Kako je Kujundžić postao najvećim gubitnikom predsjedničkih izbora

E moj doktore, ostavite se politike. Izgubiti unutarstranačke izbore, dva puta europarlamentarne izbore, lokalne izbore i sada predsjedničke izbore, to se zove gubitnik. Najavljivao je veliki rezultat, ulazak u drugi krug, podcjenjivao je protukandidate, a završio kao posljednji. Potpuni debakl.

Bog mu je podario izniman dar govora. Kujundžić je nedvojbeno najrječitiji među kandidatima, najšireg je vokabulara, struktura rečenice mu je iznimna, brzo misli i reagira. Međutim, na njegovu i na žalost njegovih simpatizera, Kujundžićeva komunikacijska strategija bila je potpuno promašena. Kandidat za predsjednika kani li ostvariti pobjednički rezultat mora biti upućen u probleme naroda čiju naklonost želi pridobiti, ali i ponuditi neka rješenja. Većina doktorovih poruka vezana je uz tegobnu hrvatsku prošlost, poglavito onu totalitarnu. On se sadržajno u prošlosti najbolje i snalazi. Čim se dotakne sadašnjosti počinju problemi, dok budućnost svodi na floskule o vlastitoj mesijanskoj ulozi, bez programa i vizije.

Nedvojbeno je da je hrvatskoj potrebna nacionalno-konzervativna desnica. Nedvojbeno je da je nacionalno-konzervativnoj desnici potreban lider, ali danas je valjda svima jasno da taj lider nije Milan Kujundžić i da to nikada neće biti. Desno biračko tijelo Kujundžić je pokušao pridobiti isključivo optužbama na račun najvećih, HDZ-a i SDP-a, za grijehe iz prošlosti. Pri tome se činilo da ga više boli to što su oni veliki, a on mali, negoli grijesi o kojima je govorio. Prateći Kujundžićevu kampanju, od samog početka, tvrdio sam da će on biti najzaslužniji ukoliko Ivo Josipović ostane na čelu Hrvatske. Nažalost, Kujundžić je danas na dnu, a Josipović je pobjednik prvog izbornog kruga. Da se suzdržao od kandidature izbjegao bi ovaj katastrofalni poraz i bio slavljen kao lider nacionalno-konzervativne desnice koji je spreman za više društvene interese žrtvovati osobnu ambiciju. Kolinda Grabar Kitarović danas bi u drugi krug ušla s prvog mjesta i s golemom psihološkom prednošću pa bi i Kujundžić nosio zasluge što predsjednik Hrvatske nakon 15 godina napokon više ne dolazi s ljevice. Ovako, Kujundžić je uvjerljivo najveći gubitnik, a birači tradicionalnog svjetonazora moraju na „popravni“.

Zazivao je promjene, međutim, on naprosto nije dovoljno otvoren prema društvu u kojemu živi da bi mogao dokučiti te promjene. Tu počinju i završavaju svi njegovi problemi. Upravo zato tijekom kampanje jednako se obračunavao s Ivanom Sinčićem, kao i s Ivom Josipovićem. Nije bio spreman uložiti niti najmanji napor da shvati tko su to „švicarci“, „blokirani“,“ ovršeni“, „deložirani“...  o kojima mladi aktivist Sinčić govori. Nije shvatio da među njima, u hladnom kutu stana pod ovrhom, s blokiranim računom zbog kredita u švicarcima, sjedi i pokoji birač blizak njegovu svjetonazoru. Da globalni korporativizam ne bira žrtvu, da nema ideologiju i svjetonazor i da je taj globalni korporativizam postao dominantna ideologija suvremenog svijeta. Ne zbog broja sljedbenika, kao sve dosadašnje ideologije, nego zbog broja novčanica kojima raspolaže taj, za jednu ideologiju, nepojmljivo mali broj sljedbenika. Zato je Kujundžić osvojio 180.000 glasova manje od trećeplasiranog Sinčića i postao glavni gubitnik predsjedničkih izbora.

Hrvatsko društvo u cjelini u posljednjih 15 godina očito je bitno promjenilo svoju strukturu.  Žrtve globalnog korporativizma sve su brojnije, a borba za pukim preživljavanjem postala je, nažalost, njihova jedina ideologija. Zato promjene Ustava kojima bi - Kujundžić s desna, a Josipović s lijeva, kao kakva luda piskarala  - rješavali puko ljudsko preživljavanje, zvuče kao neka dječja bajka izvučena iz vreće Djeda Mraza.