JELENA KOJE NEMA Priča o braniteljici Jeleni Pančić nestaloj u Borovu selu

O poginulim braniteljicama Vukovara ne zna se gotovo ništa. Ni točan broj, ni mjesto njihove pogibije, kao ni okolnosti stradavanja. O njihovom statusu govori tek nekoliko grobova na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata na kojima piše "hrvatski branitelj". Braniteljica Jelena Pančić, gotovo trideset godina otkako je kao devetnaestogodišnjakinja primila oružje u ruke kako bi branila svoj dom, nema ni toliko. O njenoj sudbini do danas njena obitelj ne zna ništa. Ali istinu, nesumnjivo, netko zna.

Bila je skromna, dobra djevojka…

Jelena Pančić rođena je 9. studenoga 1972. godine u Vukovaru, kao prvo dijete Milke rođ. Jelić i Andrije Pančića. Osnovnoškolsko obrazovanje završit će u OŠ Bratstvo i jedinstvo, danas OŠ Blage Zadre, a potom, u tadašnjem COUO-u Edvard Kardelj, danas Tehnička škola Nikole Tesle, srednju obućarsku školu. Obiteljski i školski prijatelji Jelenu će opisati kao vrijednu i upornu, a kuma Sandra Rendulić će ispričati: "Igrale smo se kao djeca, one tadašnje dječje igre, a Jelena je bila nenametljiva i uvijek, uvijek nasmijana. Kada smo porasle, pričale smo o izlascima, oblačenju, dečkima. Bila je skromna, dobra djevojka. Voljela sam je". 

Majka Milka će reći: "U našoj obitelji, Jelena je bila poveznica, nitko se na nikoga nije smio ljutiti. Od njenoga osmog razreda, kolače u kući pravila je ona. Znala je kuhati, vesti, bila je dobra, nasmijana djevojka. Posebno je bila brižna prema mlađem bratu Damiru, kojemu je ona odabrala ime. Dana 2. svibnja '91., djeci nisu dali izaći iz škole, a Jelena je iskočila kroz prozor i biciklom odjurila kući, budući da je znala kako smo suprug i ja otišli u Tordince, pa joj je brat ostao sam. Bila je dosta zrela za svoje godine i kada se nakon nekog vremena odlučila priključiti braniteljima,  prvo na položaju u blizini naše kuće, a onda u Ličkoj ulici, nisam je mogla odvratiti".

Dražen Kovačić, varaždinski policajac koji je sa svojim kolegama u dva navrata dolazio u ispomoć pri obrani Vukovara, da bi drugi put ostao do samoga kraja, ispričat će: "Jelenu je sve zanimalo i nije se bojala, naučili smo je rukovati oružjem. Naš je položaj bio na dnu Ličke ulice, isturen prema Borovu selu, na motoroli smo bili 'Grubi 16'. Kada je jedan suborac poginuo, Jeleni smo dali njegovu pušku i pištolj".

Ne boj se, nikada neće proći!

Majka Milka dodat će: "Postajalo je sve gore, brinula sam, imala je tek osamnaest godina. Na njen devetnaesti rođendan, dana 9. studenoga, na štednjaku na drva ispekla sam joj tortu, ali imali su jak napad iz Borova sela i nije uspjela doći, nego tek sutradan ujutro. Tortu je odnijela na položaj, pojela ju je sa suborcima. Kući je na kratko došla i sljedeći dan, bila je s još jednom braniteljicom, Ksenija se zvala. Ugrijala sam im vodu pa su na brzinu oprale kosu, malo je posušile i otišle. Tada mi je rekla – 'Ne boj se. Nikada neće proći!'.

Nažalost, već sutradan uvečer smo se morali povući u tvornicu. Čuli smo ih kako nas dozivaju preko megafona: 'Hrvati, Hrvatice, ustaše, ustaščići, hadezeovci, predajte se, nećemo vam ništa, izađite!',  a naši su dečki prkosili i odvraćali – 'Umorni smo, ne možemo, dođite vi po nas!', no znali smo da je gotovo. Čekali smo da padne noć, a onda smo krenuli. Jelenu sam petnaestoga susrela u Obućari. Bila je umorna, iscrpljena, zaspala mi je na ruci. Dok je spavala, trzala se, tko zna što je lomilo njenu mladost, što je sve vidjela, ja nisam mogla oka sklopiti, gledala sam moje dijete. Sljedeći dan je odnijela lijekove u Borovo Commerce, u pričuvnu bolnicu, i ja je više nikada nisam vidjela". 

Kao nekakav ružan san…

Snimka koju je napravila TV Beograd, a na kojoj se nalazi reporter beogradske televizije koji ispituje civile, napose žene i majke s bebama, zabilježila je i izjavu Jelene Pančić, snimljenu s malim djetetom u naručju: 'Grozno je. To je kao san nekakvi, ružan…'

Četveromjesečna djevojčica Tamara Dević koju je Jelena držala, zapravo je kći Sniježane Dević koja je stajala pored njih, te nakon Jelene također dala izjavu.

