Kako se istočna Europa obračunala s komunističkim nasljeđem

Lustracija podrazumijeva raščišćavanje komunističke prošlosti pojedine zemlje, najčešće u obliku zabrane obnašanja javnih dužnosti za one koji su tijekom komunizma kršili ljudska prava, a ljudska prava najčešće su kršili političari, suci i tužitelji te pripadnici tajne policije. 

Neki, kako smo već rekli većinom političari novije generacije, smatraju da je ona nužna, drugi misle da bi ona sada samo produbila podjele u hrvatskom društvu. Upravo zbog ovog posljednjeg argumenta, kako i zbog Domovinskog rata u kojem su i brojni pripadnici obavještajnih službi bivše države prešli na hrvatsku stranu, lustraciji se nije ozbiljno pristupilo. Prvi predsjednik samostalne Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, i sam komunist i komunistički disident, kao i mnogi oko njega, u samom početku smatrali su kako treba provesti mekanu lustraciju, polako micati određene ljude iz pozicija moći i iz vrha političkih stranaka. Međutim, kritičari s pravom smatraju kako takav način lustracije nikad nije uspio i kako su mnogi komunistički elementni i danas ostali u vrhu, sad demokratskog društva. 

Franjo Tuđman, Stjepan Mesić i Josip Manolić

"Nije slučajnost da su se zemlje koje su postigle najbolje rezultate također najviše i pozabavile svojom prošlošću. Dobro se pokazala upravo lustracija, često kritizirana na Zapadu, kojom su bivši dužnosnici isključeni iz javnog života. No zakazala je u pravosuđu. U skladu s time, pravosuđe je neotporno na političke utjecaje i korupciju", napisao je Karl-Peter Schwarz u svom članku "Organizirano okretanje glave" objavljenom izdanju njemačkog dnevnog lista Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ).

U Hrvatskoj i drugim bivšim komunističkim zemljama na vlasti su i dalje stare elite, tvrdilo se u tom članku objavljenom u lipnju 2014. godine, a autor u tome vidi i razlog za rijetko kazneno gonjenje komunističkih zločina te preporučuje lustraciju. Hrvatsku su od tada prestigle sve članice Europske unije koje su nekada pripadale istočnom komunističkom bloku u skoro svakom pogledu, a Hrvatska je u svakom pogledu na začelju između još uvijek 28 članica Europske unije. 

Sva provedena istraživanja pokazuju kako Hrvati ne vjeruju previše vlastitom pravosuđu. Čak i međunarodne institucije zamjeraju svim hrvatskim vladama koje su pokušale provesti reforme, tromost pravosuđa, konstantne promjene pravila i zakona, veliki utjecaj politike na izbor sudaca pa čak i donošenje presuda, korupciju, a ulje na vatru, što neki opravdano zovu vraćanjem komunističke represije, je dojam da suci i sutkinje koriste svoju moć za sukob u i izvan sudnice, kako međusobno tako i s odvjetnicima ili novinarima.

Neki kritičari dodaju kako su u današnjoj Hrvatskoj suci postali posebna kasta koja za sebe traži nedodirljivost i imunitet bez trunka odgovornosti. Tako je Neven Cambi, sudac splitskog Županijskog suda i član Državnog sudbenog vijeća (DSV), od Jutarnjeg lista dobio 50.000 kuna naknade "za duševne boli" izazvane jednim objavljenim intervjuom. 

Ništa bolje nije ni s Državnih odvjetništvom (DORH). Kritičari upozoravaju kako je DORH pod utjecajem politike, da se postupci u velikim aferama pokreću tek na mig vrha vlasti i nikad ne dovode do kraja, a da je DORH u 'službi starih komunističkih struktura' sumnju je bacilo to što se to tijelo nije dovoljno bavilo komunističkim zločinima i što je pokušalo onemogućiti izručenje Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća Njemačkoj. 

Naravno, DORH to nije činio samostalno, već po nalogu tadašnje Vlade Zorana Milanovića.

Hrvatska ih je, podsjetimo, uz neuvjerljiva objašnjenja Vlade, tri dana prije ulaska u Europsku uniju zaštitila ograničivši primjenu Europskog uhidbenog naloga samo na kaznena dijela počinjena nakon 7. kolovoza 2002. godine. Nakon što je krajem siječnja pred njemačko pravosuđe doveden Josip Perković sredinom veljače 2014. godine u Njemačku je stigao i njegov nekadašnji šef Zdravko Mustač. O izručenju Mustača odlučivao je Vrhovni sud, odbivši pri tome njegovu žalbu, ali i žalbu Državnog odvjetništva i to nakon što je Županijski sud u Velikoj Gorici presudio da je za navedeni zločin nastupila zastara te da ga ne treba izručiti. 

