Jadranka Cigelj: Kada su me nekome predstavljali, zaboravili bi reći ime i zanimanje, već: 'Ona je silovana u logoru'

Na početku rata u BiH bila je dopredsjednica lokalnog HDZ-a i samohrana majka. Uoči rata, Jadranka je stalno trpjela provokacije maskiranih agresora koji su joj pod prozorom vikali: "Je li ustaška ku*va vrijedna 20 DM koliko košta metak?".

U Omarskoj je završila u rano nedjeljno jutro, 14. lipnja 1992., kada su po nju došli srpski milicajci i odveli je u logor, u kojem je bila zatočena s tridesetak drugih žena, Bošnjakinja, Hrvatica, čak i dvije Srpkinje koje su paravojne srpske skupine optužile za ''suradnju s ustašama''.

Koncentracijski logor Omarska bio je logor za zatvaranje i mučenje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva s područja općine Prijedor, u razdoblju od svibnja do kolovoza 1992. godine, a organizirali su ga lokalni vlastodršci, nakon što je vlast nasilno preuzela Srpska demokratska stranka (SDS). U logoru je bilo zatvoreno nekoliko tisuća ljudi, a logoraši su bili izloženi stravičnom fizičkom i psihičkom mučenju, silovanjima...

Bila je jedna od 37 žena u Omarskoj, a pet njih nije preživjelo. U logoru je ostala 57 dana, a o užasima koje je proživjela govorila je u svojoj knjizi ''Apartman 102'', jer se tako zvala prostorija u kojoj su, u Omarskoj, odvođene žene.

"Drugi dan vidjela sam one koji su zatočeni puno prije mene. Njihova lica bila su nedefinirana masa, smrdili su na krv i fekalije, na rukama i nogama bili su otvoreni prijelomi, ne, to nisu deveta vrata pakla, to je dno dna. Već istu noć prvi put sam silovana. Utroba mi se u nemoćnom otporu mišića kidala. U trenutku mi se činilo da gubim razum. Noću slušate korake, krikove, osluškujete i po boji glasa pokušavate raspoznati tko bi to mogao biti. Pitate se jeste li vi sljedeća. Silovanja su bila dio ukupne kazne. Imala sam krizu deseti dan, isplakala sam cijeli svoj život i razmišljala kako da se ubijem. No dan poslije, u silnom strahu za mog sina, nešto se u meni prelomilo.  Naučite kontrolirati svaki pokret i uhvatite ritam logora. Svima nama dugo je trebalo da naučimo živjeti izvan njegovih zidina, čak smo se, godinama poslije, znale uloviti da šapućemo."

Iz Omarske je izišla poput kostura: ''Ostale su samo oči i oni zubi koje mi nisu razbili kundakom".

Od četvorice svojih silovatelja iz Omarske, Jadranka Cigelj ima nekakvu satisfakciju; trojica su već osuđena za zločine u logoru, no četvrti silovatelj ni do danas nije identificiran.

Od 29. rujna 1992. živi u Zagrebu gdje se bavi političkim i humanitarnim radom. Radeći na projektu ''Glas žrtve–glas za žrtvu'', prikupila je od 1993. do 1996. i obradila više od 15.000 iskaza za hrvatsku sekciju Međunarodnog društva za ljudska prava. Šireći istinu o ratnim stradalnicima sudjelovala je u više od 50 inozemnih televizijskih i radijskih emisija, a održala je i mnoga predavanja pred europskim i američkim parlamentarcima.

Za svoj humanitarni rad više je puta nagrađivana- nagrada ''Ludovic Trarieux'', Francuske odvjetničke komore iz Bordeauxa; u listopadu 1995. austrijski ''Der Standard'' proglasio je Jadranku osobom godine, a primio ju je i bivši glavni tajnik UN-a Kofi Annan. Godine 1998. američki ženski magazin uvrstio ju je među sedam žena koje su označile stoljeće.

Godine 2007. postala je predstojnicom Vladina Ureda za udruge, no vrlo brzo ušla je u sukob s tadašnjom potpredsjednicom Vlade, Jadrankom Kosor, koja je optužila Cigelj da je upravo ona naložila sigurnosnu provjeru članova nevladinih udruga, a zatim ju je smijenila. Cigelj je s HDZ-om imala dogovor da se nakon mandata predstojnice Vladina ureda za udruge vrati na svoje staro radno mjesto, stranačke tajnice zadužene za ljudska prava i odnose s političkim udrugama. Na inzistiranje tada svemoćne Kosor, Cigelj je izbačena i iz HDZ-a, a zatim je uzvratila oštro Jadranki Kosor riječima: ''Ako u HDZ-u pobjeđuje laž u liku drugarice Jadranke Kosor, sama dajem ostavku na sve stranačke funkcije".

