KADA SUZE SAME TEKU Priča o Palu Horvatu: 'A, došao si Palika'; rekao je i odveo ga u tamnu smrt...

Pal Horvat, za obitelj i prijatelje Palika, jedino dijete Katice rođ. Gajdoš i Pavla Horvata, rođen je 1. kolovoza 1954. u Vukovaru, gdje su mu roditelji doselili iz Plavne, nakon velike poplave Dunava. Pohađao je OŠ ''Vladimir Nazor'', na mjestu današnje policijske postaje Vukovar, a potom gumarsku školu. Vojni rok u JNA odslužio je u Bitolju, Sjeverna Makedonija, a nakon toga se zapošljava u Tvornici gume i obuće Borovo, pogon Pneumatika.

Godine 1978. ženi se Anom rođ. Mlinarić koja im sljedeće godine rađa sina Borisa, a potom 1982. i kćer Martinu. Desetak godina kasnije, Pal i Ana Horvat razilaze se, a Palika u svojoj roditeljskoj kući ubrzo započinje životnu zajednicu s Mirom Komunickej.

Već po prvim nagovještajima ratnih sukoba, pri Uredu za obranu, aktivno se uključuje u organizaciju obrane grada. U srpnju 1991. prijavljuje se u Zbor narodne garde, u 4. bojnu 3. brigade čiji se obučni centar  nalazio na Opatovcu. Nakon granatiranja Opatovca, sa suborcima privremeno se smješta na Slaviji, gdje mu se pridružuje i supruga Mira.

'Bili smo tako bliski...'

Mira Komunickej ispričat će:

''Bili smo iznimno bliski, rekla sam mu da ne mogu i ne želim sjediti kod kuće i čekati hoće li mi netko javiti kako mu se nešto dogodilo. Od tada, pa sve do samoga kraja, bili smo gotovo nerazdvojni. Nakon što je i Slavija granatirana, a podrum u kojemu je smještena oprema oštećen, premjestili smo se u zgradu gimnazije. Tamo je bilo naše skladište, minobacači, a tamo se vršila i mobilizacija, odnosno, prijem ljudstva u našu postrojbu. Pal je odlazio na ispomoć gdje god je trebalo i gdje su ih raspoređivali, no najviše je bio s Damjanom Samardžićem''. 

Jedan od ključnih ljudi 4. bojne Ivan Anđelić–Doktor, prisjetit će se Palike i Mire:

''Iako ga nisam poznavao od prije rata, dobro se sjećam Pala i njegove supruge. On je na mene ostavio dojam pouzdane i ozbiljne osobe, bio je miran i staložen. Nije puno govorio, ali je imao povjerenje zapovjednika, osim toga, izvrsno je poznavao sve dijelove grada što nam je bilo od velike pomoći. 

Dana 14. rujna 1991., svojim osobnim automobilom dovezao je na Sajmište Branka Borkovića Mladog Jastreba, a tamo smo ih sačekali Nenad Sinković–Legija i ja, kako bismo ga upoznali sa stanjem na terenu. Dok smo na Vašarištu, dijelu Sajmišta između cesta koje vode prema Negoslavcima i Petrovcima utvrđivali obranu i u karte ucrtavali položaj neprijatelja i raspored njihovih i naših snaga, započeo je opći napad na grad. 

Najednom smo se našli u paklu, napadali su iz smjera Petrovaca i Negoslavaca pokušavajući se spojiti sa svojim jedinicama na Petrovoj Gori i u vojarni koja nam se nalazila iza leđa. Ostavši u okruženju, morali smo se povlačiti pred tenkovima i pješaštvom. Nakon toga dana, nisam ga više vidio''.

'Spašavali smo goli život, sve je bila neizvjesnost... Pamtim suncokret u kosi i odjeći...'

Jasna Edl Špiljar, braniteljica i Palikin suborac, ispričat će:

''Spašavali smo goli život. Neizvjesnost, gdje smo mi, a gdje su oni. Sajmište je palo, znam da se on danima probijao do naših položaja. Pamtim suncokret u kosi i odjeći…'' 

Supruga Mira nastavit će:

''Nekoliko dana prije potpunog sloma obrane grada, ponovo smo došli na Slaviju. Već je bilo rasulo, znali smo situaciju, razgovaralo se o proboju. Tada još uvijek nisam znala kako je moja mlađa sestra Marija, također braniteljica, dana  2. studenog, pri povlačenju s Lušca gdje se nalazila na položaju, zarobljena i ubijena. Potražila sam majku u skloništu, a Palika je otišao do škole 'Vladimir Nazor' gdje je bilo zapovjedno mjesto toga dijela grada, kako bi izvidio situaciju. Kada se vratio, rekao je da smo zakasnili, da su svi već otišli.

