Jović o Milanoviću, Plenkoviću, Hasanbegoviću, Stieru, Šeksu...

Sastavljanje nove vlasti prati prilično medijsko oduševljenje pojavom Andreja Plenkovića. Predstavlja ga se kao osobu koja bi HDZ mogla skrenuti s radikalnog smjera prema umjerenijem, kao pošteniju verziju Ive Sanadera. Dijelite li takva očekivanja?

- Takva percepcija je direktan izraz stanja koje je za sobom ostavio g. Karamarko. Nakon njegova ekstremizma, čak su i nekadašnji simboli "desnog HDZ-a“, kao što su g. Stier i g. Šeks, percipirani kao "umjerenjaci". G. Plenković, u tom smislu, dolazi kao neki "osloboditelj", pa mnogi smatraju da je već postigao mnogo. Na neki način, ta situacija podsjeća na dolazak Obame nakon mlađeg Busha: već samom činjenicom da je pobijedio, postigao je mnogo – čak i ako smo, racionalno gledano, mogli pretpostaviti da je njegova parola "Yes, we can“ samo lijepa fraza, koja se neće ostvariti.

G. Karamarko bio je opasnost za slobodu u Hrvatskoj. Da mu je uspjelo uzeti svu vlast, djelovao bi zabranama i poticanjem straha kako bi ušutkao slobodnomisleće ljude, ili ih natjerao da emigriraju. Njegova je vizija Hrvatske isključivala opoziciju i pluralizam, a pojam "dobrog građanina“ u toj je viziji reduciran na uski krug ideološki zadrtih nacionalista. Tamo gdje je uspio zavladati – u HDZ-u – nije se više čula ni muha, a kamoli ikakva opozicija.

Srećom, pokazalo se da je Hrvatska ipak nešto "tvrđi orah" za takve ideje i prakse, zahvaljujući ne toliko opozicijskom SDP-u – iako ni zasluge g. Milanovića u tom smislu nisu male – koliko onim nezavisnim medijima i pojedincima koji se nisu dali impresionirati g. Karamarkom, niti zastrašiti zbog toga što radi njegov ministar kulture. Nakon njega, međutim, čak i manje liberalni lider od g. Plenkovića izgledao bi kao svjetlo na kraju mračnog tunela.

Ne čini li Vam se da HDZ od osnutka vodi radikalnu nacionalističku politiku koja je bila primirena tek iz taktičkih razloga, u vrijeme pristupanja Europskoj uniji?

- Da, svojedobno sam i pisao o tome kako politička vodstva simuliraju reforme, lažno se predstavljajući pred Europskom unijom, ali zapravo kad zemlja uđe u EU-u, lako se vrate nazad na svoje tvrde pozicije. U tome Hrvatska, naravno, nije jedina. Ponekad mi izgleda da je cijela nekadašnja Istočna Europa zapravo simulirala ozbiljnije odmake od hladnoratovske politike, a naročito da se nije ozbiljnije pozabavila nacionalizmom.

No, nacionalizam je tamo značio prije svega antisovjetizam, dok je kod nas imao "neprijatelje" bliže kući, pa su i posljedice njegova rasplamsavanja ovdje pogubnije. HDZ je uvijek bio nacionalistička i klijentelistička stranka. HDZ bez nacionalizma i klijentelizma je kao kornjača bez oklopa – teško zamisliva i prilično ranjiva, čak i u odnosu na svoje birače. U doba ulaženja u EU prikrivali su ili kontrolirali ono što nazivate "radikalnim nacionalizmom", jer im je ulazak u EU odgovarao kako bi pretvorili "nominalnu suverenost" u "stvarnu“.

Naime, ulazak u EU je za nacionaliste prihvatljiv samo zato što osnažuje suverenitet države i skida s nje teret nepoželjnih intervencija izvana. Hrvatska, kao što vidimo, uopće nema nikakvog interesa za oblikovanje politika Europske unije. Ona nije zbog toga ušla u EU-u, nego zato da bi na domaćem terenu radila što želi i da bi članstvo u EU-i koristila kako bi ucjenjivala Srbiju i uredovala po Bosni i Hercegovini. O svemu drugome ona nema stav i ponaša se kao tipičan "free rider“, netko tko se šverca jer koristi prednosti, ali ne doprinosi gotovo ništa. Ako g. Plenković doista želi transformirati HDZ u nekom drugom smjeru, naići će na otpore, jer članovi i birači HDZ-a žele upravo takav HDZ, ili čak još i "žešći"...

...

Most, zapravo, treba odlučiti želi li ulogu glavne opozicijske stranke ili će biti samo "suradnici" g. Plenkovića. Most pokušava biti "opozicija u vlasti", ali – naročito s obzirom na dosadašnje neuspjehe slabijih koalicijskih partnera – možda bi im bilo korisnije da, ako SDP oslabi, postanu glavna opozicijska stranka. No, da upotrijebim izjavu Donalda Rumsfelda, tu ima još mnogo nepoznatih nepoznanica.

Kako gledate na predsjedničke izbore u SDP-u? Imam dojam da brojnost kandidata ne prati i raznolikost ideja, tj. da se razlike uglavnom svode na karakterna svojstva i biografske detalje, a manje na politička ili ideološka pitanja.

- Na izborima već odavno ne pobjeđuju kandidati koji imaju najbolje programe – ili čak i najbolje rezultate dosadašnjeg rada iza sebe. Ljudi ne čitaju programe. Mislim da čak i ne glasaju na temelju ocjene uspješnosti ili neuspješnosti vlade ili opozicije. Glasaju za "naše“ i protiv "njihovih", bez obzira na to što su dosad napravili "naši", odnosno "njihovi".

Kad se radi o unutarstranačkim izborima, nisam preveliki zagovornik prakse da partijsko članstvo bira lidera. Naime, članstvo nijedne partije nije ni izbliza reprezentativno u odnosu na "prosječnog birača“ u zemlji. Zbog toga će partijsko članstvo često izabrati nekoga tko, zapravo, ne može pobijediti na općim izborima. Iako, opet, praksa "izbora" s jednim kandidatom, kao što je bio slučaj u HDZ-u, sliči doista na SKH, i to na onaj SKH od prije 1984. godine. Još je paradoksalnije da se pojavljuju i stranke koje imaju ime predsjednika u nazivu stranke.

Mislim da to ne bi trebalo dopustiti jer takve stranke već po definiciji ne mogu biti demokratske. Kako izabrati bilo koga drugog za predsjednika stranke koja nosi ime konkretnog čovjeka? SDP-u treba lider koji će biti u stanju pobijediti g. Plenkovića i voditi vladu bolje od njega. To je težak zadatak, ne toliko zbog toga što će g. Plenković nužno biti dobar premijer – tek ćemo vidjeti hoće li ili neće - nego zato što on doista govori kao da je član SDP-a, pa će ga lideri SDP-a teško moći uvjerljivo kritizirati.

Dio je to intervjua koji je za Slobodnu Dalmaciju dao politolog Dejan Jović.