Kako je u Hrvatskoj definiran klasični desničar kao krajnje sumnjiv primitivac sklon kriminalu

Pad Berlinskog zida naciju je uveo u stanje euforičnog optimizma. Ne samo nas, države istočnog, nego i neke zapadnog bloka. Svijet u koji smo tada ponosno stupali nazivao se demokracija, liberalni kapitalizam ili slično, svakako neko novo društveno uređenja koje nam je suđeno i koje - nema alternativu. Socijalizam je bio out, bio je iza nas, a ono što nas je čekalo možda i nije bila ‘neka fora’ ali mi smo u to nešto vjerovali.

Elite su izmislile i prigodni naziv – tranzicija. To bi značilo kako ćemo svi skupa biti tranzicionirani iz mračnjaštva komunizma na svijetlo liberalne demokracije i to utjelovljene u nacionalnoj državi. Koju, ako izuzmemo onu od 1941. – 1945. s kojom se gospodin Tuđman u većem dijelu nije slagao, čekamo barem sedam - osam stoljeća.

Kada govorimo o povijesnoj brzini tih godina valja kazati kako je na tome naročito inzistirala međunarodna zajednica, događaji su se redali takvom brzinom da je kod sumnjičavijih ljudi pozornost bila na najvećem stupnju.

Tada smo bili uvjereni u istinu kako smo puno bolji od ostatka bivšeg ‘soc bloka’, kako među nama ipak postoje neke ‘stanovite razlike’. Nadmoćno smo se šprdali s Česima nazivajući ih pomidor turistima, zatucani Poljaci i Mađari su nas veselili svojim šarenim košuljama s velikim kragnama, njima će trebati barem pola stoljeća, ako ne i više, kako bi nas sustigli, tepali smo sebi o sebi.

Bivši hrvatski komunisti, sada nove, demokratske, političke elite, godinama su pripovjedali o nekakvom originalnom jugoslavenskom socijalističkom receptu - socijalizmu s ljudskim licem.

'Na razvalinama nekadašnjeg humanijeg socijalizma uskrsnuo najmračniji i najgori mogući kapitalizam'

Naravno da sve skupa nije točno, jedina razlika je bila kontekst u kojem se odvijala ta famozna tranzicija. Zaostali Česi, Slovaci, Poljaci, Mađari, rastaše se kao gospoda i prijatelji uz hektoliktre piva, a mi, napredna socijalistička buržoazija, dionici ‘socijalizma s ljudskim licem’, se tako brutalno ‘poklasmo’ da se takvi sukobi ne pamte nigdje još od konca drugog velikog rata.

Onda smo stvorili državni kapitalizam. S tom razlikom što je na razvalinama nekadašnjeg humanijeg socijalizma uskrsnuo najmračniji i najgori mogući kapitalizam ikada viđen na ovim prostorima. A na prostorima nekadašnjeg direktnog sovjetskog utjecaja razvijena je najbolja i nejnaprednija ekonomije u Europi nakon drugog svjetskog rata.

Prvi demokratski češki predsjednik, nobelovac, pisac, kazalištarac i veliki humanist, Vaclav Havel, nakon preuzimanja predsjedanja žurno je proveo - lustraciju. Kod njega njihovi Račani, Radmani, Mesići, Perkovići, Manolići, Mustaći… te cijela plejada nekadašnje komunističke buržoazije nisu imali baš nikakvu šansu. U Hrvatskoj su, naravski, preuzeli gotovo sve poluge vlasti i upravljanja državom.

Mađari su na čelu s Orbanom prije nekoliko godina posve potjerali MMF, vratili zadnji euro duga te su danas, za razliku od rastočene i rasprodane Hrvatske, vlasnici nacionalnog bogatstva i uistinu neovisna demokratska država. Njihove ekonomske elite, u kojima u tragovima nema nitko iz bivše komunističke nomenklature, preuzimaju akumulirano društveno vlasništvo koje vrlo uspješno transferiraju u modernu i uspješnu ekonomiju, za razliku od Hrvatske gdje socijalističke ekonomske i političke elite preuzimaju društveno vlasništvo, naravno na krajnje sumnjiv i netransparentan način.

To očigledno nikoga nije briga, te ga u miru transferiraju mahom u mutne poslove, nekretninski biznis i kriminal. Radnici postaju teret, čisti višak s kojim ne znaju što bi. Smišljali su razne načine kako ih transferirati na cestu ili u boljem slučaju na zavod za zapošljavanje.

'Odvija se proces obračuna sa onim malim preostalim dijelom poštene društvene domoljubne elite'

Paralelno se, pod direktnom palicom jugoslavenskih novinarskih perjanica, odvija proces obračuna sa onim malim preostalim dijelom poštene društvene domoljubne elite, koja je glasno ustala protiv kriminala i novih društvenih trendova, pod egidom obračuna sa probuđenim nacionalizmom, ustašama, nacional socijalistima, fašistima, klero fašistima i pitaj Boga što sve ne.

Bilo kako bilo, povijest se uporno i uvijek ponavlja po istoj matrici, samo je pitanje shvaćaju li to aktualne političke elite ili ne. Naravno kako izabrani, koji su na samom početku tranzicije to trebali, nisu razumjeli ništa, no zato su drugi, koji su unaprijed osmislili pravila igre, i te kako znali utakmicu ‘privesti kraju’.

Ukratko, raskrstili smo sa socijalističkom baštinom i kakvim takvim akumuliranim društvenim kapitalom, bivša komunistička buržaoazija, naročito pripadnici tajnog represivnog aparata, nastavili su funkcionirati po unaprijed pripremljenoj matrici, oni su svoje koncepte sačuvali, i ne samo sačuvali, nego su ih dodatno razvijali i prilagodili okolnostima.

