LIBERALNA KAPITALISTICA

Kako je Hrvatska u pandemiji zanemarila potrebe svoje djece

Manje od dva posto učenika razredne nastave došlo je u školu u ponedjeljak 11. svibnja, prvog dana u kojem su škole nakon karantene otvorile svoja vrata. To je nešto više od 2700 učenika, od njih ukupno nešto više od 156 tisuća. Za ponavljanje kažu da je majka znanja. U ovom slučaju ponavljanje ćemo iskoristiti kao majku učenja. Naučit ćemo kako su najmlađi školarci postali velike žrtve odraslih ljudi upitnih sposobnosti za elementarnu organizaciju i postavljanje prioriteta. 

12.05.2020. u 07:55
Ispiši članak

Krenimo redom. Nakon gotovo dva mjeseca stroge karantene naređeno je nužno otvaranje ekonomije. Bolje prije nego kasnije u svakom slučaju. Hrvatskim javnim prostorom zadominirala je teza prema kojoj se škole moraju otvoriti za učenike razredne nastave jer su ta djeca premala da ostanu kod kuće sama ako im roditelji moraju natrag na posao zato što se ekonomija otvara. U jednom je trenutku djelovalo kao da ekonomski opstanak Hrvatske ovisi o povratku na posao roditelja učenika razredne nastave. 

Sustav se potom pobrinuo da otvori škole te da aktivnom kampanjom osigura da što manje djece u njih dođe. U Istarskoj županiji nijedno dijete nije došlo u školu. Svakakve zaključke bismo iz te činjenice mogli izvlačiti. Kako kome odgovara. Neki će se obrušiti na uprave škola i učitelje nazivajući ih neradnicima. Neki će se obrušiti na roditelje djece prozivajući ih za bezrazložan strah od slanja djece u školu. Neki će pokušati povećati doseg svojeg razmišljanja i pametno će zaključiti da se preko leđa djece vode politički ratovi u izbornoj godini. 

Ipak, baš nitko neće zaključiti da će hrvatska ekonomija izgubiti sve šanse za oporavak nakon karantene zato što eto nešto više od 150 tisuća djece nisu sjela u školske klupe. 

Govorimo o djeci koja imaju između sedam i deset godina, djeci čiji se društveni život i cijeli njihov svijet izvan obitelji tek počinje graditi. I u javnom smo ih diskursu u posljednja dva tjedna sveli na onu skupinu koju treba negdje zbrinuti kako bi njihovi roditelji išli na posao. Prvi dan školske karikature pokazao je da su gotovo sva djeca zbrinuta izvan škole. Uz veće ili manje "žrtve" njihovih roditelja, obitelji, rodbine ili plaćenih teta čuvalica ili su jednostavno sami kod kuće. 

Možemo dugo, gotovo beskonačno raspravljati zašto se to tako odvilo i dogodilo, međutim bojim se da u odgovoru nema ničeg senzacionalnog niti osobito novog. Prvo, preporuka Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, a te preporuke ispisuju liječnici, glasi da djecu ne treba poslati u školu ako ih je moguće zbrinuti kod kuće. Istovremeno, upravo liječnici najviše inzistiraju da se djecu pošalje u školu. Tu nešto ne valja.

Nakon preporuke zavoda, lokalne samouprave su se potrudile da škole od roditelja djece zatraže da djecu u školu šalju na vlastitu odgovornost. Neke su zatražile i da roditelji na sebe preuzmu kaznenu odgovornost da im dijete ničim nije zaraženo budući da ga šalju školu. Budimo realni, najveći broj škola uopće ne može osigurati pohađanje nastave uz poštivanje mjera za suzbijanje širenja korona virusa za sve svoje učenike razredne nastave. 

Ponegdje imaju, a ponegdje nemaju dovoljan broj učitelja, ponegdje imaju, a ponegdje nemaju previše učenika. Ponegdje pak učiteljica s visokim tlakom ne želi prići blizu djeci. Zbog straha da je ne zaraze. 

Zašto je uopće trebalo otvarati škole?

Prije nego što se zapletemo u priču u kojoj ćemo javni obrazovni sektor optužiti za nerad, roditelje djece koji su poslali svoje mališane u školu za neprilagodljivost većini, a većinu koja nije poslala djecu u školu za iracionalni strah bilo bi dobro – stati na loptu. 

I zapitati se – zašto je uopće trebalo otvarati škole? Ne, škole nije trebalo otvarati za učenike razredne nastave kako bi njihovi roditelji mogli ići na posao. Oni će, pokazao je broj učenika koji se pojavio u školi naći način da zbrinu svoju djeci na drugačiji način nakon što je objavljeno da će u školi držati razmak, da ih ne smije biti više od deset u razredu i da se neće moći bezbrižno igrati sa svojim prijateljima.  

Naravno da nitko, osim ljudi koji se zaista ne mogu nikako drugačije snaći i onih koji preko svoje djece imaju cilj dokazati neku svoju poantu, neće poslati djecu u školu. U neko novo, ali nedefinirano normalno iz kojeg su zapravo poručili da ne žele fizički vidjeti tu djecu. I odluka roditelja je ispravna. Djeca nisu igračke. Oni ne idu u školu zato da bi njihovi roditelji mogli nesmetano ići na posao. Djeca ne idu u školu niti zato da ne bi opterećivala svoje obitelji svojom prisutnošću kod kuće. Djeca idu u školu zato da bi u toj školi počela graditi svoj društveni svijet, svoja prijateljstva, svoje svađe, svoja pomirenja, svoje odnose, timski rad i timsku zabavu. Djeca idu u školu ili bi trebala ići u školu da uz slova i brojke, uz čitanje, pisanje i računanje nauče nešto u životu dok se događa njima i oko njih. 

Njihova socijalizacija je ono što im nedostaje. Oni mogu bez lažne škole. Oni ne mogu bez prave škole. A pravu školu im je u vrijeme pandemije nemoguće dati isto kao što pravu osnovnu školu nije bilo moguće dati brojnoj djeci za vrijeme rata. Ono što smo kao društvo u pandemiji propustili dati djeci je ono što im je nužno – a to je socijalizacija. U raznim zemljama praksa sa školom je različita. Klinci podijeljeni u grupe idu u školu tjedan dana, pa su tjedan dana kod kuće, podijeljeni su na dva razreda ili su skraćeno vrijeme u školi. 

Nijedno od tih rješenja nije osmišljeno zato da bi roditelj mogao ići na posao nego da se zadovolji potreba djeteta. I to je ono u čemu je Hrvatska duboko i neoprostivo pogriješila. U otvaranju gospodarstva važno je pobrinuti se za potrebe i želje klijenta u frizerskom salonu ili kupca u šoping centru ili gosta u restoranu, ali poslali smo poruku da djecu treba tek zbrinuti kako bi njihovi roditelji mogli ići na posao. 

I to je priča o sustavu obrazovanja koji je zanemario potrebe djece. I nikako, ali baš nikako nije na njih odgovorio. 

Ekonomija pak sigurno neće propasti zato što je 150 tisuća učenika razredne nastave ostalo kod kuće. To početnu tezu također čini promašenom. Kao i cijeli koncept otvaranja škola koje su ostale – zatvorene. 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.