Kako bi se iskorijenio komunizam treba proći cijela jedna generacija

Veliki božićni razgovor s varaždinskim biskupom mons. Josipom Mrzljakom prije Božića donio je hkv.hr: 

Što Krist od nas želi u ovome vremenu pred blagdan Njegova rođenja?

Bilo bi najvažnije za kršćanina da pozorno sluša Božju riječ kroz ovo adventsko vrijeme. Liturgija nas upravo želi uvesti u Božić, i zato nas na neki način vraća u Stari zavjet, vraća nas u vrijeme proroka. Posebno u vrijeme proroka Izaije, vraća nas u vrijeme svetog Ivana Krstitelja te stavlja pred nas i Marijin primjer. Kad bismo malo više razmišljali o te tri osobe, trebali bismo izaći iz svojih svakodnevnih situacija i stvoriti ambijent slušanja Božje riječi. Svi mi znamo što Crkva govori i kako nas poziva živjeti. Došašće, što je čista suprotnost onome što se u javnosti događa.

Javnost nas poziva na različite koncerte, zabave, na trgovanje. To nije Advent. To je suprotnost Adventu. Ali upravo kada se događaju takve suprotnosti, događa se ono pravo, a to su svete mise zornice, koje su iz godine u godinu sve posjećenije. Ljudi upravo prepoznaju da treba nešto učiniti. To, premda dolazi veliki broj ljudi, nije masovna pojava, već se radi o onih 15 do 20% vjernika koji redovito dolaze nedjeljom na svetu misu. Upravo ti vjernici mogu živjeti radosno vrijeme Došašća. Drugi će se vjernici povesti za onom strujom koja zapravo vodi ovaj svijet. Kad se govori o „Adventu u Zagrebu“, „Adventu u Varaždinu“, „Adventu u Beču“, to više nije Advent, to je zapravo nešto sasvim drugo.

Pred nekoliko tjedana papa Franjo zaključio je Godinu milosrđa i pritom pozvao vjernike da nikada ne zatvorimo vrata pomirbe i opraštanja, nego da znamo prevladati zlo i razlike. Također, papa nikada ne propušta priliku pozvati na solidarnost i prevladavanje sve većeg jaza između bogatih i siromašnih. Koliko su, međutim, „moćnici ovoga svijeta“ spremni prihvatiti takve poruke?

U mojoj poruci za treću adventsku nedjelju koju sam uputio kao predsjednik Hrvatskog Caritasa, pokušao sam upravo o tome razmišljati, dati jednu poruku i reći kako su Vrata Svete godine na neki način zatvorena, ali u stvari moraju biti još više otvorena, biti vrata Božjega Milosrđa, ali isto tako i vrata našeg ljudskog milosrđa jednih prema drugima. Koliko će to čuti oni bogati, teško je to ocijeniti, ali je sigurno da možemo očekivati male pomake i da je ova Godina jubileja ostavila neki trag. Bilo bi dobro da ova godina bude upravo slušanje odjeka što nam je Godina Božjeg Milosrđa donijela, kakvog je traga ostavila u našim dušama, u našim srcima, ali i u našoj stvarnosti. Koliko smo mi jedni prema drugima osjetljivi - evo to je bila poruka cijele te Godine jubileja i ove nedjelje Caritasa.

Stvarati osjećaj da idemo svi zajedno graditi budućnost u našoj Domovini

Nakon velike žrtve i pobjede u Domovinskome ratu činilo se je da Hrvatsku čekaju ljepši i gospodarski uspješniji dani, no ostaci bivših struktura, počesto potpomognuti zaštitom vanjskog faktora, učinili su sve da Hrvatsku u posljednjih petnaestak godina ponovno bace na koljena. Kako gledate na perspektive Hrvatske, možemo li konačno vratiti pobjednički duh iz devedesetih i Hrvatsku učiniti gospodarski uspješnijom zemljom iz koje mladi ne će odlaziti trbuhom za kruhom u inozemstvo?

