Josipović se obraća krajnjoj ljevici, a Kolinda političkom centru

Po političkom analitičaru Čedomiru Bužančiću, Kolinda je zaslužila ocjenu 7, a Ivo 5.

"Očito, Josipović je u strahu od gubitka izbora odlučio odbaciti masku uglađenog profesora i u završnici krenuti u negativnu umjesto afirmativnu kampanje, zbog čega je nacija u zadnja dva dana dobila priliku vidjeti pravo lice ovog kandidata i politike koju zastupa. Tu se Josipović predstavio u sasvim drugačijem svjetlu u odnosu na imidž koji je do sad brižljivo gajio: znači, kao agresivna osoba, koji se u cilju očuvanja vlastite pozicije političke moći ne libi koristiti niti najprizemnijim podvalama temeljenim na poluistinama. U tome je bio toliko nasrtljiv, da je to vjerojatno moralo biti iritantno i antipatično svima onima koji nisu njegovi direktni simpatizeri.

Koncipirajući nastup ponovno na neprimjerenom podcjenjivanju i dociranju, Josipović ne samo da je bio ispod razine serioznosti kakvu se s pravom očekuje od kandidata za predsjednika države, nego – što je još i važnije - time nije anulirao glavnu zamjerku, a to je petogodišnja neaktivnost u rješavanju gospodarske i socijalne krize. Upravo suprotno, time je samo potvrdio da je njegovo ranije inzistiranje na ustavnim promjenama, koje su temelj njegovog programa, puka kulisa iza koje se skriva kontinuitet politike koju je vodio u svom dosadašnjem mandatu.

Za razliku od jučerašnjeg sučeljavanja na Novoj TV, gdje je Grabar Kitarović u početku očito bila donekle zatečena ovakvim Josipovićevim stilom, u današnjem je sučeljavanju to dočekala spremna.

Ne propuštajući da ukaže na ispraznost argumentacije svog protukandidata, Grabar Kitarović pri tome je ostala dosljedna sebi i svom programu na kojem je, sad je to već očito, uspjela pridobiti i mobilizirati oko sebe gotovo cjelokupnu hrvatsku oporbenu scenu.

A tu se naprosto radi se o krajnje jednostavnoj, ali istodobno jasnoj formuli, u kojoj Grabar Kitarović s jedne strane uporno raskrinkava političke spone koje Ivu Josipovića vežu uz ovu najneuspješniju Vladu u povijesti Hrvatske, što ga i nadalje čini sukrivcem za ovu duboku krizu u državi; a s druge strane najavljuje promjene koje podrazumijevaju otklon od aktualne politike, koja generira podjele. Znači, zagovara sasvim drugačiji politički koncept vođenja države koji se temelji na uspostavljanju novog društvenog zajedništva, koje je preduvjet za iznalaženje rješenja bez kojih Hrvatska ne može iskoračiti iz postojeće krize" - piše Čedomir Bužančić.

Odlučivši se za radikalizaciju retorike, Josipivić je jako smanjio svoje šanse na izborima, misli Davor Gjenero.

Građani su izgubili povjerenje u hrvatske političke elite, i zato je odaziv na izbore nizak. Rečenica je koja vjerojatno predstavlja najvažniji naglasak posljednje televizijske debate dvoje kandidata za predsjednika Republike Hrvatske. Izgovorila ju je Kolinda Grabar-Kitarović, i to kao programatsku rečenicu, najavljujući da u svome mandatu želi promijeniti takvo stanje. Povod tom predizbornom obećanju bilo je pomalo trivijalno pitanje o tome treba li uvesti obavezno glasovanje na izborima i kažnjavati one koji ne izlaze na njih.

Ivo Josipović u dva se tjedna, između dva kruga predsjedničkih izbora, nastojao prikazati kao kandidat reformi i promjena, kao „nesistemski“ kandidat, nastojeći pridobiti potporu glasača koji su u prvom krugu glasovali za Ivana Vilibora Sinčića. Ipak, na ovako snažnu izjavu o nacionalnim političkim elitama, ali i na obvezu o promjenama odnosa između elita i puka Josipović nije bio spreman. U istom je pitanju, štoviše, počinio i stručnu grešku, govoreći o glasovanju „nogama“. Politolozi, kad govore o glasovanju nogama, misle na preseljavanje stanovništva. U kontekstu rezignacije, glasovanje nogama je iseljavanje mladih i obrazovanih iz zemlje, a na to Josipović sigurno nije mislio.