Tek u Zagrebu saznala sam da me je slagao. Jedan naš poznanik rekao mi je kako mu nikako nije bilo jasno zašto Pal nije htio ići u proboj. Zvali su ga, a on je odbio. Uvjerena sam da je to napravio zbog mene, bili smo jako vezani, vjerujem kako je mislio da je sigurnije da majka i ja izađemo s civilima. I tada smo donijeli još jednu pogrešnu odluku. Vjerovali smo kako je bolje da ne idemo na Mitnicu, s obzirom na to kako su četnici smatrali da se na Mitnici nalaze 'najgore ustaše'. Presvukli smo se, a uniforme i oružje smo zakopali. Kada su pred sklonište došli četnici, uz prijetnje i psovke istjerali su nas van te potjerali u 'Velepromet' gdje je odmah počelo razdvajanje.

S gimnazije je s Palom i sa mnom na Slaviju došao i pripadnik MUP-a Mario Knežević. Čim smo došli na 'Velepromet', ugledao nas je četnik i zločinac Stevo Curnić, zvani Cigan, uhvatio je moga muža za ruku i rekao: 'A došao si Palika!'.

Maria Kneževića je, iako je ovaj na čelo navukao plavu, vunenu kapu, također prepoznao. Rekao je: 'A ti si onaj mupovac'. 

I odveo ih je obojicu. Više ih ni jednoga nisam vidjela, ni žive ni mrtve''.

'A tim' si, znači, kopao oči?' 

Bojan Uhlarik, tada tek šesnaestogodišnjak, zarobljen s ocem i dva brata, s mukom će se prisjetiti mučilišta ''Velepromet'':

''Odmah po dolasku, na samom ulazu, stajala je Ljilja R., danas pokojna i prstom pokazivala koga treba odvojiti. Prvo su nas odveli u zgradu u dnu dvorišta, tamo sam prvo vidio Paliku. On je imao posebni tretman, čuvala su ga četiri četnika. Svako malo su ga izvodili, pa vraćali, a između toga su se čuli jezivi krici. Oko osam ili devet uvečer, premjestili su nas u zeleni hangar, odmah s lijeve strane. Svi smo se bojali, sjedili smo na nekim gumama, skrivali se jedan iza drugoga.

Pal je morao stajati odmah ispred vrata jer su ga stalno dolazili gledati. U jednom su ga trenutku izveli, izudarali su ga nogama i nekuda odvukli. Ljudi su se bojali izlaska, vidio sam kako su neki stariji mokrili u gaće, samo kako ne bi morali izaći van. Kod moga ujaka pronašli su mali češljić, rekli su mu: 'A tim' si, znači, kopao oči'. Sve je bio dobar razlog da te životinjski prebiju. Ni dan- danas ne volim proći pored Veleprometa''.

Palova supruga Mira sve ove godine za njim neumorno traga ne pristajući da ga se proglasi mrtvim, no do danas njegovi posmrtni ostaci nisu pronađeni. 

Pred Županijskim sudom u Vukovaru, 16. svibnja 2000. godine, zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina Stevan Curnić zvani Cigan osuđen je na 15 godina.

Foto: Četničko orgijanje i iživljavanje u Gradu-heroju

Stevan Curnić je kao stražar na Veleprometu presuđen za sljedeće zločine:

– usmrtio je Zorana Bajića prerezavši mu vrat;

– nanio teške ozljede Stipanu Lučiću ispalivši mu rafal u noge;

– izveo Sinišu Rajkovića zvanog Zlatko, kojemu se od tada gubi svaki trag;

– izdvajao civile i zarobljenike i odvodio ih na ispitivanje, gdje su bili zlostavljani i mučeni, pa je tako vodio na ispitivanje i Silvestra Fundu i Anu Horvatinec;

– izdvajao iz autobusa zarobljenike i tukao ih, pa tako i Miroslava Frasa.

Osim toga, zajedno s Damirom Siretom osuđen i zbog:

– nakon što je Sireta naredio zarobljenom Ekremu Nakičeviću da trči prema kukuruzima, što je ovaj i učinio, iz automatskih pušaka ispalili po nekoliko rafala prema Ekremu Nakičeviću i usmrtili ga. 

Nakon odsluženja kazne, Stevan Curnić je viđan na ulicama Vukovara. Nikada nije razjasnio sudbinu nestalog Pala Horvata.

Nismo te zaboravili...

Pal Horvat, suprug i otac, posljednji je put viđen živ dana 19. studenoga 1991., nakon čega mu se gubi svaki trag.

Do danas njegovi posmrtni ostaci nisu pronađeni.

Imao je trideset i sedam godina.

Palika, nismo te zaboravili.