Napravila sam stotine intervjua do sada, ali ovaj je jedan od najtežih za mene osobno. Kako da Vas pitam što osjećate danas, nakon svega, a da Vas ne vratim u taj užas?Jesu li Vas ikada pitali- tko ste Vi, gđo. Cigelj? Kakva ste osoba?

To me nikad nitko nije pitao, a u tome leži suština, kako i uz čiju pomoć sam iz logora izašla ponižena, premlaćena, ali, ne i slomljena.

Rođena sam 7. srpnja 1948. godine u Zagrebu, u popularnoj "Zajčevoj'', danas samo Merkur bolnici.  Po prirodi sam vrlo stabilna osoba, rijetko kada da "puknem", na to me mogu natjerati nečije laži i smicalice. Rođena sam u trećoj godini braka mojih roditelja, znači, željeno dijete, u imućnoj, građanskoj obitelji.

Prošlo je 28 godina od Vašeg izlaska iz logora, ali, pretpostavljam da je slika svakoga dana uz Vas… Može li se ikada takvo što preboljeti?

Preboljela jesam, ali zaboraviti ne mogu. Znate, postoje teže stvari, koje ću, ako uspijem završiti knjigu, koju sam 2007. godine najavila, pod radnim naslovom "Domovina boli", objasniti. Čitatelj će shvatiti kakva je Domovina za koju ste položili na njen oltar najveću žrtvu; a to je - ugrozili svoje dijete, roditelje i svjesno sve naše živote. Omarska je jedan od najtežih koncentracijskih logora, nakon Hitlerovih, u 20. stoljeću. Imate dvije mogućnosti, ako je preživite, ostati normalni, ili ostati u njoj zauvijek. Bilo je strašno nositi to u sebi, prvih dva dana po izlasku. Ali, pogled na sina, koji je tada već imao 18 godina, trgao me iz misli opterećenih užasima koje sam vidjela i traumama koje sam prošla. Užasan strah preplavljivao me da ga srpska vojska ne mobilizira. Stoga sam već treći dan po izlasku, u pratnji oca, otišla u srpski Crveni krst, pred kojim je nekoliko tisuća ljudi očajnički čekalo pomoć za napuštanje okupiranog grada. Došli su pregovarači iz Ženeve, samo se sjećam kako me je masa pogurala prema njima i imenovala predstavnicom za pregovore. I tako je sve počelo. Moja prva bitka da spasim sina (skrivene misli) i od nemogućeg učinim moguće. Tako sam se 29. rujna 1992. našla u norveškom autobusu, gdje je njihov veleposlanik sreo prvu ženu iz koncentracijskog logora. Od toga dana bacila sam se u bitku za goli opstanak moje obitelji i mene. Od imućne, građanske obitelji, postali smo siromašni "dotepenci", po mišljenju pravih "dotepenaca" u Zagreb, jer nisu znali da smo 1955. godine u Prijedor doselili iz Zagreba. Nisam nikome zamjerala. Ljudi nisu znali, a imala sam sreću da me je zaposlio Ante Beljo u tadašnjem HIC-u te mojim dolaskom osnovao Odjel za prikupljanje dokumentacije o Domovinskom ratu.

Kako Vam je tamo bilo raditi? Poslije ste imali i radno mjesto u HDZ-u?

Nakon godina rada, a nije bio lak, poglavito te tri godine u HIC-u, nije bilo lako jer se taj rad sastojao od svakodnevne pratnje inozemnim novinarima, na prvu crtu bojišnice. Kada bih u rano jutro odlazila, moji su mislili da idem u ured. Sin je znao da najčešće idem na prvu crtu bojišnice. Taj teret dijelio je sa mnom. Znate što je sada nakon toliko godina čudno? Tada nisam osjećala strah, jer, odlazila sam među naše hrabre branitelje kojima sam se divila. Na moju sreću, do pokojnog predsjednika stigla je priča o meni, kao i to da sam bila zamjenica predsjednika HDZ-a u Prijedoru, zbog čega sam završila u logoru, a potom sam se bacila u bitku za Lijepu našu. I dobila sam radno mjesto u HDZ-u, u koji sam se po osnutku u BiH, učlanila sada već davne 1990.