Pa, taj „duh devedesetih“, teško da se može ikada vratiti. To su zaista rijetki trenuci kada se narod ujedini, onda kada ga netko pritisne izvana. Sjećamo se tih vremena kada je trebalo primiti razne prognanike, izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, iz Vukovara, iz Slavonije, koji su dolazili u Zagreb i okolicu. Kada su se otvarala vrata, kada su se jednostavno ti ljudi prihvaćali kao rođena braća, mada se nikada prije nisu vidjeli. To je taj „duh devedesetih“ koji teško da će se vratiti na taj način i ne može se uvijek živjeti tim duhom. Treba krenuti naprijed i treba analizirati ovih proteklih 25 godina, što se je zapravo dogodilo, i zašto se neke stvari nisu dogodile.

Utjecaj „izvana“ je velik, ali i utjecaj „starih struktura“ je velik. To se i danas osjeća, ali malo po malo treba buditi taj osjećaj i nacionalne i kršćanske svijesti, katoličke svijesti. Mi možemo reći da smo narod u kojem Katolička crkva živi skoro 14. stoljeća. To je jedna lijepa, duboka tradicija, to su dobri temelji i na tim temeljima valja dalje graditi. Kad su već napravljeni temelji, ne smije se ostati na temeljima, treba na njima graditi kuću, izgrađivati društvo. Tu smo svi pozvani. Sigurno da nam je žao gledati kako mladi ljudi odlaze i Hrvatske, većina iz velike neimaštine, velike potrebe. Ali stvara se i jedno ozračje, jedna moda da treba ići van, jer su tamo primanja puno veća. I to je točno, jesu veća, ali mnogi se i razočarani vraćaju jer nisu doživjeli ono što su očekivali. Nije taj svijet vani više toliko bogatiji od nas da bi se baš isplatilo ostaviti ovdje i obitelj i otići tamo na rad. Trebalo bi jednostavno stvoriti u domovini atmosferu kao onu iz 90. i 91. godine, tu ljubav prema Domovini koja se probudila i koju bi sada trebalo probuditi i stvarati osjećaj da idemo svi zajedno graditi budućnost u našoj Domovini.

Gospodarska kriza u Hrvatskoj, slažu se mnogi analitičari, dobrim je dijelom posljedica krize etike i morala, tj. naslijeđa mentalnog komunizma iz vremena bivšeg sustava kad je politička podobnost bila glavni kriterij napredovanja. Može li Hrvatska dalje bez suočavanja s istinom komunističkog i svih drugih totalitarnih sustava?

Da, sigurno, slažem se da je u krizi moral i etika kao naslijeđe komunističkog sustava, ali još više materijalističkog sustava koji još i danas vlada. Komunizam je nanio veliko zlo, ali ne možemo samo na to svaljivati svu krivicu. Materijalizam, komunizam i ateizam, to uvijek ide zajedno i to je sigurno trovalo dušu čovjeka. Svi smo mi na neki način, koji smo živjeli u to vrijeme, koji smo se tada školovali, koji smo u ono vrijeme išli u Jugoslavensku narodnu armiju i na koje se vršio pritisak, svi smo mi zatrovani tim komunizmom u kojem smo živjeli. I tek sada čovjek postaje svjestan kakva su to zapravo bila vremena, olovna, otrovna te je teško sa sebe isprati sve te nanose komunizma koje smo htijući ili ne htijući primili, jer to nismo mogli izbjeći, i to nosimo, rekao bih i do današnjih dana. To se vidi i u javnosti općenito, to se vidi u našim medijima koji prenose još uvijek te ideje i toga ćemo se teško osloboditi.

Treba proći, ja bih rekao jedna cijela generacija. Često to uspoređujemo s izlaskom Izraelaca iz egipatskog ropstva. Jednostavno, trebalo je proći 40 godina. Gotovo cijela generacija trebala je izginuti da bi oni novi ljudi ušli u Obećanu zemlju. Čak ni Mojsiju, koji je bio vođa nije bilo dano da stupi u tu Obećanu zemlju. Pa možda, slično se događa i s nama, koji smo izlazili iz toga komunističkoga ropstva, kao da smo još uvijek zatrovani kao i Izraelci koji su se ljutili na Mojsija i govorili mu: Vratimo se! Hajdemo natrag u Egipat! Tamo smo imali što jesti!“.

