Jovica Strunja – I on je branio Vukovar

U Domovinski rat uključili su se pripadnici brojnih nacionalnih manjina koji su dali nemjerljiv doprinos u obrani Hrvatske. Među njima su bili i brojni Romi, odnosno osobe romskog podrijetla. O njihovoj ulozi u tom razdoblju, najvažnijem u modernoj hrvatskoj povijesti, vrlo se malo zna, a tema Roma branitelja nije bila predmet niti jednog znanstvenog istraživanja. 

Cilj ove monografije je zabilježiti doprinos Roma u najtežim vremenima kada se stvarala hrvatska država te da su u tom stvaranju aktivno sudjelovali. 

U knjizi su svoje mjesto našle i priče o onima koji su se deklarirali kao Hrvati, ali su bili ponosni na svoje romsko podrijetlo, a među njima i ona o poginulom vukovarskom branitelju Jovici Strunji.

Bojišnicu na Lušcu, dijelu grada koji se nalazi između Vukovara i Borova naselja, dugu četiri kilometra, branilo je tek šezdesetak branitelja. Pa ipak, do 2. studenoga 1991. godine, domaći branitelji uz nešto pripadnika MUP-a i dragovoljaca iz Đakova, pružali su očajnički otpor višestruko nadmoćnijem neprijatelju. Zauzevši Lužac, srpske paravojne snage izbile su  na Dunav i razlomile do tada jedinstvenu obranu grada, a branitelji su podijeljeni na dvije skupine; jedna je ostala u Borovu Naselju, dok su drugu činili branitelji u vukovarskom središtu, na Sajmištu i Mitnici. Slom Lušca označio je početak pada obrane Grada i početak kalvarije hrvatskih stanovnika i branitelja Vukovara.

Jedan od brojnih branitelja koji su poginuli pri obrani Lušca, bio je i Jovica Strunja.

Jovica Strunja, za prijatelje – Joco, rođen je 1. listopada 1969. godine u Vukovaru, kao prvi od troje djece Živke rođ. Vladisavljević, porijeklom Romkinje i Petra Strunje. 

Pohađao je Osnovnu školu Stjepan Supanc, danas Osnovna škola Antuna Bauera, a nakon služenja vojnog roka u bivšoj JNA, radio je sezonske poslove i konobario. Amaterski se bavio boksom u ondašnjem Boksačkom klubu Borovo, a bio je i vrlo muzikalan te vrstan plesač, pa sa sestrom Danicom i bratićem Zdravkom Edijem Vladisavljevićem, natjecao u tada vrlo popularnom plesu - breakdanceu. 

O Ediju Vladisavljeviću, vukovarskom branitelju mučki ubijenom nakon sloma obrane grada na Veleprometu, možete pročitati OVDJE.  

Oni koji su poznavali Jovicu Strunju, naglasit će njegovu iznimno vedru i veselu narav zbog koje je bio omiljen u društvu, te osobitu privrženost svojoj obitelji, posebno sestri i bratu. 

Dalidom rođ. Purda, Jovica se oženio 1989. godine, a sljedeće godine rodio im se prvi sin, Srđan. 

Već na samom početku borbenih djelovanja, iako je tek prije kratkog vremena zasnovao obitelj, Jovica ne napušta Borovo naselje gdje je živio sa sinom i trudnom suprugom, nego se dragovoljno uključuje o obranu grada. U listopadu 1991. godine s grupom branitelja iz Borova naselja odlazi, prvo na ispomoć na punk na Sajmište, a potom i u prigradsko naselje Lužac gdje ostaje na položaju sve do sloma obrane Lušca, kada je pri povlačenju smrtno stradao pogođen rafalom. 

Do 2. studenoga 1991. godine, branitelji Lušca pružali su očajnički otpor višestruko nadmoćnijem neprijatelju koji ih je danonoćno napadao, poglavito iz smjera Đergaja, no ipak, njihova obrana je slomljena, a oni su prisiljeni na povlačenje. Pri povlačenju, Jovica je smrtno pogođen u prsa, a suborci su njegovo tijelo, zbog nemogućnosti transporta tijekom žestokog napada, bili prinuđeni ostaviti na mjestu Jovičine pogibije. 
Njegov bratić koji je uz ostale suborce u tom trenutku također bio s njim, ispričat će: 

"Kada sam ga okrenuo licem prema meni, bio je mrtav, ali izgledao je kao da se smiješio. Bilo mi je strašno, želio sam ga nositi na leđima, ali napad je bio strahovit i to je u tome trenutku bilo neizvedivo. Morali smo ga ostaviti, s nadom, kako ćemo se po njega vratiti kasnije. Nažalost, izgubili smo Lužac i to je bilo nemoguće."

Što se s Jovičinim tijelom nakon toga dogodilo, kao i s tijelima brojnih ubijenih Luščana za kojima se i dalje traga, do danas je nepoznato. 
Prvog listopada 1991. godine, baš na Jovičin rođendan, Jovičina supruga Dalida Strunja rodila im je u vukovarskoj bolnici i drugog sina, Dalibora. Nekoliko dana nakon njezinog poroda, prevezeni su iz bolnice u sklonište Borovo commerce, u Borovu naselju, gdje su dočekali slom obrane grada, ne znajući da je Jovica u međuvremenu poginuo. 

"Bio je posebna dobra osoba. Dok su se druga djeca igrala, on je, kao najstariji od nas, sa  samohranom majkom već morao o svemu voditi brigu i puno brže je odrastao. Zajedno s mamom je brinuo o meni i bratu, bili smo posebno vezani i dijelili smo sve, i dobro i loše. Ovdje je rođen i branio je svoj dom. Ovdje se borio i ovdje je izgubio život.", s tugom će reći sestra Danica koja se još uvijek nada kako će ona, brat i slijepa im majka, koja još uvijek ne prihvaća da je Jovica poginuo, prije majčine smrti, pronaći Jovičine posmrtne ostatke kako bi ih dostojno pokopali. 

Kada je poginuo braneći svoj kućni prag, Jovica Strunja, suprug, otac, sin i brat, imao je samo dvadeset i dvije godine. Jovice, nismo te zaboravili.