Kako su Milanović i Povjerenstvo za sukob interesa 2013. zaštitili Sauchu

Neprilika, o kojoj je riječ, dogodila se prije malo manje od četiri godine, u ožujku 2013. godine.

Večernji list prvi je objavio kako u Sauchinu djelovanju postoji rizik od korupcije, odnosno, kako se to u Hrvatskoj eufemistički kaže, da je dužnosnik u sukobu interesa. Naime, otkriveno je nekoliko činjenica: Sauchina žena je s grupom dotadašnjih odvjetničkih pripravnika, koji mjesec nakon formiranja Milanovićeve Vlade, otvorila odvjetničku kancelariju, (Milanovićeva je Vlada formirana u prosincu 2011, a kancelarija je osnovana u ožujku 2012).

Ta je kancelarija već u svibnju iste godine od državne tvrtke Plinacro dobila prvi posao. U srpnju ju je ta tvrtka pozvala da dostavi ponudu za pružanje pravnih usluga, a u listopadu je sklopljen ugovor o pružanju pravnih usluga. Odgovornost za ovu aferu odmah je podnio tadašnji direktor Plinacroa, a Saucha je teatralno ponudio ostavku, koju je Zoran Milanović jednako patetično odbio.

Argumenti Zorana Milanovića za odbacivanje ostavke njegova šefa kabineta bili su groteskni. On nije mogao osporiti evidentnu činjenicu postojanja rizika korupcije, jer je kancelariji, u kojoj je žena njegova šefa kabineta bila suvlasnica, pravni posao dodijeljen u vrijeme mandata Milanovićeva kabineta, i to prema zahtjevu Milanovićeva virilista, predsjednika Nadzornog odbora državne kompanije, koji je na taj položaj imenovan Milanovićevom voljom. Milanovićev argument bio je da se ne radi o sukobu interesa, jer da odvjetnički ured supruge njegova šefa kabineta 98% poslova obavlja za privatni sektor, a da „zastupa klijente u poreznim sporovima s državom“.

Budući da je Milanović notorno poznat kao akter loše pravno i politički obrazovan, nije čudno da je takvom obranom svoga šefa kabineta zapravo doveo u neugodniju situaciju od one u koju je bio doveden otkrivanjem afere o riziku korupcije. Naime, činjenica da odvjetnička kancelarija, koja je čvrsto povezana s uredom premijera, sudjeluje u sporovima privatnih firmi s državom, vezanima uz pitanja poreza, alarmantno podsjeća na slučaj zbog kojeg je u Francuskoj bila kazneno gonjena bivša ministrica financija, a sada predsjednica Međunarodnoga monetarnog fonda, Christine Lagarde. Nju je francusko tužilaštvo teretilo da je pristankom na izvansudsku nagodbu pogodovala mogulu Bernardu Tapieu, inače financijeru kampanje njena stranačkog vođe, bivšeg predsjednika Nicolasa Sarkozyja, u čijoj je vladi Lagarde služila kao ministrica financija.

Kad je uočen prvi rizik korupcije u djelovanju državnog dužnosnika, valjalo je povući oštre korake. Tada je Tomislav Saucha morao otići iz politike. Umjesto toga, on je bio dvostruko zaštićen. Najprije ga je zaštitio premijer, njegov neposredni šef, a nakon toga to je učinilo i Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa.

Njegova odluka o tome da Saucha nije u sukobu interesa bila je nevjerojatna pravna akrobacija, a jedino je snažan utjecaj Milanovićeve vlade, koja je kontrolirala dominantne medije u državi, spriječio da se cijeli slučaj već tada, u ožujku, kad je afera izbila, odnosno travnju 2013, kad je pravorijek Povjerenstva objavljen, pretvori u neugodnu korupcijsku aferu.

Quod initio vitiosum est non potest tractu temporis convalescere pravilo je iz rimskoga prava, što ga je uveo Marko Porcije Katon, a veliki ga je hrvatski pravnik Baltazar Bogišić izrekao uzrečicom „Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi“.

Štošta je, vezano uz Milanovićev kabinet, bilo „grbo rođeno“, a protok vremena čini tek to da stvari izlaze na površinu. Sigurno nikome nije ugodno što je parlamentarno Mandatno imunitetno povjerenstvo moralo glasovati o ukidanju imuniteta zastupnika koji je na trima uzastopnim izborima, dvama redovitima i jednima prijevremenim, bio biran u Hrvatski sabor. Sve je bilo moguće jednostavno riješiti, kad je prvi put u javnost doprla vijest o riziku od korupcije u djelovanju tog dužnosnika.

Problem je, međutim, u tome što je nakon smjene vlasti 2011. godine stvoreno uvjerenje kako korupcija i rizik korupcije u najvišim državnim vlastima nisu strukturni problem, nego da je smjenom vlasti i dolaskom SDP-a na vlast pitanje sprečavanja korupcije postalo irelevantno.

Ta je vlada, nadalje, uspješno opstruirala stupanje na snagu Zakona o sprječavanju sukoba interesa, koji je trebao biti okvir za borbu protiv korupcije na najvišim razinama i osigurati stvaranje efikasnoga neovisnog tijela za sprječavanje korupcije. Umjesto tijela, koje je trebalo imati uvid u sve bankovne transakcije dužnosnika, usporediti njihove prihode, rashode i imovinu i tako vidjeti postoji li u njihovu djelovanju rizik korumpiranosti, te ako ga uoči, pozvati te dužnosnike da odstupe s dužnosti, dobili smo revijalno tijelo, koje se bavi irelevantnim stvarima, a želi prosuđivati o tome je li opravdano ili nije, da predsjednica Republike, koristeći se proračunom svog Ureda definiranoga u državnom proračunu, poduzima diplomatske misije.

Ugledni sudac Kaznenog odjela Vrhovnog suda i predsjednik GRECO-a Marin Mrčela ovih je dana rekao: "Nakon pregovora s EU-om počeli smo se ponašati kao da je borba protiv korupcije gotova, ali nije. Izostala je politička volja, ali i utjecaj medija". Sudac Mrčela, koji najavljuje da je suočavanje s korupcijom, kao strukturnim problemom, tek pred nama sasvim je sigurno u pravu, a sramota što su nam je ovih dana priredili Tomislav Saucha i njegov pokrovitelj Zoran Milanović potvrda je toga.

Osim Sauche, koji sada mora odgovarati na pitanja o sumnji za kazneno djelo, pitanje odgovornosti valjalo bi postaviti i Milanoviću, ali i Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa. Naime, kazneno djelo, za koje Saucha sada polaže račun, ne bi se dogodilo da i Milanović i Povjerenstvo nisu prikrili slučaj rizika od korupcije u njegovu ponašanju na samom početku mandata.