Kako promijeniti tužan život?

To pokazuju naša lica kao i naše ponašanje. Jedan od razloga leži i u tome što nemamo hrabrosti baciti sa strane  sve što nas vuče amo tamo. Kad bismo do toga došli, onda bismo sebe i druge sasvim drugačije doživljavali.

Kako je lijepo kad ljudi, nakon dovršenog posla, sjednu zajedno i smiju se, kad glazba svira, kada kuckamo čašama, ili nekim drugim načinom pokazujemo simpatiju. Vino, jelo, glazba, ples, zaljubljenost i ljubav su nam dani, da bismo imali radost života. Zato i nije pravi čovjek onaj tko ne bi tražio radosno druženje. To nije nikakvo izgubljeno vrijeme, jer veselje je mnogo jače od propisanih tableta. Veseliti se nije nikakva nevažna stvar koje bismo se mogli odreći. Veseliti se pripada našem bitnom biti čovjek. Tako je htio Bog, O tome se može čitati u Bibliji.

Pogledajmo na Isusa On nije dovoljno pobožan pobožnjacima. U njemu su gledali nekog proždrljivca i pijanca. Kako su došli do ovih pretpostavki? Isus nije dopuštao da se Boga, u prvom redu, gleda kao neki zahtjevni autoritet. On ne želi da se mi okrenemo od njega kad slavimo svečanosti kao da bi to bilo protiv njegove volje. Naprotiv, Isus svojim ponašanjem pokazuje: ondje gdje tražimo Božju blizinu,  ne smije zamuknuti naše pjevanje, tu ne smije umrijeti ni glazba ni ples. Mi kršćani često mislimo vrlo uskogrudno: Bog je daleko i neće dopustiti da ga degradiramo na naše zabave i veselja.

Odavde možemo razumjeti i zašto Isus nije započeo svoj put  grmljavinom propovijedi, niti posjetom bolesniku. Dapače, nalazimo ga na jednoj svadbi, veselju. To je uočio i poznati ruski pisac Dostojevski. U svom djelu Braća Karamazovi posvećuje svadbi u Kani cijelo jedno poglavlje. O tome piše: “Veoma volim ovo mjesto, svadbu u Kani, prvo čudo. Isus nije tražio patnju, nego je tražio ljudsku radost kad je učinio prvo svoje čudo i tu im je pomogao. Tko ljubi ljude, taj ljubi i njihovu radost...bez radosti se ne može živjeti.”

Isus sudjeluje na jednoj radosnoj zabavi. Tu se smije, pjeva i nazdravlja. Biblija nam ne spominje nikakvo Isusovo religiozno postupanje. Niti je držao zdravicu, a niti zaručničku propovijed. Niti se tražilo od njega da izrekne samo jednu molitvu. Ne pripovijeda nam se ništa o onom što bi neki angažirani katolik htio čuti. Isus jednostavno sudjeluje. Čak ni blagovanje nije najvažnije. Važno je da možemo sudjelovati na ovoj radosnoj zabavi, slobodno, neukočeno, nepropisano. Tako možemo uživati u raspoloženju i razgovorima.

To da je Isus prisutan već je svečanost, jer Isusova prisutnost potiče radost, onakvu kakvu možemo doživjeti na svadbi. On nam dopušta da shvatimo kako je naš život dar Božji i zato vrijedan slavljenja. Istodobno se podsjećamo, kako će on često kasnije govoriti o “nebeskoj gozbi” ili o “kraljevskoj gozbi”. Gozba je, za Isusa, slika za vječnu sreću, vječnu radost.

Ovdje možemo razumjeti zašto je Isus spasio slavlje kad je nestalo vina. On nam daje znak koji nas sili na divljenje. Njegovo prvo čudo nije nahranjivanje gladnih, nego pretvaranje vode u vino da bi se radosno druženje moglo, bez prekida, dalje nastaviti

Isus ne pretvara samo vodu u vino. To je samo znak za pretvorbu koju želi da svatko od nas doživi, jer smo baš mi ti koje on želi promijeniti. Njegova božanska snaga želi promijeniti našu ravnodušnost u sudjelovanje, tako da mi gledamo samo naše potrebe i zahtjeve, nego prije svega tražimo drugoga, da mu se približavamo, da mu govorimo poticajne i ohrabrujuće riječi, riječi koje će ga razveseljavati i pomognemo onom tko je u nevolji.

Ili možda želi našu nepokretnost preokrenuti u pokretljivost. Ili Isus želi promijeniti naše nezadovoljstvo u  zahvalnost. Tako upoznajemo kako nam je dobro, kako je dobro jelo, kako je dobro vino. Jedno je sigurno, kao izmijenjeni živimo svjesnije, slobodnije i radosnije. Vino ne smije srušiti ni zdravlje, ni karakter, ni život ljudi, nego treba radovati ljudsko srce.

Iako se Isus ne gura u prvi plan, ipak je on  potajno središte cijele svečanosti. Njegova veličina se ne sastoji u tome da se uzdigne iznad drugih, nego im stoji sa strane. Biti s njima i pomagati im, gdje je to potrebno. I zato nam ovo evanđelje poručuje: ako Isusu  prepustimo da bude nevidljivo središte naših slavlja i svečanosti, onda će one uspjeti. I tako će biti predokus i znak vječne gozbe koju će Bog, u svojoj vječnosti, s nama slaviti.

Iz Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: »Vina nemaju.« Kaže joj Isus: »Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!« Nato će njegova mati poslužiteljima: »Što god vam rekne, učinite!«

A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: »Napunite posude vodom!« I napune ih do vrha. Tada im reče: »Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.« Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: »Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.«

Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici.