KOMENTIRAO I PRIJETNJE, DOMOVINSKI RAT...

Klasić: Karamarko se nikada nije bavio poviješću, Hasanbegović već dugo nije povjesničar

Autor

lb/Božena Matijević/Večernji list

Zbog onoga što govori, čime se i bavi kao znanstvenik, doktor povijesnih znanosti te predavač suvremene hrvatske i svjetske povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu – Hrvoje Klasić, nerijetko je izložen i usmenim i pismenim prijetnjama. 

08.09.2019. u 19:52
Ispiši članak

Prošlog tjedna primio je još jedno prijeteće pismo u kojem ga potpisani “ustaše” nazivaju izdajnikom, žaleći što nije istina da je likvidiran, nadajući se da će se ta likvidacija ipak dogoditi pa će mu oni na sprovod doći u HOS-ovim odorama na kojima stoji i ustaški pozdrav “za dom spremni”. Klasić je i tu prijetnju prijavio policiji, ali je ovaj put o svemu odlučio progovoriti i javno. Zašto, pojasnio je odmah na početku razgovora za Večernji list.

Prenosimo dio razgovora:

" Ne znam koja je to po redu prijetnja – bilo pismom, bilo telefonskim pozivom, bilo e-mailom – koja ima vulgaran, degutantan ili prijeteći sadržaj. Prvi sam put na policiju otišao prije nekoliko godina kada me u dva sata noću, na kućni telefon, nazvao nepoznati glas i kazao: “Za dom spremni”. Lani sam također na fakultet dobio pismo u kojem se isto spominjala likvidacija. Zanimljiva je to situacija jer sam maskirnu uniformu, kao branitelj, obukao u ljeto 1991., a u tom se pismu kaže: 'Ono što četnici nisu uspjeli učiniti tada, mi ćemo sada'. U ovom posljednjem pismu koje sam dobio spominju se pak HOS-ovci koji će mi doći na sprovod u uniformama. To me pismo nije preplašilo. Ono nije ugodno, ni meni ni ljudima oko mene. Sadržaj te prijetnje odlučio sam sad podijeliti s javnošću jer sam primijetio da su ovakve bolesne stvari mojim prijateljima i meni postale normalne. Kada sam izašao u javnost dobio sam toliko poruka potpore, ljudi ne mogu vjerovati da se ovakve stvari događaju, a meni se takve stvari događaju posljednjih nekoliko godina.

Sve je zapravo kulminiralo mojim prvim pojavljivanjem u emisiji 'Nedjeljom u 2' u svibnju 2015. Nakon toga su krenula stizati ovakva pisma. I to sam počeo prihvaćati kao normalno. Podijelivši to sada s ljudima, shvatio sam da to nije nimalo normalno. Drugo, htio sam dati do znanja da sam otišao i na policiju i da ću policiji prepustiti da pokuša pronaći pošiljatelje. Prije policija to nije uspjela, no hoće li to uspjeti u ovom slučaju, vidjet ćemo. Naprosto sam htio poslati poruku onima koji se ovakvim stvarima bave da im svi mi koji dobivamo takva pisma, a to prešućujemo, svojim nereagiranjem dajemo prostor. Eto, neka se sad policija time pozabavi i neka društvo shvati kakve se stvari događaju onima koji misle drugačije. Sve je u ovom društvu dobro, dok se šuti. Složio bih se s premijerom kada kaže da je atmosfera u društvu dobra. Da, atmosfera je dobra kada ne postavljate pogrešna pitanja, kada dajete “pogrešne” odgovore, kada ne talasate. Onda je sve dobro. No nije dobro. Ne radi se tu o incidentima, već se radi o klimi. To shvatite onda kada postanete “drugačiji”, bilo da ste Srbin, homoseksualac, ljevičar ili da, kao doktor povijesti, pričate o prošlosti, ali ne na način kako tu istu prošlost vide ekstremni desničari". 

Biste li prema svim tim prijetnjama vaših tajnih “obožavatelja” imali drugačiji stav i odnos da vam se ti ljudi potpišu punim imenom i prezimenom?