Grmoja: Na višim sudovima imamo dosta kadrova nastalih u bivšem režimu

Nakon što je tema Državnih arhiva i lustracije neko vrijeme ležala u ladicama političkih stranaka temu je ponovno otvorio politički tajnik Mosta Nikola Grmoja statusom na društvenim mrežama. "Sutkinja ocu koji je dvojicu sinova izgubio u Domovinskom ratu govori da ih žali u tišini. Potpuno moralno posrnuće pravosuđa. Sve sam skloniji ideji prijevremenog umirovljenja sudaca kako bismo se riješili kadrova iz bivšeg režima koji su jedan od uzroka korumpiranog pravosuđa!", napisao je Nikola Grmoja na Facebooku i tako ponovno oživio temu lustracije u Hrvatskoj. 

Politički tajnik Mosta Nikola Grmoja

Za Direktno Grmoja je rekao kako to nije prijedlog nego njegovo razmišljanje nastalo nakon što je vidio skandalozan istup sutkinje. "Most je već prije kroz svoju pravosudnu reformu predlagao promjene u Državnom sudbenom vijeću jer smo svjesni da problem hrvatskog pravosuđa nisu samo zakoni nego i sudački kadrovi i način njihova izbora i napredovanja. Predlagali smo snimanje i javnu objavu razgovora s kandidatima za suce što su vladajući odbili. Na višim sudovima imamo dosta kadrova nastalih u bivšem režimu ili koji si kadrovirani od ključnih ljudi moderne hrvatske države, a koji su i u bivšem sistemu imali svoje uloge", rekao je Grmoja.

Kaže kako ne tvrdi da su mlađi suci manje korumpirani, ali ističe kako je nama "potrebna svježa krv u pravosuđu, ali ona koju neće instalirati sadašnji nositelji sustava". 

"Ako uzmemo da iznad 55 godina u pravosuđu imamo gotovo 50 posto sudaca, dok je na višim sudovima taj broj većih njihovim umirovljenjem riješili bismo se i dijela onih s mogućem problematičnom prošlošću i uveli bi novu svježu krv u hrvatsko pravosuđe. Osim toga za ostale suce bi trebalo uvesti i strože kontrole, a sustav Državnog sudbenog vijeća korjenito reformirati", kaže Grmoja.

Hebrang: Jedino ja nisam bio član Saveza komunista u Predsjedništvu HDZ-a

Izručenjem šefova jugoslavenskih tajnih službi obnovljena su nade kako će u Hrvatskoj krenuti lustracija. Neki, većinom političari nove generacije, smatraju da je ona nužna, drugi misle da bi ona sada samo produbila podjele u hrvatskom društvu. Most i nekadašnji ministar kulture Zlatko Hasanbegović, sada saborski zastupnik, s  velikim naporom uspjeli su nakratko otvoriti Državni arhiv iz komunističkog vremena, međutim igrom političke sudbine, HDZ je arhiv ponovno zatvorio. 

Bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović

"Ključna točka je bezuvjetno otvaranje svih arhiva državnopartijskog gradiva nastalog do konstituiranja moderne Hrvatske. Argumenti koje možemo čuti da je gradivo u pravilu dostupno su potpuno promašeni, iznose ih ljudi koji nikada nisu bili ni u kojemu arhivu. Gradivo je dostupno do 1987., ali isključivo ono koje nije klasificirano kao tajno ili vrlo tajno, a to je zapravo ključno gradivo", govorio je  Hasanbegović 2015. godine. 

Zločini komunizma gotovo da i nisu gonjeni, a u postkomunističkim zemljama ne vladaju solidni državnopravni odnosi. Kako mnogi kritičari kažu komunizam je, doduše, ideološki odstupio, ali reformirana nova klasa političkih elita i novoformiranih 'tajkuna' zadržala je svoju vlast i nakon uvođenja pluralizma. 

Nekadašnji ministar i saborski zastupnik HDZ-a Andrija Hebrang u više navrata je pokušao istraživati zločine u Hrvatskoj međutim istrage su rijetko kad se maknule s početka, a nitko nije ni optužen za neke od komunističkih zločina. U više intervjua za portal Direktno, Hebrang je upozorio da nije istraženo ni jedan posto zločina nekadašnjeg komunističkog režima te kao razlog sporosti otkrivanja zločina komunističke vlasti tijekom i iza Drugog svjetskog rata vidi u tome što su do danas sve vlade bile većinom komunističke. 

dr. Andrija Hebrang

"U prvoj hrvatskoj vladi 1990. jedino ja nisam bio član Saveza komunista nikada. U zadnjem predsjedništvu HDZ-a u kojem sam bio 2009. bio sam jedini koji nije nikad bio član Saveza komunista. To je razlog zbog čega se grobišta ne otkopavaju i zbog čega se priča razvlači", rekao je Hebrang za Direktno. 

