JURE VUJIĆ 'Žižekova liberalna ljevica postala je korisni idiot dominantnog globalnog kapitalističkog sistema!'

Slavoj Žižek u svojem najnovijem članku za Independent optužuje niz zemalja Srednje Europe (Hrvatsku, Sloveniju, Mađarsku, Češku, Slovačku, Poljsku, baltičke države te, djelomice, Austriju) za nepovoljan odnos prema migrantima koji dolaze iz Sirije i drugih zemalja. Očito parodirajući bivšeg američkog predsjednika Georgea W. Busha, Žižek te zemlje naziva "osovinom zla" te ih krivi za bizaran spoj antisemitizma i islamofobije, koji se očituje u neprihvaćanju afričkih i azijskih migranata i tumačenje njihove masovne seobe kao zavjere koju su pokrenuli Židovi, to jest George Soros.

Gospodine Vujiću, kako komentirate ovaj Žižekov istup?

Slavoj Žižek mora svako toliko dokazati da je živ i honorirati svoj status ikone europske ljevice pa koristi mainstream medije kako bi zasuo javnost poluistinima, ideološkim floskulama i huškačkim, neutemeljenim frazetinama. U tom kontekstu treba sagledavati i ovaj članak za Independent  koji, osim što ukazuje na klasični Žižekov neurotično-mesijanski  stil,  duboko odražava nepoznavanje geopolitičkih prilika u Srednjoj Europi pa i samu abecedu funkcioniranja europskih institucija u pogledu europske migracijske politike.

Ne mislim da Žižek parodira Bushovu sintagmu "osovina zla" kada govori  o zemaljama Srednje Europe, već zapravo odražava  trenutnu identitesku krizu europske ljevice, koja je  od pada Berlinskog zida u neprestanoj potrazi za fiktivnim neprijateljem,  izmišljenim dežurnim "fašizmom" koji bi, pored neoliberalnog kapitalizma, trebao legitimirati njezin post-marksistički emancipatorski diskurs.

Zanimljivo je koliko je paradoksalno da Žižek preuzima neokonzervativnu Bushovu floskulu „osovine zla“ što, osim što izražava duboku Žižekovu paranoju, također izražava i nekonzistentnost i izgubljenost lijevo-liberalnog diksursa i struje za koju je nekonzevartivna i neoliberalna struja bila, barem dosada, zakleti neprijetalj.

O navodnom "bizarnom spoju antisemitizma i islamofobije, koji se očituje u neprihvaćanju afričkih i azijskih migranata" od strane zemalja  Srednje Europe možemo samo reći da je to odraz duboke fantazmagorije i pomračenja uma kod jednog od ikona postmarksističke liberalne ljevice, koja je sama skovala sintagmu "islamofašizma" kao novu prijetnju, ne samo Europi, veći i samom svijetu, a sada  putem Žižeka stigmatizira Višegradsku skupinu kao utjeljovljenje nove maštovite "antisemitsko-antiislamske urote". Optužujući te zemlje za navodnu teoriju zavjere Žižek sam spada u repertoar teorije zavjere, što govori o stanovitom bipolarnom poremećaju.

Imaju li sve te zemlje doista jednaku politiku prema migrantima?

Ono što Žižek svjesno ili zbog neznanja izostavlja jest da je nadležnost imigracijske politike unutar EU podijeljena. Primjerice, Velika Briranija, Irska i Danska mogle su koristiti  razna pravna izuzeća "opt-outs" kako ne bi bile prisiljene primijeniti zajedničke odluke EU glede migracija. Unatoč tome što  imigracijska politika EU  počiva na solidarnosti  i na načelu uravnoteženog pristupa u rješavanju pitanja zakonite i nezakonite imigracije, takva politika predstavlja jednu podijeljenu nadležnost između europskih institucija i država članica, što znači da nije sasvim zajednička-komunitarna niti nacionalna-individualna.

Lisabonski ugovor omogućuje svakoj državi članici da od Komisije traži preispitivanje donesene odluke na razini EU, ako dokaže da takva odluka može biti učinkovitija u praksi kada je donesena na nacionalnoj razini. U tom je kontekstu i mađaraski parlament usvojio rezoluciju koja je tražila od Europske komisije da poništi  odluku o zajedničkim  kvotama migranata.

Koliko ja znam, Višegradska skupina još uvijek ostaje poprilično rezervirana glede otvaranja prema drugim članicama, a unutar same skupine postoje različiti i ponekad suparnički interesi. Prisjetimo se kako se Poljska u jednom trenutku desolidarizirala od drugih partnera V4 glede odbijanja odluke o raspodjeli kvota migranata. Danas V4 zastupa načelo da migracijska politika treba biti utemeljena na principu fleksibilne solidarnosti.

