Je li obrazovanje glavni krivac za nepismenost: Jezikoslovka otkrila u čemu je problem

Uglavnom se govori da smo kao narod nepismeni, no profesorica Đorđević tvrdi da generaliziranje nikada nije dobro. Jasno je, kaže nam, da takve tvrdnje nastaju na osnovi primjera kojima smo svakodnevno okruženi, ali kao i u svemu ostalome, ima i jednoga i drugoga. "Hrvatski je jezik složen, ali po općim procjenama težine ubraja se u srednje teške jezike. Samim tim, mislim da je previše smjelo tvrditi da smo kao narod generalno nepismeni. Smatram da je možda ipak riječ o nekom općem dojmu, ne o činjenici. Svi svjetski jezici imaju govornike koji vlastiti jezik poznaju bolje ili lošije i čiju je normu teže ili lakše usvojiti", kazala je za portal Direktno.

Upitali smo je koji je sustavni problem nepismenosti kod djece i mladih te je li problem samo u obrazovanju ili na nepismenost utječu i drugi faktori. Istina je, kazala je, da obrazovanje kao proces kreće od polaska u osnovnu školu te smatra da je ono ključno za svijest o bilo čemu, pa tako i o pravopisu. "Međutim, razvoj djeteta ne kreće od škole, već od najranije dobi. Dijete se na riječi navikava najprije slikama i osjetilima. Čitanje djeci od najranije dobi, promatranje slika i vizualno percipiranje riječi kao spoja grafema utječe na to kako djeca te riječi usvajaju i percipiraju", istaknula je za naš portal.

Tijekom školovanja, nastavlja, vokabular bi se trebao povećavati – i u nastavnom procesu, i u individualnom radu. "Učenici koje se potiče na čitanje i u kojima se razvija ljubav prema pisanoj riječi, bolje usvajaju i pravopisna načela, često nesvjesno i spontano usvajajući jezične zakonitosti. U moderno smo vrijeme svi izloženi utjecaju medija i društvenih mreža, njima smo svakodnevno okruženi. Jasno je da takvi čimbenici mogu i na dobar način utjecati na pismenost (mnogi su pravopisi i jezični priručnici danas dostupni i prilagođeni za mobilne uređaje, izrađuju se mrežne stranice i zabavni podcasti s jezičnim savjetima), ali nažalost, u medijskom prostoru možemo često pronaći mnoštvo tekstova koji nisu napisani u skladu s normom standardnoga hrvatskog jezika", upozorila je dr. sc. Đorđević.

FOTO: Unsplash

Na (ne)pismenost ne utječe samo obrazovanje

Naglasila je da se od osoba kojima je jezik alat za svakodnevni rad u najvećoj mjeri očekuje uporaba standarda. "Međutim, znamo da rezultat nije uvijek u skladu s našim očekivanjima. S druge strane, jezik društvenih mreža treba promatrati kao izdvojenu stvarnost. Pisani jezik koji je ondje u uporabi najčešće je blizak razgovornom stilu i to je razlog zbog kojega često nije u standardu. Mišljenja sam da ne treba ni biti, ali i na takvim bi platformama trebalo pripaziti barem na ona osnovna pravopisna načela. Dakle, na pismenost, odnosno nepismenost primarno utječe obrazovanje, ali utječe i količina vlastitoga interesa za jezik, mediji, društvene mreže, radna sredina i sl.", poručila je.

"Kada govorimo o jezičnim pogreškama, važno je naglasiti da njih primarno vezujemo uz pisanu komunikaciju. Osim toga, različitost funkcionalnih stilova utječe na to da je u jednom stilu poželjno upotrijebiti nešto što u nekom drugom nikada ne bismo upotrijebili (npr. u književnoumjetničkom stilu prihvatljivo je ono što u znanstvenom ili administrativnom nije). Za razliku od pisma, govor je spontan i prirodan, pa se u njemu češće javljaju tzv. odstupanja, koja ne možemo primarno nazivati pogreškama. Svatko se rađa u određenoj jezičnoj zajednici i mjesto u kojem smo rođeni utječe na to kojim ćemo idiomom govoriti", rekla je.

Kazala nam je da se i govorna izvedba može poboljšati. "Različitim se vježbama može poboljšati elokventnost, tempo, pa čak i boju glasa. To se od osoba koje su profesionalni govornici (novinari, profesori, glumci) očekuje u većoj mjeri, ali nešto je na čemu svi mogu raditi. I dok svi mi rođenjem postajemo govornici određenoga jezika i idioma, treba imati na umu da se standardni jezik ne usvaja rođenjem, nego se uči. Usvajanje pravopisnih i gramatičkih pravila složen je proces. Pogreške koje susrećemo na svakodnevnoj razini uključuju bilježenje glasova "č", "ć", bilježenje "ije/je", ali i sastavljeno i nesastavljeno pisanje, deklinaciju stranih imena i sl.", istaknula je dr. sc. Jelena Đorđević s Odsjeka za hrvatski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Splitu.