O događaju toga dana Sniježana Dević će ispričati: "Jelenu sam poznavala malo i kratko. Nekoliko dana prije sloma obrane grada, koliko sam tada shvatila, došla je u sklonište Borovo Commercea jer je nosila nekakve lijekove, a nakon toga je doista nastao pakao, sve više se ljudi povlačilo prema tvornici, pa je pretpostavljam i ona zbog toga tamo ostala. Nisam znala da je braniteljica, to sam čula tek kasnije, kada danas razmišljam o tome vjerujem kako mi se to bojala reći, nije me poznavala i bila je oprezna. Već prije me je nekoliko puta pitala smije li držati moju kćer, a kada sam joj to dopustila, nosila bi je po skloništu u naručju. I taj me dan, bilo je to nakon tri sata poslijepodne, kada smo nakon teških ranjenika i mi izašle iz Commercea koji je gorio, pitala, može li ona nositi Tamaru. Pristala sam, osjećala sam se slabo, imala sam samo 47 kila, pa ju je Jelena uzela.

Tada su nas snimili, bile smo uplašene, govorile smo kako smo mislile da je dobro, da nam to neće odmoći. Kasnije, kada smo s livade na kojoj smo stajali krenuli pješice kroz Borovo naselje današnjom ulicom Blage Zadre, prema tadašnjoj gostionici Mali raj na početku Trpinjske ceste gdje se nalazilo pet autobusa u koje su nas potrpali, izgubila sam je iz vida. Mi, majke s djecom, ušle smo u isti autobus, ali Jelena nije bila s nama. Žao mi je što mi se nije povjerila, možda sam joj nekako mogla pomoći, možda je mogla i ona proći kao moje dijete, često mi je u mislima".

Rekao sam da ona ne može da ide…

Po dolasku na Trpinjsku cestu, Jelena Pančić je s ostalim zarobljenim braniteljima i civilima odvezena u Borovo selu, te prema sjećanju svjedokinje M.V. ponajviše sa ženama i starijim osobama zgurana u dvoranu Osnovne škole Božidar Maslarić. 

"Moja prijateljica koju sam poznavala još iz garde, sestre Soldo - dvije djevojke, jedna od osamnaest, jedna od četrnaest godina, čija je majka Mara također zarobljena i u tome se trenutku nalazila na ispitivanju, Jelena i ja, stajale smo zajedno kada nam je prišao mlađi muškarac odjeven u njihovu maskirnu odoru i počeo nas ispitivati, naoko nehajno, 'prijateljski',  o mladićima iz Borova naselja koje je poznavao. Učinilo mi se kako je Jelenu više puta značajno pogledao, a nakon nekog je vremena otišao. U jednom trenutku, vratila se Mara Soldo, tiho je pričala sa svojim kćerima, a mene je pitala, bi li se, ako se ona ne vrati više, pobrinula za njene kćeri. Pokušala sam je razuvjeriti, no samo mi je šapnula – 'Ništa me ne pitaj…'. Nažalost, njene su se slutnje obistinile, ubrzo su došli po nju i odveli je. Kasnije sam saznala da nije preživjela, zlostavljana je i ubijena. 

Sutradan, rano ujutro, čini mi se kako se tek razdanilo, ušle su žene koje su bile u nekakvoj civilnoj zaštiti i rekle da dolaze Šešelj i njegovi četnici i da što prije uđemo u autobuse kako bismo se na vrijeme spasili. Nastala je gužva, svi su u panici pojurili prema vratima. U jedan od autobusa, prijateljica iz garde i ja smo ušle na stražnja vrata i sjele odostrag, a sestre Soldo ušle su na prednja. Jelena je također ušla na stražnja vrata, ali je sjela po sredini autobusa. Stariju sestru Soldo je u međuvremenu jedan od četnika ošamario jer je imala 'ustaške čizme', a mi smo prestrašeno spustile  glave izbjegavajući njihove poglede. Netom prije negoli će autobus krenuti, na stražnja je vrata uletio jedan od njih i povikao - 'Gdje je ona gardistkinja, rekao sam da ona ne može da ide!'. 

Prijateljica i ja koje smo zapravo bile pripadnice garde, mislile smo kako misli na jednu od nas. Sjedile smo spuštenih glava, ali on je prošao pored nas prema sredini autobusa. Kroz šiške sam vidjela kako povlači Jelenu za ruku i izvodi je van".

Bernardica Soldo će ispričati: "Dok nas je tamnokosi muškarac u dvorani ispitivao, odgovarala sam kako su osobe za koje je pitao ili mrtve ili davno napustile Vukovar. Tako nas je poučila naša mama. Rekla je da za svakoga za koga nas pitaju kažemo kako nije tu ili da za određene  stvari za koje nas pitaju 'krivnju' prebacimo na mrtve, kako bi zarobljeni preživjeli. Jelene se posljednji put sjećam tu iz dvorane, jer već pri ulasku u autobus prepoznao me je jedan školski poznanik. Nismo išli u isti razred, ali znao me je iz škole. Udario me je s leđa kundakom u glavu, pa sam proletjela između sjedala. Kada sam se uspjela podignuti, sjela sam na jedno od prednjih sjedišta, uz sestru, no zlostavljanja su se i dalje nastavila".