Pisala sam nedavno o tome kako ste u šoku, nakon što ste doznali da će se u siječnju 2019. godine na prijevremenoj slobodi naći Željko Mejakić, prijeratni policajac, ratni upravitelj Omarske i poslijeratni osuđeni ratni zločinac, koji Vas je silovao? Kako je to uopće moguće?

Snivala sam dan kada će zapovjednik koncentracijskog logora Omarska, Željko Mejakić, stići u Den Haag. Umjesto tamo, na žalost, stigao je pred sud u Sarajevu. Dobio je 21 godinu zatvora, a na pola kazne pustit će ga na uvjetnu slobodu, točnije 25. siječnja 2019. godine. Netko se narugao žrtvama.

Zna li se barem okvirno broj silovanih žena u Hrvatskoj i BiH, a koje su silovali srpski zločinci i četnici?

Što se tiče žena, žrtvi seksualnog nasilja i u RH i u BiH, nikada se neće saznati točan broj. Mnoge šute iz straha da ih okolina, ili ne daj Bože obitelj, ne osudi, a one koje su se odvažile progovoriti, vrlo često doživljavaju i neugodnosti, a čak se događa da i svoje mučitelje na ulici susreću. Ja ih razumijem, jer sam kroz to prolazila. Znate, kada su me nekome predstavljali, zaboravili bi reći ime i zanimanje, već:  "Ona je silovana u logoru....". To mi je bila vrlo često osobna iskaznica u mojoj Domovini, nikada u inozemstvu.

Nema pomirenja dok su agresori na slobodi, a Vukovarke, a i ne samo one, susreću svakodnevno na ulicama svojih gradova svoje silovatelje… Prestrašno… Nemam riječi…

Radila sam tri godine, skupila osobno oko 15.000 iskaza žrtvi rata i seksualno zlostavljanih žena i muškaraca, što je proslijeđeno u EU i na sve važne institucije u svijetu. U siječnju 1993. imala sam prvi istup u New Yorku, u Madison Galery, a narator je bio Martin Sheen.  .Tako se počelo graditi moje ime, ali i govoriti kako sam hrvatska "lobistica"; naravno, Srbi u svijetu. Sve prolazite kao u snu, s jednim ciljem, dati sve od sebe da moj sin ima našu Hrvatsku!

Svjedočili ste pred UN-om i u Haagu protiv zločinca Radovana Karadžića i dijelom zahvaljujući Vašoj hrabrosti, podignuta je optužnica protiv tog monstruma. Ali, svejedno, kazna nije adekvatna…

Godine 1995.. nas šest logorašica iz koncentracijskog logora Omarska potpisalo je tužbu protiv Radovana Karadžća, a 2000. godine suđenje je održano u njegovom odsustvu, pred Saveznim sudom u New Yorku. Presuđeno je obeštećenje u iznosu 745 milijuna dolara, ali do danas nije bilo političke volje da se to i realizira; ni od strane Republike Hrvatske, ni od strane BiH. "Pojeo vuk magare", rekli bi u narodu.

Kako je moguće da ste svojedobno od Ministarstva branitelja dobili odbijenicu, da niste žrtva rata? Kako, za Boga miloga? Pod objašnjenjem da ste u vrijeme zločina počinjenog nad Vama bili na teritoriju druge države, BiH? Tko je potpisao takvo što?

Kada sam čula za Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na RH u Domovinskom ratu, podnijela sam zahtjev i ja, naslovljen na nadležno Ministarstvo. Aktualni ministar ''čak'' mi je ponudio i mjesto zamjenske članice Povjerenstva, što sam odbila, smatrajući da bih bi time došla u "sukob interesa", niti ne sluteći da ću završiti s podizanjem tužbe protiv Ministarstva, jer me je isto, suhoparnim rješenjem,bez prava žalbe- odbilo. Danas sam već stigla do Visokog Upravnog suda, a sutra vrlo lako u Strasbourg.

Kako danas živite, kao umirovljenica? Što ste uspjeli učiniti s time, prijatelji su Vam godinama financijski pomagali?

Sada, nakon vremenskog odmaka od svega, živim kao umirovljenica s mirovinom od 1994,80 kune mjesečno,  s obzirom da prve četiri godine u RH nisam bila prijavljena na mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Mirovina koju sam navela je sadašnja, znači,  malo je podignuta. Ah; i od Republike Srpske dobila sam za 19 godina pravničkog rada i dobre plaće 700 kuna mirovine i to jedva. Ali, njima ne zamjeram, jer imaju podosta razloga da me ne vole.

Razgovaramo potpuno otvoreno, jer Vi ste na taj način uvijek i komunicirali: čime ste se zamjerili Jadranki Kosor, da Vas je tako pokušala uništiti?