FOTO: Unsplash

Istaknula je s kojim se problemima suočava na fakultetu

I dok je bilježenje glasa "č" i "ć" nešto što će govornici uočiti i ako nisu jezični stručnjaci, postoje, kaže nam, pogreške kojima smo svakodnevno u tolikoj mjeri "zatrpani" da ih mnogi nisu ni svjesni. "Na ulasku u mnoštvo gradova u Lijepoj Našoj stoje službeni natpisi na kojima piše: 'Dobrodošli u…', pri čemu osobe koje su takve natpise izrađivale ili naručivale nisu vodile računa o tome da je "dobrodošli" napisano sastavljeno pridjev (npr. On je dobrodošao u našem domu.), a uzvik dobrodošlice trebalo bi pisati nesastavljeno: 'Dobro došli u …!' Na službenim natpisima možemo često pročitati i: 'Hvala na posjeti!', što također nije u skladu s jezičnom normom jer je u hrvatskome jeziku imenica 'posjet' imenica muškoga roda", istaknula je. Naglasila je dalje da imenica "posjeta" kao imenica ženskoga roda u hrvatskome jeziku ne postoji, pa ne postoji ni oblik koji bi u lokativu glasio: "na posjeti". Dakle, točno bi bilo: "Hvala na posjetu!" 

Rekla je da su svakodnevno u uporabi i pleonastični izrazi poput "no međutim", "oko desetak", "sniženje – 20 %", "najoptimalniji" i sl. Ovo su samo neki od primjera koji su se proširili i postali dio opće uporabe, iako nisu u skladu s jezičnom normom. Najveći je problem u tome što ih gotovo nitko ne provjerava. Dakle, svatko treba poći od sebe. Cilj nije u govornicima razviti strah prema vlastitome jeziku, ali odgovornost u uporabi, osobito onoj pisanoj, trebala bi postojati i ovisi o svakome od nas", upozorila je. Budući da radi na fakultetu, Đorđević je istaknula s čime se suočavaju po pitanju poznavanja pravopisne norme. "Suočavamo se s istim problemima na koje se može naići i na bilo kojem drugom mjestu. Možda su tu problemi nešto rjeđi, ali ipak ih ima. Studenti prve godine kroatistike najčešće upisuju studij jer osjećaju strast prema čitanju, književnosti, jeziku", kazala je.

"Samim tim, nerijetko smatraju da su već prije upisa savladali sve jezične poteškoće te da odmah mogu krenuti učiti o književnim teorijama, metodološkim pristupima književnom tekstu, morfološkim, sintaktičkim i semantičkim načelima teksta itd. Međutim, nije tako. Studente nerijetko iznenadi vlastita količina neznanja s kojom dođu na fakultet. Dakako, svatko dolazi s različitim predznanjem, ali nastava u školi često se u većoj mjeri svodi na književnost nego na jezik. Dodamo li tomu i primjere koji se svakodnevno mogu čuti na televiziji ili pročitati u javnom prostoru, ne čudi da ih određeni jezični savjeti češće zateknu i iznenade. Stoga je nužno da postoje i jezični kolegiji koji se bave upravo standardnojezičnom normom", naglasila je naša sugovornica.

FOTO: Unsplash

Kako jezikoslovci rade na poboljšanju pismenosti u društvu?

Za kraj je istaknula kako kao jezikoslovci rade na poboljšanju pismenosti u obrazovanju, odnosno u društvu. "Trudimo se ponajprije da nastava bude interaktivna i pristupačna. Moderno je doba sa sobom donijelo i nove zahtjeve, ali mislim da na to ne treba gledati kao na nešto negativno. Svi mi koji sudjelujemo u nastavnome procesu, bilo studenti, bilo profesori, trebamo imati na umu da je učenje cjeloživotni proces i da ne završava dobivanjem diplome. Dakle, na svoj način nastojimo nastavu učiniti u što većoj mjeri zanimljivom i primjenjivom, dopuniti je digitalnim sadržajima, praktičnim primjerima, kvizovima i sl.", rekla nam je. Nedavno je sa svojim kolegama u povodu obilježavanja Dana hrvatskoga jezika organizirala jezični kviz na kojem su sudjelovali studenti i profesori s Filozofskog fakulteta u Splitu, ali i kolege s drugih institucija.

Krstulović Opara ne može vjerovati što je Grbin rekao: 'Nadao sam se da su ta vremena iza nas'

Spomenula je i kako je na kvizu sudjelovalo više od stotinu natjecatelja i na zabavan im se način približilo brojne jezične dvojbe s kojima se svakodnevno suočavamo. Smatra da je ključno shvatiti kako je jezik živo tkivo koje se razvija sa svojim govornicima. "Usvajanje norme standardnoga hrvatskog jezika ne treba percipirati kao nešto zamorno, teško i rezervirano samo za određene skupine govornika koje će potom drugima govoriti što činiti, a što ne, već kao proces koji svima nama olakšava službenu komunikaciju. Međutim, to nikako ne znači da trebamo zanemariti vlastite dijalekte i lokalne govore. Njih treba čuvati i njegovati jer predstavljaju različitost i bogatstvo hrvatskoga jezika i njegovih govornika", zaključno je poručila.