Dakle političke 'elite' nisu nikad lustrirane kako na desnom tako ni na lijevom političkom spektru. O pravosuđu naravno ne trebamo ni govoriti. 

Upravo na dan kada su se Njemačka Demokratska Republika (DDR) i Savezna Republika Njemačka (BRD), ujedinile istočnonjemački pastor, a donedavno i predsjednik Njemačke, Joachim Gauck preuzeo je Ured povjerenika za dokumente bivše tajne policije Stasi.  

Glavna zadaća Gauckovog ureda, kako su ga popularno nazvali, bila je sortiranje i davanje građanima na uvid njihovih dosjea s informacijama koje je prije toga desetljećima prikupljala istočnonjemačka tajna policija. Uz to Gauckov ured pokušao je otkriti identitet takozvanih neslužbenih djelatnika, napose onih koji su bili zaposleni u javnim službama, a pogotovo političarima. Oni koje su tako otkrili pritom se ne zatvaraju. Lustracija nije kazneni postupak kojim se nekog trebalo kazniti, ali ih se šalje u mirovinu, premještaju se na slabije plaćena i manje važna radna mjesta, a pogotovo im se onemogućuje napredak u poslu.

Bivši njemački predsjednik Joachim Gauck

Međutim, suradnja sa Stasijem i danas uzburkava duhove u Njemačkoj.  Od nekadašnjih 91.000 aktivnih suradnika Stasija niti jedan nije odgovarao za svoja djela. A postojala je sumnja da je nekadašnji zastupnik stranke Ljevica u Bundestagu, nasljednik inačice komunističke partije nekadašnjeg DDR-a, Gregor Gysi, danas predsjednik Europske ljevice u Europskom parlamentu, bio suradnik i doušnik ozloglašene tajne službe DDR-a. Iako postoje dokumenti koji upućuju baš na Gysija njemu to nikad nije dokazano, a on i dalje uživa blagodati svoje političke karijere. 

Gregor Gysi nije jedini zastupnik stranke reformiranih komunista koji se svojom upletenošću sa Stasijem politički diskreditirao. U njemačkoj javnosti svako malo ispadne skandal s umiješanosti zastupnika Ljevice ili SPD -a u poslove Stasija.Pretpostavlja se da u njemačkim javnim službama još radi preko 17.000 nekadašnjih doušnika tajne službe DDR-a, Stasija, a od tih optužbi i danas se moraju braniti bivši i sadašnji aktivni političari različitih stranaka. Međutim, u njemačkom pravosuđu nema aktivnih sudaca iz starog režima. 

predsjednik Europske ljevice u Europskom parlamentu Gregor Gysi

Nisu daleko odmakli ni drugi 

Iako politička desnica u Hrvatskoj voli reći kako su druge zemlje istočne Europe uspjele riješiti problem komunističkog nasljeđa to nije u potpunosti istina.

U Slovačkoj je situacija potpuno drugačija od Njemačke. I dok mediji nemaju problema s izvještavanjem o zločinima iz komunističkog režima političari i djelatnici u pravosuđu, aktivni suci i tužitelji iz starog režima ne moraju se bojati ničega, iako su mnogi od njih kršili ljudska prava. Uostalom, Slovačka nije uspjela spriječiti da, kod nje na premijersku poziciju, zasjedne bivši pripadnik komunističke partije. Robert Fico, koji je premijersku dužnost obnašao od 2012. do 2018., sve do 1987. bio je član Komunističke stranke Čehoslovačke. 

Međutim za razliku od Slovačke, Češka je većim dijelom uspjela očistiti  svoje javne službe od bivših pripadnika komunističke strukture. Naime iako je  Zakon o nezakonitim postupcima komunističkog režima 1991. godine donijela još Čehoslovačka, Češka ga se za razliku od Slovačke odlučila i pridržavati u potpunosti.

Prema tom zakonu, zabranilo se obnašanje važnih političkih dužnosti bivšim članovima komunističke partije koji su bili iznad lokalne razine vlasti te visokim časnicima u policiji i tajnim službama te svim suradnicima i dragovoljnim doušnicima tajne službe na rok od pet godina.

Takvu lustraciju prošle su jedino one osobe za koje se moglo neosporno utvrditi da su osobno sudjelovale u kršenju ljudskih prava, mučenjima i iživljavanjima nad uhićenicima. Rezultat takvog zakona je bio da nijedan od bivših dužnosnika Komunističke partije nije mogao dobiti poziciju ili radno mjesto u državnoj službi, sudstvu, tužiteljstvu, obavještajnoj službi, visoke pozicije u javnim medijima, tvrtkama u vlasništvu države te na sveučilištu. 

