Jedna od najvećih prekretnica u hrvatskoj povijesti dogodila se prije 100 godina: Posljedice osjećamo i danas

Hrvatska je stoljećima bila vezana s Austrijom i kućom Habsburgovaca, a veza s drugim dijelom Monarhije Ugarskom trajala je gotovo cijelo jedno tisućljeće.

Iako se hrvatski narod borio kako bi slomio okvir dualizma koji ga je sprječavao da se ujedini, ali i da ostvari veću autonomiju, rijetko je tko prije samog sloma Monarhije na kraju rata ozbiljno mislio kako će se ona zaista raspasti. Svi narodi u Monarhiji, pa i oni koji su bili u povlaštenom položaju, imali su svoje zamjerke na račun državnog uređenja, ali teško bi se ijedan narod otvoreno pobunio da nije bilo nepovoljnih političkih okolnosti i Prvog svjetskog rata.

Narode Srednje Europe povezivao je isti državnopolitički okvir, ista vladajuća dinastija, zajedničke gospodarske i kulturne veze, ali i povezanost u raznim političkim borbama unutar dvojne monarhije. Većina najvažnijih političkih zahtjeva bila je usmjerena na reformu same države, ali ne i na njeno razbijanje.

Austro-Ugarska smatrana je i jednom od najvećih političkih sila tog vremena, iako joj je utjecaj s vremenom padao. Imala je i respektabilnu vojsku, razvijenu željezničku mrežu, gospodarski snažna područja blizu centra države,  mornaricu, ali i upravni aparat na koji se gledalo kao na jedan od simbola države. Dugo vremena nakon raspada, smatrana je kao ideal uređenja u većini država nastalih njenim raspadom, pa čak i među narodima koji su bili najnezadovoljniji svojim statusom.

Novu državu obilježile su velike razlike

Glavni fokus dominantnih političkih opcija u Hrvatskoj tog vremena također nije bio na razbijanju Monarhije, već je bilo najbitnije osigurati financijsku samostalnost banovinske Hrvatske, povezati Dalmaciju s banovinskom Hrvatskom, pokušati povezati Istru i Bosnu i Hercegovinu, proširiti glasačko pravo, ali i osigurati se od talijanskih i mađarskih pretenzija nad dijelovima Hrvatske. Ideja o stvaranju jugoslavenske države nije se pretjerano smatrala realnom, iako je jačala od dolaska Petra Karađorđevića na srpski tron. Jedini koji su se ozbiljnije zalagali za jugoslavensku državu bili su jugoslavenski omladinski nacionalisti iz čijih će redova kasnije nastati kulturna i politička elita nove države.

Raspad Austro-Ugarske i stvaranje nove države Kraljevine SHS dovelo je do velikih problema u funkcioniranju hrvatskog društva, ali i drugih zajednica koje su se našle u novom državnom uređenju. Povijesne pokrajine u novoj državi razlikovale su se drastično u pogledu gospodarske razvijenosti, pismenosti, etničkim, vjerskim, kulturnim i drugim razlikama. Postojale su ogromne razlike i u političkom i društvenom uređenju, poreznim sustavima, prometnoj povezanosti, vojsci, upravi, zakonodavstvu i drugim najbitnijim pitanjima funkcioniranja svake države. 

Ekonomsko iskorištavanje hrvatskih i prečanskih krajeva

Iako je nakon samog stvaranja države kralj Aleksandar pokušao umanjiti utjecaj svemoćnog Nikole Pašića te dao da se formira vlada na čelu s drugim utjecajnim radikalskim liderom Stojanom Protićem i  Antom Trumbićem kao ministrom vanjskih poslova, ipak se Protićeve ideje o pokrajinskoj samoupravi nisu nametnule. Ubrzo je zavladala Pašićeva i Pribičevićeva vizija gotovo nasilne unifikacije koja je pretpostavljala  snažnu centralnu vlast i  gdje bi se "preko noći" izbrisala uloga povijesnih pokrajina i njihovih samouprava. Zajedno sa sveprisutnim i velikim utjecajem Kralja Aleksandra, takvo uređenje države je izazvalo veliki otpor ne samo svih nesrpskih naroda, već i velikog dijela Srba van Srbije koji su smatrali da su zakinuti. 

Postoji niz primjera i načina na koji su se gospodarski iskorištavali razvijeni krajevi države u prvoj Jugoslaviji, a koje je najbolje opisao hrvatski ekonomist Rudolf Bičanić u svom kapitalnom djelu "Ekonomska podloga hrvatskog pitanja", ali možda je i najveća razlika između dva sustava bila u upravi. Kao što je već rečeno, uprava je u Austro-Ugarskoj bila na glasu po svojoj pouzdanosti i efikasnosti,  dok je uprava u novoj državi naslijedila uglavnom one karakteristike koje je imao i upravni aparat Kraljevine Srbije, a to su korumpiranost, nepotizam, sklonost državnim monopolima, lijenost i neefikasnost. 

Tadašnji suvremenici opisuju i kako se stvaranjem Kraljevine Jugoslavije vratilo i batinanje od strane vojske, a poznati su i primjeri političkih atentata, tortura itd. Velik broj negativnih strana kraljevskog režima preuzeo je i novi komunistički režim, koji je znao biti i brutalniji u praksi, a nažalost i današnje generacije osjećaju posljedice velikog loma koji se dogodio krajem 1918. godine.