Drugim riječima, za razliku od Mađara, u Hrvatskoj smo stvorili posve novu ekonomsko - političku nomenklaturu, stanoviti surogat pripadnika propalih tajnih službi, udbo – desničara, soc direktora, nekadašnjih privrednih robijaša… stoga nije nikakvu čudo da se u istom tjednu u Hrvatskoj i Mađarskoj dogode dvije interesantne situacije.

'Orban potpuno zabranio rad Sorosu'

Naime, u tjednu u kojem se u Hrvatskoj dogodio potpuni slom privilegiranog monopolista Agrokora, koji je još uvijek u vlasništvu sina bivšeg komunističkog mogula Ante Todorića, u Mađarskoj je Orban potpuno zabranio rad Sorosevom ‘Srednjoeropskom sveučilištu’ (CEU) sa sjedištem u Budimpešti, koje je javno bilo reprezent nekakvog ‘novog liberalnog doba u zemljama istočne i jugoistočne Europe’, u stvarnosti centar iz kojega je konstantno reproducirano podrivanje demokracija nastalih na razvalinama bivšeg istočnog komunističkog bloka.

Hrvatska je miljama daleko od donošenja takve odluke, takvih političara kod nas jednostavno nema a lijevi meinstreem mediji su belosvjetske fukare, poput Sorosa, konstantno transferirali u nekave lučonoše demokracije, novog progresivnog doba, ljudskih prava i slično.

Hrvatska, na žalost, nije imala nikakvu šansu postati snažna i uređena država. Prije svih za to iznimnu odgovornost snosi prvi hrvatski predsjednik koji, kako stvari stoje, od moderne politike nije shvaćao mnogo.

'Na sceni opstala radikalna komunistička ljevica'

Tuđman je morao razumjeti kako nova hrvatska povijest počinje s datumom 30. svibnja 1990. godine. Sve ranije moralo je biti uklonjeno, zaboravljeno, prebrisano gumicom. Žurno je morala biti provedena lustracija. Izvlačiti se i pogreške pripisivati netom smišljenoj paradigmi ‘nacionalne pomirbe’ predstavlja krajnje loš pokušaj pravdanja katastrofalnih pogrešaka koje su danas, 27 godina nakon, evidentne i koje su dovele u pitanje samu opstojnost i temelj državnosti.

Ukratko, na hrvatskoj političkoj, medijskoj i društvenoj sceni opstala je radikalna komunistička ljevica, kojoj se politička desnica nikako nije znala suprotstaviti. Naročito stoga jer su tzv. predstavnici desnog krila kirurški precizno birani. Mahom se radilo o posve neukim ljudima, apsolutnim luzerima u rasponu od šofera, kanadskih portira, konduktera, ličilaca, roštiljdžija, građevinaca, dakle upravo onakvi profili kakvi su odgovarali tadašnjem medijsko – političkom meinstrimu.

Na taj je način definiran okvir i profil klasičnog ‘političkog desničara’ kao krajnje sumnjivog tipa, primitivca koji baš ništa ne shvaća, ali je jako opasan i sklon kriminalu.

'Spremni smo okriviti bilo što i bilo koga drugog osim - sebe samog'

U svome djelu ‘Kraj svijeta’ Fukuyama između ostalog problematizira ‘tijek civilizacije’. Te se pita, što kada tijek civilizacije krene neočekivanim smjerom, kada umjesto stalnog napretka koji smo očekivali, odjednom shvatimo da nas ugrožava zlo koje obično dovodimo u vezu s prošlim razdobljima barbarstva i neslobode. Spremni smo za to okriviti bilo što i bilo koga drugog osim - sebe samog.

Jesmo li svi mi, ipak, uvijek djelovali u skladu s našim najboljim umnim sposobnostima i jesu li mnogi od naših najvećih umova neprestance radili na tomu da društvo učine boljim? Jesu li svi naši napori i sve naše nade bile usmjerene većoj slobodi, pravdi i blagostanju?

Ako je ishod toliko drukčiji od naših ciljeva, ako se, umjesto sa slobodom i blagostanjem, suočavamo s neslobodom i bijedom, nije li tome, bez sumnje, razlog to što su neke ‘zlokobne sile’ zacijelo osujetile naše nakane? U konačnici, trebamo li te ‘zlohude sile’ svladati kako bismo se mogli vratiti na put što vodi boljitku i kakvom takvom progresu?

‘Naša zemlja nije imala sreće. Bilo je odlučeno da se taj ‘marksistički pokus’ mora provesti na nama - sudbina nas je gurnula upravo u tom smjeru. Umjesto da to bude neka afrička zemlja, pokus je počeo s nama. Na kraju smo dokazali da za ‘tu ideju’ nema mjesta. Ona nas je naprosto odgurnula sa puta kojim su kročile civilizirane zemlje svijeta.

To se danas vidi po tome što 40% naših ljudi živi ispod razine siromaštva i, iznad svega, što živi u stalnom poniženju jer do bilo kakve robe može doći nakon što pokažu svoju ‘socijalnu karticu’. To je stalno poniženje, podsjetnik koji vas svakog trenutka podsjeća da ste rob u ovoj zemlji’, Boris Jeljcin, u govoru na susretu Demokratske Rusije, Moskva, l. lipnja 1991.

Što bismo mi, Hrvati, mogli kazati suočeni s brojkom od tristo dvadeset tisuća blokiranih, preko tristo tisuća nezaposlenih i još toliko radnika ‘na minimalcu’ koji jedva spajaju kraj s krajem? O kulturnoj hegemoniji lijevog krila da i ne govorimo. Nije li tu riječ o najgorem mogućem poniženju koje čovjek uopće može zamisliti?