Razrednik joj nije pomogao…

Jelena Pančić, nakon što je izvedena iz autobusa, vraćena je u školu i odvedena u jednu od učionica gdje su se nalazile i druge osobe, ponajviše žene. U učionicu su ponovno ušli reporteri beogradske televizije koji su uplašene žene tjerali na razgovor, a kamera je još jednom zabilježila Jelenu i to je njena posljednja slika. Izraz lica djevojke svjesne što joj se sprema. Stajala je na dnu učionice, iza žena koje su sjedile, a među njima su mnoge nakon toga mučki ubijene. 

Milka Pančić: "Sve ove godine je tražimo, prikupljamo informacije. Među prvima smo se vratili u Vukovar u nadi kako ćemo tako što prije nešto saznati o našem djetetu. Na Badnjak, dok su crkvu još čuvali policajci, nakon što sam izašla, vidjela sam supruga kako razgovara s jednim mlađim muškarcem u uniformi. Prišla sam im, a on me je pitao prepoznajem li ga. Ispostavilo se kako je to sin suprugovog kolege iz Pačetina, dobro smo se poznavali prije rata. Rekao je kako je u Borovu selu vidio našu Jelenu, ali je nije izveo. Tu večer, kada smo se sreli bio je u uniformi hrvatskog policajca i nosio je šahovnicu na kapi. Prijateljicu koja je također odvedena u Borovo selo, spasio je Jelenin razrednik. Godine 1991., Jelena je bila maturantica, maturirala je s odličnim. No ocjene joj nije zaključio njen razrednik, nego drugi profesor, jer on, navodno, nije smio doći iz Borova sela. Zašto nije spasio i moju Jelenu, svoju učenicu, nikada nisam saznala, u međuvremenu je umro".

Gdje je Jelena?

Krajem 2015. godine obitelj Pančić zaprimila je dopis Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku kako će se provesti istraga u predmetu protiv Đokice Petrovića, zapovjednika bataljuna vojne policije 12. novosadskog korpusa JNA  i drugookrivljenog Siniše Kamberovića, zapovjednika I čete toga bataljuna vojne policije, obojica u bijegu, a u obrazloženju, između ostaloga, u jednoj točki stoji i odgovornost što su dana 19. i 20. studenoga 1991. pripadnici TO Borova sela Jelenu Pančić, Đuru Malčića i Tomu Andabaka nakon ispitivanja i zlostavljanja prevezli u Dalj, gdje su ih predali pripadnicima JNA i TO koji su ih ubili. Milka Pančić izjavit će kako nikada nije dobila nikakvu povratnu informaciju što se s tim predmetom dalje događalo, kao ni odakle informacija da je njihova kći Jelena ubijena zajedno s Đurom Malčićem i Tomom Andabakom. 

Roditelji i brat Jelene Pančić i dalje tragaju za istinom, ali najveća im je želja pronaći Jelenine posmrtne ostatke jer im je odavno jasno kako je njena sudbina izvjesna. 

Godine 2013. umirovljena braniteljica Ljubica Bilandžić, dočasnica HV-e, u dogovoru s obitelji, napravila je kratki film pod nazivom 'Gdje je Jelena'.

"S majkom Milkom pjevam u župnom zboru i jako smo bliske. Jelena je bila moja vršnjakinja. Kada je njena majka spomenula da ima snimke s beogradske televizije na kojima se vidi i Jelena, predložila sam joj da napravimo video ne bismo li potaknuli nekoga da ispriča istinu o nestalima i da se proširi sama istina o Domovinskom ratu i stradanju branitelja i civila u Vukovaru, na što je ona rado pristala. Gospodin Grujić je jednom prilikom rekao i da je taj naš uradak poslužio i kao dokaz na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Den Haagu. I dalje se nadamo da će ovaj  kratki video donijeti plod i da ćemo saznati Jeleninu sudbinu jer je napravljen kao apel svima onima koji nešto znaju ili mogu pomoći otkriti gdje su nestali u Domovinskom ratu - da to napokon i učine i time, barem malo, ublaže tugu i bol njihovim obiteljima", reći će Ljubica.

Netko zna istinu…

Kada je nakon sloma obrane Borova naselja Jelena Pančić zarobljena u Borovo Commerceu, deportirana u Borovo selo gdje joj se gubi svaki trag, imala je samo devetnaest godina. 

Sniježana Dević, žena čiju je djevojčicu Jelena držala u naručju, posvetila joj je pjesmu – Jelena koje nema. Neki od stihova kažu:

Ona mala beba koju si grčevito držala 
postala je djevojka
lijepa baš kao i ti,
ponosna i prkosna!
Poručuje ti, 
gdje god bila,
nastavlja  živjeti tamo gdje si ti stala…

                                                                    Jelena, nismo te zaboravili!