Josip Gelo – Šef, dobar dečko s Mitnice

Jedan od najtežih i najtragičnijih dana u ratnom Vukovaru zasigurno je bio 16. listopada 1991. godine.

Toga dana, u sveopćem napadu koji je tadašnja JNA potpomognuta srpskim paravojnim snagama i četnicima otpočela na grad, poginuli su brojni branitelji i civili, među kojima i zapovjednik obrane Borova Naselja, Blago Zadro, te na Sajmištu, zapovjednik vojne policije, Alfred Hill.

U silovitom naletu neprijatelja na suprotnome dijelu grada, nije ostala pošteđena ni Mitnica. Jedan od branitelja Mitnice koji je izgubio život taj dan bio je i Josip Gelo, među bliskim prijateljima poznatiji kao Šef.

"Kada je bio mali volio je ići s odraslima i stalno je davao nekakve prijedloge što bi trebalo raditi, otuda mu taj nadimak" – ispričat će Josipov prijatelj iz djetinjstva Slavko Bačić.

I mi ostali koji smo poznavali našega Šefa, dobrog dečka s Mitnice, zapamtit ćemo njegov veseli, vragolasti pogled i smiješak s kojim bi, bez puno riječi, odreagirao na naša zadirkivanja.

"Anđeo, to je jedan od onih naših gostiju na koje mislim kada kažem da su u Vukovaru živote izgubili ljudi koji su bili anđeli" – s tugom će o Josipu reći zajednički poznanik Pavao Josić, prije rata vlasnik caffe bara u koji je Josip sa svojim društvom zalazio.

Josip Gelo rođen je 20. veljače 1964. godine u Vukovaru, kao najstariji od troje djece Ruže rođene Damjanović i Stipe Gele, godinu dana stariji od sestre Vere i devet godina stariji od brata Ivana. 

Osnovnu školu pohađao je u nekadašnjoj OŠ Stjepan Supanc, danas Osnovna škola Antuna Bauera, te potom, nakon dva razreda usmjerenog obrazovanja, srednju Tekstilnu školu.

Nakon završene srednje škole i odsluženoga vojnog roka u ondašnjoj JNA, zaposlio se u vukovarskoj tvornici tekstila "Vuteks", u predionici, gdje je radio do početka ratnih sukoba.

U slobodno vrijeme Josip je volio zaigrati s prijateljima belot, slušati glazbu, biciklirati, a pred sam rat, vrijedan i marljiv, započeo je izgradnju vlastite kuće. 

Gotovo odmah nakon ubojstava hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, Josip Gelo s prijateljima s kojima je odrastao i drugim susjedima, uključuje se u davanje straže na ulasku u grad iz smjera Vučedola, a nakon što se ratna zbivanja sve više rasplamsavaju, trajno ostaje na  položaju u blizini roditeljske kuće, ispred tzv. Ristićevog salaša, s lijeve strane prema Dunavu. 

Kobnog 16. listopada 1991. godine, već u ranim prijepodnevnim satima započelo je neprijateljskog granatiranje. Nakon što je utihnulo, već po ustaljenom obrascu, očekivao se neprijateljski pješadijski napad, pa su Josip i njegovi suborci zauzeli položaj u pripremljenim rovovima u Molnarovom vinogradu. U borbi koja se potom razvila, prema sjećanju branitelja s tog položaja, nakon otprilike pola sata, začuli su rafalnu paljbu iz smjera ulice iza njih, tadašnje Kumrovečke, danas Ulice Petri Skela, što je značilo da se neprijatelj uspio probiti iza njihove linije obrane i zaći im iza leđa. 

Budući da su se u podrumima kuća nalazili civili, njihova grupa, ukupno sedam branitelja,  pohitala je u pomoć, međutim, prilikom pretrčavanja čistine između dva vinograda, baš prema njegovom, obiteljskom, Josip Gelo pogođen je mitraljeskim metkom s transportera. 

Iako su Josipovi suborci ubrzo odbili neprijateljski napad, Josip je, nažalost, od zadobivenih rana na mjestu preminuo.

Nakon pogibije, Josipovo tijelo preneseno je u bolnicu, a potom privremeno pokopano na groblju iza bolnice, tzv. Švapskom, odakle je, s drugim tijelima tijekom okupacije grada preneseno na Novo groblje Dubrava.  

Nakon mirne reintegracije i ekshumacije, Josip Gelo pokopan je 4. srpnja 1998. godine na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Kada je ubijen, Josip Gelo, sin i brat, imao je 27 godina.

Josipe, nismo te zaboravili.