Takvi glasovi se javljaju i danas: „Idemo natrag! Bilo je u Jugoslaviji bolje! Za vrijeme komunizma smo živjeli bolje!“. Nekima je zaista bilo bolje, u to nema sumnje. Međutim, potrebno je poticati ljude da idu naprijed, da budu hrabri, pa kad prođu neke godine, onda će se stvarati jedno novo društvo. Ponekad smo sumnjičavi, ali treba imati vjeru i nadu pa nas to onda mora voditi naprijed.

Rušiti mitove

Blaženi Alojzije Stepinac bio je veliki pastir Katoličke crkve u najturbulentnijem razdoblju hrvatske i svjetske povijesti, a koliko nam je poznato on je Vaš praujak. Kako gledate na proces neobičnog „usporavanja“ njegove kanonizacije, a kako na agresiju laži kojoj je naš blaženik i danas izložen?

Gledam na to pozitivno, nastojim tu pronaći nešto dobro, i nastojim prepoznati u želji pape Franje da zaista i mnogi drugi ljudi prepoznaju Stepinca kao sveca. Dakle, Papa je želio da lik i djelo bl. Stepinca osvijetli te prikaže i onima koji imaju drugačije, iskvarene predodžbe o Stepincu. A to što se to otegnulo, što to traje, ja bih rekao da to Stepinac nama šalje jednu poruku, da treba malo u životu trpjeti, da ne može biti u životu sve onako kako si mi zamislimo. Mi bismo sad htjeli jednu veliku proslavu, jer znamo da je Stepinac svet te nas bole te laži, klevete. To je nanos tog komunističkog društva i suda i svega što se o njemu pisalo, govorilo desetljećima.

Kada sam došao u prvi razred na Šalati u Sjemeništu, to je baš bila godina kada je Stepinac umro, i kada su neki dečki, moji vršnjaci, u mojem razredu, zaista vjerovali da je Stepinac stvarno zločinac. Tako su ih kroz 8 godina osnovne škole učili i tako je javnost govorila. I sad si mogu zamisliti kako tek oni drugi koji su to slušali ne samo u osnovnoj školi, nego i tijekom daljnjeg školovanja. Stalno je bilo u medijima sve najgore o Stepincu. Laži, sve zlo. Dok je još bio živ, Stepinac je sve to trebao slušati i trpjeti. Ja bih rekao da je sada na nama da upravo to naše sadašnje trpljenje zbog odgađanja kanonizacije prinesemo kao žrtvu. Vjerujem da će ta žrtva biti stostruko nagrađena, da će ta proslava svetim biti nešto još značajnije, nešto još veće. Sve to doprinosi rasvjetljavanju istine i povijesti našeg Hrvatskog naroda.

Nije Stepinac toliko važan nekim drugim, izvan naše domovine, nego je važan taj dio povijesti. Jedan napredak se ipak dogodio, a to je što mi danas možemo govoriti istinu. Za razliku od prošlih vremena kada to nismo smjeli, jer bi bili gonjeni i završili u zatvoru. Danas, hvala Bogu, ako govorimo istinu, neće nas radi toga, nadamo se barem, nitko osuditi, niti ćemo ići u zatvor. Mi smijemo govoriti javno. Imali smo evo i 7. Hrvatski žrtvoslovni kongres. Dobro je to da se iznose svjedočanstva, jer mi jednostavno vidimo da je tu još mnogo stvari koje nisu rečene, koje nisu otkrivene. Ta svjedočanstva koja malo, pomalo, ljudi govore. Upravo se osjećalo kod nekih ljudi da još uvijek sa strahom iznose svjedočanstva iz tih vremena. Danas još uvijek ima svjedoka Križnog puta, koji su tu bili i koji sa strahom o tome govore.