Za razliku od debata na RTL televiziji i Novoj TV, koje su bile strukturirane tako da su oboje kandidata bili u ravnopravnom položaju, a voditelji su vodili računa da zadrže neutralnost, struktura debate na HTV-u bila je takva da kandidata koji je na dužnosti dovodi u privilegirani položaj u odnosu na konkurenticu, a jedan od četvoro novinara koji su vodili razgovor ponovno je, kao i u debati u prvom krugu, osobno pogodovao kandidatu Josipoviću.

Ipak, unatoč formatu i pristranosti, ishod debate na nacionalnoj televiziji vrlo je sličan onome na dvjema komercijalnim televizijama. Oboje kandidata profesionalci su koji znaju posao koji rade i dobro su pripremljeni za debatu. Grabar-Kitarović, iako svjetonazorski pripada konzervativnoj političkoj opciji, u ovoj je kampanji kandidat promjena, a predsjednik Josipović, koji brani poziciju, ali i uspostavljene odnose političke moći u društvu, zapravo funkcionalno nastupa kao „konzervativni kandidat“, jer štiti uspostavljene odnose. Trendovi u političkoj areni ne idu mu u prilog, i on to smiješkom na licu ne uspijeva prikriti.
Potpora koju je uživao u javnosti dramatično je opala, a on u finalu kampanje nije uspio definirati neko uporište za preokret trendova. Očito je da se nije mogao odlučiti za jednu konzekventnu strategiju. Savjetnici su mu ponudili dvije: jedna je izazivanje ideološke panike, najava „nadolaska desnice“ koja sigurno dobiva naredne parlamentarne izbore, a prema toj strategiji Josipović je trebao biti „garant ograničenja buduće vlasti“. Tom strategijom, strategijom „ne sva jaja u jednu košaru“, predsjednik Mesić uspješno je 2000. u drugom krugu porazio kandidata dviju tada najsnažnijih vladajućih stranaka Dražena Budišu, nudeći se kao korektiv i ograničenje premijeru Račanu i njegovoj vladajućoj koaliciji. Problem s ovom strategijom u tome je što bi, da ju je primijenio, Josipović morao „udariti“ po Zoranu Milanoviću i njegovoj vladi, a SDP i koalicijski partneri glavni su financijeri njegove kampanje.

Alternativa strategiji „ideološke panike“ recikliranje je retorike, kojom je vladajuća koalicija pobijedila na parlamentarnim izborima 2011, oslanjanje na kriminalizaciju HDZ-ove vlasti. Da je Milanovićeva vlada barem donekle uspješna, Josipovićeva taktika vraćanja na njihovu retoriku od pred tri godine možda bi bila valjana, ali ovako se čini promašenom.

U drugom krugu 2015. godine Josipović ima daleko teži posao nego što ga je imao 2010, kad je s lakoćom pobijedio Milana Bandića. Razlog tome nije velika prednost u broju glasova u odnosu na Bandića tada, u odnosu na izjednačen rezultat s Grabar-Kitarović na ovim izborima. Razlika je u tome da je Bandić antagonizirao dio biračkog tijela, a da Grabar-Kitarović ne antagonizira birače „druge strane“. Ona se, prije svega, obraćala političkom tijelu centra, tako da centristički birači sigurno neće biti motivirani da „glasuju protiv nje“. Josipović će ovom taktikom možda uspjeti mobilizirati dio biračkog tijela lijeve margine, koje nije posebno oduševljeno njegovim mandatom, ali centar mu je ostao zatvoren.

Predsjednički izbori uvijek su izbori između dvije snažne političke pozicije. U svakom društvu političke preferencije podijeljene su prema sempling distribuciji, nalik kvocijentu inteligencije. Najviše je glasača uvijek u političkom centru, a prema desnoj i lijevoj margini broj birača drastično opada, kao što je u društvu najviše prosječno inteligentnih, a onih izuzetno inteligentnih ili izuzetno neinteligentnih razmjerno je malo. Politička borba na predsjedničkim izborim, kao i na svakim izborima u konsolidiranom dvostranačkom sustavu (u homogenim društvima) vodi se za centar političke arene. Odlučivši se za radikalizaciju i obraćanje, prije svega, biračima s lijeve margine, predsjednik Josipović drastično je smanjio svoje izborne šanse, a insistirajući na konceptu uključivanja i povezivanja Grabar-Kitarović povećala je svoje izborne izglede - ocjenjuje Davor Gjenero