Također, treba imati na umu kako, za razliku od  starijih zemalja članica EU, poput Njemačke, Francuske pa i Švedske, koje su više pro-migracijski nastrojene, stajalište zemalja članica zemalja Srednje Europe izražava njihovu povijesnu, kulturno i geopolitičku specifičnost. Riječ je o zemljama koje su kulturno, vjerski i etnički homogenije u odnosu na zemlje zapadne Europe, već tradicionalno zemlje imigracije, i često se percipiraju kao zaštitnice povijesnog naslijeđa i "branitelji europske civilizacije", koju su često branili  u borbi protiv otomanskog islamskog prodora i protiv sovjetskog komunističkog totalitarizma. U tom pogledu, takve su zemlje daleko senzibilnije u odnosu na "staru Europu" po pitanju europskog kulturnog i vjerskog  identiteta i tzv. prijetnje islamizacije Europe.

Dodatna zbrka nastala je povodom semantičke konfuzije i debate oko kvalifikacije migranata i razlike između istinskih izbjeglica koji zahtijevaju azil (često izbjeglice iz ratnih područja srednjeg Istoka) i ilegalnih migranata u potrazi za boljim životnim i ekonomskim perspektivama.

Pitanje kontrole masovnih izvaneuropskih migracijskih tokova na "balkanskoj ruti", kao iz smjera Turske i Grčke, predstavlja sigurnosno, identitetsko-kulturno i egzistencijalno pitanje i izazov za zemlje  Srednje Europe, koje mogu imati dalekosežne reperkusije na njihovu strukturu stanovništva, demografiju i ekonomiju i zbog toga se  V4  protivio obvezujućim migrantskim  kvotama koje članicama EU-a propisuje Europska komisija.  Unatoč medijskoj demonizaciji i prišivanju anti-migracijske etikete, treba podsjetiti kako je, primjerice, Mađarska na početku migracijske krize primila više izbjeglica po glavi stanovnika od bilo koje druge članice EU, osim Švedske. .

Mislite li da se Hrvatska ima pravo nalaziti u društvu tih zemalja ili ju je Žižek ondje pogrešno svrstao? Bismo li trebali stremiti kreiranju zajedničke politike sa zemljama Višegradske skupine?

Hrvatska ne može pobjeći od svojeg prirodnog zemljopisnog i geopolitičkog smještaja i položaja, kao sastavni dio srednjoeuropske i mediteranske Europe. Hrvatska također sa zemljama Srednje Europe i članicama Višegradske skupine dijeli zajedničko povijesno, kulturno-civilizacijsko  naslijeđe. Iako Hrvatska formalnopravno još uvijek ne pripada Višegradskoj skupini, ona naravno ima  (i preko inicijative Tri mora)  zajedničke kulturne, gospodarske, prometne i energetske interese. Stoga će i nadalje Hrvatska nastojati jačati gospodarsku i političku suradnju s tim zemljama.  

Za razliku od Žižeka koji pogrešno gleda na EU kao monolitnu tvorevinu s dogmatskim stajalištima, mislim da se ne treba bojati različitih pogleda, pristupa i stajališta unutar europske zajednice, koja je prvenstveno pluralna zemljopisna, kulturna i geopolitička zajednica, savez suverenih država,  u kojoj postoje zajedničke politike, ali i različiti geopolitički i gospodarski interesi koji se mogu artikulirati unutar različitih neformalnih skupina poput Višegradske skupine. 

Svakako se ne mogu oteti dojmu da je Žižeku, koji često gostuje na raznim lijevim  forumima u Zagrebu, poput Subversive Film Festivala,  netko  iz srodnih lokalnih satelita ili franšize kulturnjačke Nove ljevice došapnuo da se u Hrvatskoj provodi "fašizacija" ili "orbanizacija".

Podrazumijeva li protivljenje primanju velikog broja migranata nužno i vjerovanje u teoriju o židovskoj uroti? Mislite li da se ovakav priljev migranata doista uklapa u Sorosevu viziju nove Europe?

Naravno da ne. Takav argument je klasično diskvalifikacijsko sredstvo intelektualnog terora političke korektnosti, koji svaki valjani argument suprotne strane reducira na teoriju zavjera, bez kritičkog dijaloga i mogućnosti ravnopravne argumentacije. To bi također značilo da bi trebalo strpati većinski dio europskih građana, koji gledaju skeptično na porast ilegalne imigracije,  u kategoriju antisemita ili islamofoba.

Što se tiće Sorosa, u najmanju ruku može se reći kako on svojim izjavama, mesijanizmom i djelovanjem ide na ruku raznim teoretičarima zavjere. S obzirom na to da nisam pobornik teorija zavjere, mislim da se  treba osvrnuti na Sorosove publikacije, izjave i intervjue koje se mogu verificirati i koje Soros dosada nije demantirao.

Kao čelnik "Open Society" zakalde, Soros nikada nije skrivao svoje  ideološki anacionalne, promigracijske i globalističke sklonosti, a 1998. on izjavljuje kako "postoje zajednički kolektivni interesi koji transcendiraju granice država. Suverenitet država mora biti podvrgnut međunarodnim institucijama". Open Society Institute, kao ultra-liberalna organizacija, također je do sada dodijelila preko sedam milijardi dolara raznim pokretima radikalne ljevice među kojima su i No-borders,  Media Matters, ACORN, La Raza, Huffington Post,  Southern Poverty Law Center, Planned Parenthood, Center for American Progress, MoveOn.org, Occupy Wall Street.