Puno mi se ljudi znalo javiti, onako napadački i vrlo vulgarno, ali su se potpisali. Kada bih im odgovorio i pokrenuo diskusiju, znalo je biti zanimljivih situacija. Evo, s jednim od njih već nekoliko godina imam redovitu komunikaciju. On se sa mnom u puno stvari ne slaže i to mi kaže, ali uvijek doda da cijeni činjenicu što iznosim svoje mišljenje, što sam bio branitelj. Znate, mnogima koji su mi rekli da se sa mnom ne slažu znao sam reći: “Gledajte, imate informaciju kada na fakultetu držim konzultacije, dođite, popit ćemo kavu i popričati. Možda vi stvarno ne znate ono što ja znam, a možda ja ne znam nešto što vi znate, neke ljudske ili vaše obiteljske sudbine, no ja posljednjih 20 godina radim u arhivima po cijeloj Europi i svijetu i mogu vam pokazati neke dokumente na temelju kojih iznosim svoje stavove.” Nemam problem s ljudima koji se jave, misle drugačije od mene i potpišu se. Bez obzira na to što to nisu povjesničari, oni imaju potrebu reći svoje mišljenje i ja to poštujem. Pozivam svakoga tko se ne slaže sa mnom, a ima što reći o temama kojima se bavim, neka mi se javi, naći ćemo se i popričati. Ali kada imate ovakve nepotpisane prijetnje, onda je to nešto što najvećim dijelom ukazuje na kukavičluk. Imam i jednog “nepotpisanog obožavatelja” koji me pak proglašava “hrvatskim nacionalistom”. 

To je, čini mi se, jedan Srbin iz Hrvatske koji smatra da previše kritiziram srpsku politiku i da sam previše kritičan prema “krajini” 90-ih. On me uporno proziva zašto ne govorim o Jasenovcu i stradanju Srba 90-ih. Eto, za njega sam ustaša, a za neke druge sam četnik. I tog čovjeka pozivam da mi se javi. Iako, takvi ljudi nemaju potrebu javiti se. Tim ljudima nije do dijaloga, to je ona grupa ljudi koja se krajem 80-ih nije borila protiv nedemokracije, totalitarizma, diktature. Ispada da njima neka desna diktatura, pomanjkanje demokracije, kada bi na vlasti bili neki njihovi desni diktatori, ne bi bila nikakav problem.

Hrvat ste, branitelj, dragovoljac Domovinskog rata 1991., doktor znanosti, predavač suvremene hrvatske i svjetske povijesti, baratate činjenicama... U čemu je onda problem?

Čak da zanemarimo sve ono što i o čemu govorim, lani sam bio na jednom sveučilištu u Danskoj i tamošnje sam studente pitao znaju li kako izgleda ijedan danski povjesničar osim njihovih profesora. I rekli su da ne znaju, nemaju pojma. A osiguranje u Zari, radnik na benzinskoj pumpi, svaki drugi čovjek na cesti zna kako izgleda hrvatski povjesničar, ne samo ja nego i neki drugi. I to govori o situaciji u našem društvu. Ovdje je ta opsjednutost prošlošću razumljiva. S jedne strane nema nikakvog spora da je proučavanje i poučavanje prošlosti 90-ih bilo ideologizirano, tendenciozno i selektivno. O nekim stvarima nismo nikada smjeli čuti, neke smo stvari prenaglašavali, nekima smo davali drugi značaj. 

Je li utopija misliti da će se to ikada dogoditi i da ćemo jednom zauvijek raskrstiti s ustaštvom, da ćemo stvari početi bazirati na činjenicama?