Ja sam prije tri godine bio u Hamiltonu kod svojega strica, koji ima 92 godine. On je bio dionik Križnoga puta. On je išao od Bleiburga pa do Novoga Sada. Kad sam bio u Kanadi ispitivao sam ga, a on mi je u tri rečenice izgovorio sve to: „Jednostavno, bilo je teško, spavali smo vani, proganjali su nas.“ Zatim, što je zanimljivije, kad se vratio u Zagreb, vozili su ga u Jazovku. U Krašiću ga je jedan rođak skinuo s tog vozila. Da nije, on bi vjerojatno završio u Jazovki. 1956. godine pobjegao je van, najprije u Austriju, zatim u Njemačku, a onda u Kanadu te se nikada nije vratio u Hrvatsku. Dan danas on svaki dan pita za Krašić, za Hrvatsku, a da se nikada nije usudio doći u domovinu. Koliki li je to strah u tim ljudima? A takvih ima po cijelome svijetu. Iznositi istinu, da, to je potrebno. Ja sam zahvalan prof. Šeparoviću i svima vama koji ste se angažirali oko tog žrtvoslovnog Kongresa kojem sam rado bio pokroviteljem. No, i sami ste vidjeli koliki je bio interes javnosti, medija, tu naših lokalnih najmanje, a isto tako i onih drugih. No malo, pomalo, istina će izlaziti, ali treba to neprestano spominjati pa makar to nekima bilo već i dosadno.

Obljetnica Biskupije

Sljedeće godine obilježit će se 20. obljetnica osnutka Varaždinske biskupije te 10 godina Vaše biskupske službe na čelu Biskupije. Kako gledate na Vaš minuli rad i na 20 godina Biskupije?

Evo, 18 godina će biti kako sam postao biskup, od toga osam godina u Zagrebu kao pomoćni biskup kardinalu Bozaniću. Kroz to vrijeme u Zagrebu, na neki sam način naučio biti biskup, jer ne postoji neka posebna škola za biskupe. Čovjek se treba snalaziti u toj jednoj novoj službi koju mu Sveti Otac povjerava. Kroz osam godina u Zagrebu sudjelovao sam u mnogim događajima, a sada sam deset godina u Varaždinskoj biskupiji, kao nasljednik biskupa Marka Culeja, koji je udario temelje ove biskupije.

Ponavljam, kada su temelji dobro postavljeni onda se na njima lakše gradi. Biskup Culej je isto tako prije bio pomoćni biskup u Zagrebu, kao i ja. Naslijedio sam ga ovdje i kao svojeg dobrog prijatelja, još dok smo bili u Zagrebu. Na dobrim temeljima kroz proteklih deset godina nastojim graditi ovu mjesnu Crkvu, koja će evo sada navršiti svojih 20 godina od utemeljenja. To je u povijesti Crkve malo. Obično biskupije slave stoljeća postojanja, ali, evo, mi tek slavimo dva desetljeća. Još uvijek kao Biskupija pripadamo Zagrebačkoj crkvenoj pokrajini, tako da zajednički surađujemo i tu 20. obljetnicu Varaždinske biskupije obilježit ćemo 1. listopada iduće godine sa svečanom misom u Katedrali, koju će predvoditi kardinal Bozanić i na kojoj ćemo se skupiti mi biskupi, ali i svećenici i vjernici, da bi obilježili 20. obljetnicu početka rada naše Varaždinske biskupije.

Biskupija je ustanovljena 5. srpnja 1997. godine, i na taj datum ćemo u Katedrali upriličiti svečanu svetu misu s večernjom molitvom iz časoslova. Puno se toga radilo kroz proteklih 20 godina. Gradile su se crkve, gradimo Caritasov dom, za kojeg vjerujemo da će biti gotov upravo za tu obljetnicu. Nastojimo naše pastoralno djelovanje što više proširiti. Posebno smo ove godine osnovali Povjerenstvo za pastoral Roma, kojih u našoj biskupiji ima barem do 12 tisuća. Upravo u ovo Božićno vrijeme naši će župnici krenuti u blagoslove obitelji i vjerno pohoditi svaku obitelj koja to želi. Pa ako ima na nekakvom zabitom mjestu koji starac, starica, župnik će doći, blagosloviti te ljude, da ti ljudi osjete da nisu zaboravljeni. Puno govorimo o vjeronauku, o katehizaciji, pastoralu mladih, ali nedostaje nam katehizacija odraslih. Tu trebamo učiniti neke nove korake. Zahvaljujem nekim našim lokalnim medijima, koji zaista iskreno žele prenijeti naše razmišljanje prema onima koji to žele čuti, posebno Varaždinskoj televiziji.