Poljska desetljećima provodi lustraciju. U toj državi djeluje Institut nacionalnog sjećanja, državna ustanova koja ima određene lustracijske ovlasti. Tijekom prvih petnaest godina svog postojanja ta ustanova prikupila je više od 90 kilometara arhivske građe, izdala 1794 publikacije, organizirala 453 izložbe, održala 817 konferencija i pokrenula 30 obrazovnih internetskih portala. U istom razdoblju istraživači Instituta održali su razgovore s više od 103.000 svjedoka i ispitali 508 osoba optuženih za kaznena djela, što je dovelo do 137 sudskih presuda. Iako je i u Poljskoj glavni argument protiv lustracije bio kako će to dovesti do velike podjela u društvu, vlasti u Poljskoj nastavljaju i dalje.

Novi prijedlog zakona zabranjuje pristup zaštićenim informacijama onima koji su služili u službama tijekom komunističkih vremena. U ovom trenutku mnogi od njih rade u sigurnosnim službama, vojsci i privatnim sigurnosnim tvrtkama. Zabrana pristupa zaštićenim informacijama na efektivan način mogla bi okončati njihovu karijeru jer da bi dobili certifikat za pristup informacijama morali bi dokazati da nisu surađivali s komunističkim službama, što će za mnoge biti iznimno teško. 

U Bugarskoj su od 1992. pokušali donijeti nekoliko zakona o dekomunizaciji, koje je Ustavni sud poništio, ali je prošao zakon kojim je nekadašnjim “aktivistima KP-a i komunističkim ideolozima iz obrazovnih institucija” zabranjen rad na rukovodećim pozicijama na fakultetima i višim obrazovnim ustanovama. Međutim taj zakon se nije odnosio na već djelatne suce i državne odvjetnike i na bavljenje politikom. Bojko Borisov, nekadašnji pripadnik MUP-a "narodnodemokratske" Bugarske i posljednji šef osiguranja dugogodišnjeg komunističkog šefa Todora Živkova, u dva je navrata bio bugarski premijer. 

Bugarski premijer Bojko Borisov

Iako u BiH lustracija nije provedena, zanimljiva je činjenica da su svi dosadašnji čelnici HDZ-a BiH bili članovi Komunističke partije Jugoslavije, a jedan je bio i kapetan JNA. O bošnjačkim strankama SDP-u, SDA i drugima ne treba posebno ni govoriti. No s druge strane, pravosuđe je lustrirano na drugi način: oktroiranim zakonodavstvom i inzistiranjem na nekim sudačkim praksama od strane međunarodne zajednice. 

Kao i u drugim bivšim komunističkim zemljama i u Albaniji je bilo više pokušaja da se raščisti s komunističkom prošlošću. Jedan od radikalnijih provela je Demokratska stranka 1992. čistkom u pravosuđu nakon pada birokratskog socijalizma i micanjem svih sudaca koji su imali veze sa socijalističkom strankom. Manjak sudaca riješen je uvođenjem šestomjesečnog tečaja, pa su na mala vrata u pravosuđe ušli nedovoljno obrazovani i korupciji podložni pojedinci. Kasnijim reformama tamošnja socijalistička stranka omogućila je mnogima iz bivšeg režima povratak na funkcije.

 Cilj zakona, koji je  bio napravljen prema uzoru na češki zakon o lustraciji iz 1995. godine, jest da utvrdi jesu li istaknute osobe iz današnjeg političkog života, pravosuđa i obrazovanja, prije 1990. godine surađivale s tajnom policijom. Oni za koje se utvrdi da jesu ne bi više mogli da budu državni službenici. Međutim, osim osuđene, pa pomilovane supruge Envera Hoxhe, dugoročno gledano, nije osuđena, smijenjena ili iz službe udaljena ni jedna osoba koja je bila bliska komunističkom aparatu.

Čak je i današnji premijer Edi Rama nekadašnji čelnik komunističke partije.   Albanski parlament izglasao je 2015. godine zakon o ukidanju tajnosti arhiva nekadašnje komunističke tajne policije, pa građani odsad mogu pregledavati vlastite dosjee. Povjerenstvo od pet osoba bit će zaduženo za pregled dosjea i stavljanje na raspolaganje zainteresiranim osobama. Ono će izdavati i "potvrde o nesuradnji" s komunističkim režimom Albancima koji se žele kandidirati za dužnosti u državnoj upravi ili na izborima.

Dakle lustracija je najviše odmakla u Poljskoj, Češkoj i Njemačkoj, no ni tamo nije uzela maha koliko se očekivalo. Iako su te tri zemlje relativno uspješno uspjele lustrirati pravosudni aparat, pripadnici političkih elita i tajnih službi, iako je bilo dokaza o njihovoj upletenosti u kršenja ljudskih prava, čak i zločina nisu uspješno uklonjeni. Hrvatska, na žalost, nije ni počela kretati se u tom smjeru, a sve u korist zaštite života na koji smo toliko navikli.