Za neke stvari očito treba vremena. Nekim narodima za to treba manje vremena, nekim više. Nijemci i Francuzi su 1945. završili treći veliki međusobni rat, poginuli su do tada u tim ratovima deseci milijuna i Francuza i Nijemaca, porušile su se obje te zemlje, no pet godina nakon 2. svjetskog rata Francuska i Njemačka počele su osnivati Europsku uniju. Pružile su jedna drugoj ruku i deset godina nakon rata više nitko nije mogao zamisliti rat između te dvije države. I ne samo to, nešto još bitnije, upravo te dvije države postale su simbol prosperiteta i sigurnosti u Europi. Tamu se počeli dolaziti drugi da bi živjeli bolje. Pogledajte kako situacija nakon rata izgleda u Hrvatskoj, Srbiji, BiH. Nakon rata koji je bio daleko slabiji i od 1. i od 2. svjetskog rata. Ispada da nije bez vraga što su Francuzi Francuzi, Nijemci Nijemci, a mi Hrvati i oni Srbi. Francuzima su u jednom trenutku bili problem Nijemci, Nijemcima su bili problem Francuzi, ali čini mi se da Hrvatima nisu najveći problem Srbi, već Hrvati, a da Srbima nisu problem Hrvati, nego Srbi. Znači, ispada da smo mi sebi najveći problem, naše društvo, naše političke elite. I tu dolazimo do pitanja – hoće li se nama ikada dogoditi ono što se dogodilo između Nijemaca i Francuza.

I Karamarko i Hasanbegović su vaši kolege, povjesničari.

Karamarko je završio studij povijesti, ali nikada se s poviješću nije bavio. A Hasanbegović već dugo nije povjesničar, on je političar i prije nekoliko godina javno je i decidirano rekao da je “za dom spremni” ustaški pozdrav i ništa drugo, ali ni to nije bilo dovoljno. Povijest je interpretacija, svi mi imamo iste dokumente, ali će netko iz njih nešto pročitati na jedan, a netko drugi na drugi način. A vi povijest možete drugačije tumačiti samo ako uzmete drugu “nultu godinu”. Primjerice, za one u Hrvatskoj koji su ekstremni desničari 2. svjetski rat počeo je u svibnju 1945., kao da se prije toga ništa nije događalo, kao da je sve počelo s Bleiburgom. Ili, s 10. travnjem, uskrsnućem države, pa se onda dugo ništa nije dogodilo, i onda - žrtva, Bleiburg.

Uzmite, recimo, i odnos Srba prema ratu u Hrvatskoj. Kada oni spominju rat onda spominju samo Oluju i ono što se dogodilo nakon Oluje, kao da se 91. ništa nije događalo. Jednom prilikom sam u Srbiji govorio prognanicima Srbima: 'S pravom prozivate hrvatsko društvo i hrvatske političke elite za nedostatak suosjećanja za ono što vam se događalo, za paljenje kuća i ubijanje civila. I oni su na sve to kimali glavom. No onda sam ih upitao: “A što ste vi učinili kada se to isto 91. događalo vašim susjedima Hrvatima, kada su prognane stotine tisuća Hrvata, kada su tisuće Hrvata ubijane, kada su tisuće kuća razarane i paljene. Ako vi koji ste doživjeli tu traumu nemate suosjećanja za sličnu traumu, kako onda od bilo koga drugoga očekujete suosjećanje?'

To je problem - nedostatak suosjećanja kod svih. Mnogi se ovdje ponašaju kao da je povijest samoposluga - uzmu kad žele i samo ono što u tom trenutku žele, i izađu van. A povijest se ne smije tako gledati. I zato idem na svaku javnu diskusiju s kolegama povjesničarima. Jest, koliko god mi govorili da nismo subjektivni, svatko od nas nosi neku životnu, ideološku i svjetonazorsku priču. Nema zbora da nije tako, ali ključan je dijalog. Mi se nećemo složiti oko mnogo fenomena u društvu, ali najbitnije je da kao povjesničari jedni u drugima prepoznamo ljude koji sutra ne bi bili spremni počiniti ono što se dogodilo u Jasenovcu, na Bleiburga, na Golom otoku, u Jadovnom, u Srebrenici. Ako se već oko toga složimo, da na žrtvu i zločinca gledamo jednako, da nas pritom opće nije briga o etničkom i vjerskom sastavu žrtava i zločinaca, onda smo već puno postigli. Nećemo se nikada složiti oko određenih događaja, imat ćemo različite interpretacije, ali je važno da svi ne toleriramo zločine i zločince. Jer ako klimu u društvu napravimo takvom da toleriramo zločin i zločince u 41. ili u 91., onda će to biti toleriranje zločina i zločinaca i u budućnosti.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.