Što se tiče Jadranke Kosor, to je priča za sebe. U HDZ je stigla kada je bilo sigurno, 1995. godine, da se radi toga neće ići u zatvor. Bile smo jedno vrijeme relativno bliske, jer sam kao koza, prišla otvorena srca, pružajući ruku prijateljstva. Zaboravila sam razlike između nas. Ja, željeno dijete, rođena u trećoj godini braka od roditelja koji su se voljeli i oboje potjecali oboje iz starih, gradskih obitelji. Za prilike u bivšoj SFRJ, bili smo i prilično imućni. Nakit i prvu bundu dobila sam u prvom razredu gimnazije i nisam morala tražiti ključ za otvaranje konzerve. To su te male sitne razlike, koje su jednoj od nas smetale. Čak je i visina bila upitna. Visoka sam 175 cm., a onda pročitam kako je tu visinu gospođa Kosor pripisala sebi. Tekli su naši dani dok se nije učvrstila kod dr. Ive Sanadera, a onda su počele sitne smicalice.

U vrijeme dok se to događalo, prije 11 godina, pratila sam zgranuto njezino verbalno iživljavanje nad Vama, a i cijela je država to mogla vidjeti u jednoj televizijskoj emisiji. Nije li to, naspram strahota koje ste doživjeli, ako zanemarimo taj njezin pokušaj ponižavanja, zapravo toliko besmisleno i jadno?

Ne bih više o tome, jer mislim da su i vrapci na grani upamtili naš  "dvoboj", u kojem je 87 posto gledatelja poklonilo povjerenje meni. Gospođa je, ono što gledatelji nisu vidjeli, vidjevši krajnji rezultat, uvalila šaku u usta, rasplakala se i izjurila iz studija. A prije emisije, ja sam stavila krunicu u džep i rekla: "Dragi Gospodine, pomozi mi da izdržim ovu blamažu, koju ću večeras sigurno doživjeti, jer cijeli HDZ glasovat će  protiv mene''. Ostala sam u šoku, naravno, ugodnom, ljudi su povjerenje poklonili meni. Da, gotovo sam zaboravila, prije emisije sjedila sam s  mladom sudionicom Benčić kod "Mramorne" porte, kada je sa ''svitom'' došla moja "protivnica", trudeći se ne gledati me i pala koliko je duga i široka. Bilo je neke simbolike u tome, ali nije mi bilo drago, bilo mi je nje žao, jer joj nitko od pratnje nije pružio ruku da se digne.

 Je li Vam ikada itko iz te politike, koja Vam se tako zgadila, ponudio neku pomoć, satisfakciju za sve zlo koje su Vam učinili?

Ako me pitate je li me tko zvao iz HDZ-a, nije. Jer, u startu sam rekla da od njih ništa neću, osim istine. I onda se tadašnjem premijeru ''dogodilo"; pa je prvo bježao, potom završio na optuženičkoj klupi, a iz zatvora u Remetincu mi je poslao pozdrav. Eto, da me je barem pozdravio i pozvao, kada je na sjednici Vlade, ne provjerivši riječi svoje tadašnje "miljenice",  kao najvažniju točku dnevnog reda uvrstio moje žurno razrješenje, zbog nekog upitnika koji su GONG-ovci iz zafrkancije- barem se nadam da za to nisu dva, tri dana kasnije dobili 900.000 kuna da prate izbore- napisali, a navedena gospođa to aktualnom premijeru važno gurnula pod nos.  Ne bi li od muhe napravili slona, koji se cijelu godinu razvlačio po tisku.

"Ja sam se razočarala poslije toga, što sam sudjelovala u političkom životu uopće, ove i bivše države. Ove jer sam visoko platila. Mislim da sam veću cijenu platila nego u logoru Omarska. Jer kada vas politička ideologija Radovana Karadžića strpa u koncentracijski logor Omarska, a onda vas na fini način 'nagradi' država iz koje ste došli i zbog koje ste platili cijenu, pa još kad podnesete zahtjev za pomoć za ono sve što ste prošli... Jer meni je moja država dodijelila 1859 kuna''. To ste izjavili nakon što su Vas i isključili iz HDZ-a, a bili ste jedna od osnivačica te stranke u Prijedoru; zar je tako stravično to razočaranje politikom, da ste ga usporedili s logorskim užasima?

Znate, Karadžić, Milošević, Mejakić i njima slični, mačji su kašalj prema smicalicama kojima se ljudi prošavši "Kumrovečku školu" nauče služiti...