Kako nas je Ante Pavelić uveo u Jugoslaviju

Ne bi se reklo, ali čovjek koji je 1. prosinca 1918. godine tadašnju Hrvatsku, uklopljenu u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, službeno uveo u savez s Kraljevinom Srbijom, iz čega je nastalo Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca te, naposljetku, prva, monarhistička Jugoslavija, zvao se Ante Pavelić.

Riječ, naravno, nije o istome onom Anti Paveliću koji je ostao upamćen kao poglavnik Nezavisne Države Hrvatske; međutim, sličnosti između dvojice Pavelića nisu posve zanemarive. Obojica vuku ličko podrijetlo, obojica su bila istaknuti pravaški političari, obojica su inicirala promjenu posvemašnjeg državno-političkog sustava čijega je Hrvatska u njihovo vrijeme bila dijelom i obojica su, svaki na svoj način, obilježili ulazak hrvatskih zemalja u diktature koje će se po hrvatsku državnost i hrvatski, ali i ne samo hrvatski narod ispostaviti kobnima.

Osim sličnosti, dakako, među dvojicom Ante Pavelića postoje i značajne razlike - dok je Pavelić mlađi bio prvi čovjek čitave države, Pavelić stariji nikada nije dosegao značaj takvoga stupnja, pa sukladno tome niti moć, utjecaj ili odgovornost za zločine usporedive s onima koje je imao njegov mlađi imenjak.

Povijest zubara Pavelića

Historiografija ranijega Antu Pavelića, kako bi se izbjegle zabune, pamti po dodacima imenu, pa ga se obično oslovljava kao Antu Pavelića starijeg ili Antu Pavelića zubara. Međutim, hrvatska javnost Pavelića starijeg slabo poznaje, pa pritom iz vida gubi i neobična istovjetnost imena ljudi koji su barem formalno zapečatili sudbinu hrvatske države u najvećem dijelu prve polovice 20. stoljeća, a čije se posljedice na ovaj ili onaj način osjećaju i danas.

Rođen u Gospiću 1869. godine, Ante Pavelić stariji, nakon što je stomatologiju doktorirao u Beču te u Zagrebu potkraj 19. stoljeća radio kao zubar, kao član Čiste stranke prava 1906. godine postaje narodnim zastupnikom u Hrvatskome saboru. Nakon još jednoga, ni prvoga ni posljednjeg pravaškog raskola, 1908. godine pristupa stranci Starčevićeva nećaka Mile Starčevića te se nakon njegove smrti 1917. godine premeće u predsjednika Starčevićeve stranke prava.

Potkraj Prvoga svjetskog rata, kada austrougarski vojni poraz i poratni raspad postaju sve izvjesnijima, Pavelićevi pravaši prihvaćaju koncept južnoslavenskoga ujedinjenja, ali uz napomenu o nužnosti očuvanja "kontinuiteta hrvatske državnosti". Takvo stajalište Pavelića dovodi do nesporazuma s drugim članovima Narodnoga vijeća, poglavito njegova srpskog potpredsjednika Svetozara Pribićevića (predsjednik je bio Slovenac Anton Korošec, a drugi potpredsjednik sam Pavelić).

Pavelić je, naime, zahtijevao da se u tekstu koji će kasnije pročitati u Beogradu, a ispod kojega će stajati potpisi članova vijeća, nađe i stavka koja bi jamčila poštivanje samosvojnosti hrvatskoga naroda i granica hrvatske države, sve unutar južnoslavenskoga saveza čiji su se temelji upravo postavljali, dok je Pribićević, s druge strane, tražio trenutačno i bezuvjetno ujedinjenje slovensko-hrvatsko-srpske države sa srpskim kraljevstvom, s izlikom kako će se o svim spornim pitanjima ionako raspravljati kasnije.

To "kasnije" nikada nije došlo - kompromis je sklopljen na Pavelićevu i hrvatsku štetu, i upravo je Pavelić, kao hrvatski predstavnik Narodnoga vijeća, kao jedna od onih "gusaka u magli" o kojima je Stjepan Radić govorio samo tjedan dana ranije, 1. prosinca 1918. godine u Beogradu pročitao tekst "Adrese Narodnog vijeća SHS".

Čitanje toga teksta, koji je odigrao važnu ulogu u oblikovanju tijeka hrvatske dvadestostoljetne povijesti, ostat će i svojevrsnim vrhuncem Pavelićeva političkog djelovanja. Nakon kraćega povlačenja iz politike, postaje članom Demokratske stranke, a od 1932. godine obnaša funkciju senatora i predsjedatelja Senata Kraljevine Jugoslavije.