U svojoj knjizi iz 1987.,  "The Alchemy of Finance", Soros mesijanski izjavljuje da je on osobno izvorište "velike revolucije", uspoređujući se sa  Keynesom  i Einsteinom, a u intervju za The Independent  ponizno ističe kako se on "osobno vidi kao jednu vrstu Boga,  stvaratelja svih stvari" ("I see myself as some kind of god, the creator of everything") te da je došao do spoznaje da "novac upravlja svijetom" ("I realise it’s money that makes the world go round"). U jednom članku u  Die Welt, Soros preporučuje EU da dodatno potiče masovnu imigraciju sa zajmom od 30 milijardi godišnje koje bi trebali financirati takve migracijske i demografske procese.

Što se tiče pro-migracijskih i anti-migracijskih stajališta, mislim da tu ima puno licemjera i naivnosti. Naravno da migracijska i izbjeglička kriza ima humanitarni i tragični karakter, međutim ne treba zaboraviti da su migracije postala moćna demografska i geopolitička oružja. S druge strane, aktualna masovna migracija nije najviše uzrokovana siromaštvom i bijedom, nego ratom i planiranim nasilnim  geopolitičkim ratnim inženjeringom, rastvaranjem Libije, Iraka i Sirije.

Cjelokupna situacija više podsjeća na premještanje stanovništva negoli na klasične nekontrolirane migracije, jer su migracijske zamjene pučanstva nužne kako bi pojedina društva i narodne zajednice mogli dosegnuti povoljnu demografsku, gospodarsku ili društvenu razinu. Ne smije se zaboraviti da međunarodne instance i financijska središta moći razmišljaju o demografiji i narodima isključivo u kvantitativnom i statističkom smislu, u kategorijama brojki i dodane vrijednosti te da se ljudi promatraju kao zamjenska radna snaga (zamjenska populacija ), a ne u diferenciranom obliku povijesnih zajednica koje su nositelji zasebnih ukorijenjenih identiteta i kultura, a koji se ne mogu izbrisati demografskom regulativom ili proračunskim grafovima.

Pro-migracijska stajališta, a posebno u kontekstu Sorosevih izjava, nisu samo izolirani kao romantičarski utopijski pogledi liberalne ljevice, već se uklapaju unutar dominantnog globalističkog  kulturološkog, društvenog i geoekonomskog pogona ideologije post-nacionalizma ili anacionalizma, kao proces de-suverenizacije koji nastoji provesti slabljenje nacionalnih identiteta ili modela država-nacija u odnosu na moć korporativnih, tržišnih,  svjetskih, međunarodnih i nad-nacionalnih entiteta i organizacija.

Pro-migracijske ideološke kozmopolitske tendencije, pro-migracijska ideologija "ukidanja granica" (sansfrontierisme, teze Marca Ferryja, Jacquesa Attalija o nomadizmu itd.) doprinose stvaranju post-nacionalnog hibridnog globalnog identiteta i uvjerenja u koje se, osim poneke društvene manjine, danas građani u većini ne prepoznaju, jer vezanost za nacionalno građanstvo i nacionalne identitete često ostaje najvažniji društveni referentni okvir. U tom pogledu, model nacionalne države još uvijek ostaje glavna zapreka za uspostavu globalnog unificiranog potrošačkog kapitalističkog tržišta, ali ujedno i glavni obrambeni mehanizam protiv oligarhijske svjetske vladavine.

Možete li se u nečemu složiti sa Žižekom?

Teško bih se mogao složiti sa Žižekom, s obzirom na to da on polazi od klasične lijevo-marksističke aporije koja negira naciju i nacionalni fenomen kao ontološku, prirodnu, povijesnu i kulturno-društvenu kategoriju i relanost, koju bi trebalo dekonstruirati u korist jednog unificiranog konstrukticističkog  mega-globalnog "civilnog društva" koje bi bilo poligon raznim postmarksističkim i liberalnim eskperimentima.

Njegovu kritiku  neoliberalnog kapitalizma svakako pozdravljam, jer zaista smatram da su nekontrolirani financijski kapital i tržište i liberalni kapitalizam  instrumenti de-suverenizacije nacionalnih država i narodnih zajednica u istoj mjeri kao što je komunizam bio socijalistički kolektivizam.

Dok smatram da je dominacija svepristne paradigme neoliberalnog tržišta na globalnioj razini samo jedan simptom duge duhovne bolesti zapadne civilizacije od prosvjtiteljstva do danas, europska nova ljevica i Žižekova "ekspertiza",  kao kontra-svijet toj dominaciji, paradoksalno svjesno ili nesvjesno idu u prilog i pogoduju opstanku takve dominacije, jer se zalažu za još veće rastvaranje nacionalnih država, tradicije, identiteta, vjere i različitosti koji bi se trebali rastopiti i nestati unutar nediferenciranog globalnog društva, što zapravo i samo dokazuje da je postmarksistička liberalna ljevica postala "korisni idiot" dominantnog globalnog kapitalističkog  sistema.