduktivna u sadašnjim okolnostima i na političkom i ekonomskom polju. SAD koja su najveća globalna sila ne mogu ništa bez saveza i saveznika, što se sada pogotovo osjeća u ukrajinsko-ruskom ratu.

Nedavan primjer Armenije najbolji je pokazatelj koliko takva politika može biti trusan teren za male države, kada su krenuli politikom ''mi sami'' i gotovo doživjeli potpunu katastrofu u onom kratkotrajnom ratu 2020. s Azerbejdžanom oko Nagorno-Karabaha, koji je vrlo vješto osigurao saveznike, prije svega u Turskoj i Izraelu, preko kojih je dopremio sofisticirano oružje.

Realno gledano, u današnjem svijetu politika mora biti neko balansiranje i taktiziranje između suverenog i globalnog.    

Također ga smatrate proruski orijentiranim- isključivo zbog ruske agresije na Ukrajinu, ili imate i neka druga saznanja?

Ja ga ne smatram, nema tu ničeg subjektivnog, on se takvim javno prikazuje. Nemam nikakva druga saznanja.

Zašto smatrate da bi eventualna pobjeda ljevice na izborima 2024. godine dovela Hrvatsku u stanje nestabilnosti i unutarnjih previranja, a EU dobila još jednu nestabilnu državu, poput Orbanove Mađarske? Znači li to da je jedino pobjeda HDZ-a i njegovih šarolikih partnera jamstvo za stabilnost Hrvatske, unatoč mnogim katastrofalnim potezima?

Naravno. To je objektivna ocjena na temelju političkog realizma i iskustava s lijevim vladama i širokim koalicijama u posljednjih dvadesetak godina. Milanovićeva vlada bila je po svim pokazateljima najgora u 30-ak godina višestranačja, podsjećam i na to, a Račanova iz 2000. je unijela u Hrvatsku povratak verbalnog građanskog rata, za koji smo vjerovali da je iza nas nakon demokratizacije 1990. i procesa nacionalnog pomirenja. 

Vi tvrdite da je u Hrvatskoj antifašizam anacionalan, ali i ''vješto umotan u celofane socijaldemokracije i zelene ljevice''. Čekajte, pa ne možemo negirati antifašizam kao civilizacijsku tekovinu i podržavati ono što se događalo od sredine ’30 ih do 1945.-1946., kao nešto normalno?!

Antifašizam u današnjoj Hrvatskoj ima, gledajući njegove sljedbenike i zagovaratelje nedemokratsko i totalitarno podrijetlo. Da on i danas ima takav karakter najbolji primjer je ''antifašizacija'' Zagreba, gdje se sve drugo i drugačije briše putem za sada samo simbolične agresije i zato, kada bi se digao na nacionalnu razinu, on bi bio dugoročno spreman ugroziti i temelje današnje hrvatske demokracije.

On služi i kao ideologija mimikrije, koja čuva spomen na iskompromitirani jugoslavenski komunistički projekt. Nije on tako brutalan i ekspanzionistički kao moskovski mu pandan, niti je to tema u ostatku Hrvatske, jer Hrvatska nije Zagreb, zato je nemoguće protezanje ''lokalne revolucije''.

Meni kao povjesničaru krajnje je zanimljivo zašto zagrebački Podemos ne može doseći jug Hrvatske, gdje je ljevica bila tradicionalno jaka, ali to je tema za neku drugu raspravu.

Isto tako, to nije demokratski antifašizam De Gaullea i Churchilla, onaj na čijim osnovama je nastala današnja Europska unija, to je prije antifašizam blizak Putinovom i Miloševićevom, revanšistički, koji se ne miri s povijesnim porazom komunističkog projekta u Hrvatskoj i Istočnoj Europi, koji bi htio vratiti povijesni kotač na stanje prije pada Berlinskog zida i raspada Sovjetskog saveza i Jugoslavije, kao što danas želi Putin, a u ona vremena Milošević.  

On Hrvatsku nije oslobodio za civilizacijske tekovine. Takav totalitarni i nedemokratski antifašizam u Hrvatskoj 1945. nije obnovio civilizacijske tekovine, nego upravo suprotno, on ih je do temelja razorio.

Molim Vas, kako bi ste vi nazvali uništenje ustanova privatnog vlasništva, ukidanje političkih, građanskih i vjerskih sloboda, zavođenje diktature jedne partije i prisilno nametanje jedne ''ortodoksne'' ideologije i sve te praćeno uz masovni teror i progone te masovne likividacije po principu kolektivne krivnje, nego barbarskim činom prvog reda?   

Izjavili ste i da je neglasanje desnih i konzervativnih stranaka u Hrvatskom saboru, Hrvatskih suverenista, Domovinskog pokreta i Mosta za obuku ukrajinskih vojnika njihov moralni debakl? I dalje ne razumijem kako su to mogli učiniti, a zaklinju se u hrvatsku državu, dok Ukrajina prolazi strahotu sličnu našoj 1991. do 1995., ali i BiH?

Ne samo da je moralni debakl, nego je to glasanje bilo i protiv državnih i nacionalnih interesa na koji se često pozivaju. Protivljenje Plenkovićevoj politici ne može im biti alibi. S druge strane, Hrvatska se uz baltičke države i Poljsku nalazi na granici s Putinovim otvorenim i tajnim saveznicima, od Beograda, Banja luke, Podgorice do Budimpešte, potencijalni slom Ukrajine bi, dakle, Hrvatsku stavio prvu na udar.

I na kraju, jeste li uvjereni u ukrajinsku pobjedu i kako će se to odraziti na Hrvatsku, koja je odan partner?

Podrška Ukrajini nije politička stvar, nego moralno pitanje. Pogotovo za hrvatski narod koji je prije 30-ak godina prolazio kroz gotovo identičnu situaciju jedne brutalne agresije koja ima u sebi elemente genocida, s onakvim napadom na civilnu infrastrukturu i uništenjem čitavih gradova.

Gotovo da nema razlike između Vukovara, Dubrovnika i razaranja hrvatskih gradova i sela s primjerima razaranja Mariupolja, Bahmuta, Marinke i drugih ukrajinskih gradova i sela. Zapravo je riječ o ideologiji koja ima isti potpis.

Poraz Ukrajine značajno bi oslabio Hrvatsku na međunarodnom planu i ugrozio njezin osjetljiv položaj na jugoistoku Europe. Ukrajinska pobjeda je dakle moralni, kako sam malo prije rekao, ali također i politički imperativ za Hrvatsku i hrvatski narod.