Umro je 1938. godine, godinu dana uoči proglašenja Banovine Hrvatske i tri godine prije formiranja Nezavisne Države Hrvatske, na čije će čelo stati njegov imenjak i stranački sudrug iz davnih dana, Ante Pavelić.

Adresa Narodnog vijeća SHS

"Vaše kraljevsko visočanstvo! Osjećamo se sretnima što u ime »Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba« možemo pozdraviti Vaše kraljevsko visočanstvo u prijestolnici oslobođene Srbije, kao vrhovnoga zapovjednika pobjedonosne narodne vojske, koja je u zajedničkoj borbi s vojskama moćnih saveznika stvorila uvjete za izvršenje velikoga djela našega narodnog ujedinjenja.

Slovenci, Hrvati i Srbi, koji su na teritoriju bivše austrougarske monarkije izveli prevrat i privremeno konstituirali nezavisnu narodnu državu, prožeti idejom narodnog jedinstva i oslanjajući se na veliko načelo demokracije, koje traži, da svaki narod ima sam odlučiti o svojoj sudbini, izjavili su se već u objavi »Narodnog vijeća« od 19. listopada, da žele i hoće Ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu narodnu državu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja bi obuhvaćala sav neprekinuti etnografski teritorij južnih Slavena.

Da se ova misao provede u djelo, zaključilo je »Narodno vijeće« u svojoj sjednici od 24. studenoga, da proglašuje ujedinjenje države Slovenaca, Hrvata i Srba sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu, te je izabralo svoje odaslanstvo, koje stupa pred Vaše kraljevsko visočanstvo, da Vam ovaj zaključak »Narodnog vijeća« zvanično i u svečanoj formi saopći. Zaključak je »Narodnog vijeća« da vladarsku vlast na čitavom teritoriju sada jedinstvene države Srba, Hrvata i Slovenaca vrši Njegovo veličanstvo kralj Petar, odnosno u njegovoj zamjeni kao regent Vaše kraljevsko visočanstvo. Ujedno bi se u sporazumu s vladom Vašega kraljevskoga visočanstva i s predstavnicima svih narodnih stranaka u Srbiji i Crnoj Gori imala obrazovati jedinstvena parlamentarna vlada na području jugoslavenske države uz jedinstveno narodno predstavništvo.

Vaše kraljevsko visočanstvo! Želja bi »Narodnog vijeća« bila, da se s obzirom tla provizorno stanje ovo privremeno narodno predstavništvo obrazuje sporazumom između »Narodnog vijeća« i predstavnika naroda kraljevine Srbije, pa da se ustanovi odgovornost državne vlade prema modernim parlamentarnim načelima ovomu narodnom predstavništvu, koje bi trebalo na okupu ostati sve do konstituante, da princip ustavnosti i parlamentarne odgovornosti vlade dođe do potpunog izražaja. Iz istoga br razloga ostali na snazi — pod kontrolom državne vlasti — dosadanji autonomni administrativni organi, koji će za svoje uredovanje biti odgovorni i autonomnim predstavništvima.

U ovo prelazno doba trebalo bi po našemu mišljenju stvoriti preduvjete za konačnu organizaciju naše jedinstvene države. U tu bi svrhu naša državna vlada trebala posebice pripraviti konstituantu, koja bi prema iznesenom prijedlogu »Narodnog vijeća« bila izabrana na temelju općega, jednakoga, izravnoga i proporcijonalnoga razmjernoga prava glasa, a sastala bi se najkasnije šest mjeseci poslije sklopljenoga mira.

U tom historijskom času, kada pred Vaše kraljevsko visočanstvo stupamo kao predstavnici naroda sa cijeloga teritorija južnih Slavena u bivšoj austro-ugarskoj monarkiji, duboko smo ožalošćeni, što moramo konstatirati, da su veliki i dragocjeni dijelovi našega narodnog područja okupirani. Ipak punim uvjerenjem dajemo izraza svojoj nadi, da će se Vaše kraljevsko visočanstvo — zajedno sa cijelim našim narodom — zauzeti, da se definitivne granice naše države označe tako, da budu u skladu s etnografskim našim granicama, a primjenom načela narodnoga. samoodređenja, proklamiranog (proglašenog) od predsjednika američkih država Wilsona i od svih sila Sporazuma (Antante). Neka živi Njegovo veličanstvo kralj Petar! Neka živi Vaše kraljevsko visočanstvo! Neka živi cijeli srpsko-hrvatsko-slovenski narod! Neka živi slobodna ujedinjena Jugoslavija!"