Izbjeglička kriza pokazuje da se hrvatske vlasti ne snalaze unutar EU

Očito je da, kad govore o izbjegličkoj krizi, iako su im stavovi suprotstavljeni, različiti europski akteri izriču dio istine. Na primjer, britanski premijer David Cameron kaže istinu kad tvrdi da je pogrešno pitanju izbjeglica pristupati naknadno, kad su ti ljudi već u Europi. Zalaže se da je potrebno zaustaviti rat u Siriji, osigurati elementarnu sigurnost, a da racionalna i pravedna politika nije zbrinjavanje u europskim zemljama onih koji su se sami probili do Europe, nego, ako se izbjeglice zbrinjava u Europi, onda to treba raditi sustavno, uz sigurnosne provjere i tako da se najprije prima one koji su se zatekli u izbjegličke kampove u Siriji ili susjednim državama.

Cameronov zagovor sustavnosti pristupa ima samo jednu manu: izbjeglice su već u Europi, doprle su do Grčke, probijaju se kroz Makedoniju i Srbiju, a znatan broj ih je već ušao u prvu članicu schengenske zone, do koje su mogli doprijeti, u Mađarsku.

Zato je u pravu i kancelarka Angela Merkel kad govori da je Europa integracija zasnovana na načelima zaštite ljudskih prava. Onaj dio migranata, koji bježe od rata, a nisu ekonomski emigranti, koji bježe od bijede u svojim državama, mora biti primljen u Europi, i to na osnovu obveza koje proizlaze iz međunarodnoga humanitarnog prava. Načelo solidarnosti unutar Europske unije načelo je na koje se, u pogledu na krizu, zasniva stav kancelarke Merkel, a iz tog načela proizlazi obveza zemalja članica da, sukladno svojim kapacitetima, veličini i ekonomskoj snazi, preuzmu brigu o dijelu izbjeglica.

Stavu Njemačke najotvorenije se suprotstavlja mađarski premijer Viktor Orbán koji tvrdi kako je izbjeglice prema Europi privukla Njemačka, kako oni niti ne žele ostati u nekoj drugoj europskoj državi, a njegovu Mađarsku smatraju samo tranzitnom državom. Ipak, zemlje poput Mađarske našle su se u teškom položaju, jer Mađarska nakon Švedske, po broju stanovnika zbrinjava najviše izbjeglica u Europi, što nije u skladu s njenim ekonomskim kapacitetom.

Iako govori istinu, Orbán snažno iritira Europu, jer njegovo političko ponašanje odudara od europskih standarda. Problem nije nastao jučer, on se vuče barem od 2012. godine, kad je Mađarska bila na udaru europskih liberala i socijalista zbog promjene ustava, te optužbi za pritiske vlasti na medije i neovisnost sudbene vlasti. Orbán je postigao odlične ekonomske rezultate svojom politikom prema Rusiji, koju u Europi jednoznačno, ali i previše pojednostavljeno, označavaju proruskom ili čak satelitskom.

Jedno je od pravila odnosa unutar europske političke arene da druge zemlje članice ne mogu jednostavno i kratkoročno utjecati na politiku one zemlje članice za koju misle da odstupa od pravila europskog ponašanja, barem dok ona ne počne ozbiljno kršiti načela vladavine prava, pa onda može doći pod udar amsterdamskih mehanizama. Međutim, u prvoj situaciji kad ta zemlja bude trebala neku „uslugu“ drugih članica, ona će se naći u neugodnoj situaciji. Kad se Mađarska našla preplavljena izbjeglicama, koje su iz Grčke i Turske, preko Makedonije i Srbije, prodrle preko njenih granica, Orbán realno nije mogao računati na europsku solidarnu pomoć, na tu „uslugu“ drugih članica. Zato je, umjesto sustava kvote, o kojem su ozbiljno promišljali mađarski diplomati, pripremajući ponudu o maksimalnom broju izbjeglica, što ih je Mađarska sposobna prihvatiti i pružiti im sustavnu potporu, zdravstvenu zaštitu, socijalizaciju, učenje jezika, prevladavanje eventualnih devijantnih ponašanja…, Mađarska započela s izgradnjom zida prema Srbiji.

Unutar Unije otvorilo se nekoliko političkih fronti. Jedna je ona stara, tradicionalna njemačko-britanska, ali ona ovog puta nije niti najzanimljivija niti najvažnija. Daleko je važniji sukob koji je počeo kao napetost između Njemačke i Orbánove Mađarske, ali se pretvorio u napetosti između „stare“ i „nove“ Europe. Mađarska je zbog svog odnosa prema zajedničkim europskim politikama bila odličan izbor za „lošeg europskog momka“, ali stavovi, što ih je u europskoj političkoj areni iznosio mađarski premijer Orbán, nisu ostali bez potpore u drugim državama „nove Europe“. Sustavu kvota u preuzimanju brige o izbjeglicama, što ga unutar EU zagovara Njemačka, a koji bi vjerojatno mogao biti prihvaćen na Europskom vijeću, ne suprotstavlja se više samo Mađarska, nego cijela Višegradska skupina (Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska), skupina država Srednje Europe nastala devedesetih radi međusobne pomoći u pristupanju Europskoj uniji i NATO savezu, koja se održala i nakon ispunjenja ovih ciljeva i funkcionira kao koordinacija prije svakog sastanka Europskoga vijeća. Zemlje Višegradske skupine u Europskom vijeću imaju jednak broj glasova kao dvije europske velesile, Njemačka i Francuska, zajedno.

Nova Europa, međutim, nema stvarnog pondera ravnopravnoga onoj „staroj“. Kriza je već poljuljala schengenski sustav, na primjer, a pitanje funkcioniranja otvorenih granica ne dovodi se u pitanje unutar prostora „Europe 15“, dakle, one Unije kakva je bila prije 2004. godine, nego se značenje jedinstvenoga schengenskog prostora relativizira kad je pitanju onih 10 članica EU koje su pristupile 2004. godine. Bugarska, Rumunjska i Hrvatska, koje su pristupile Uniji 2007. odnosno 2013. godine, ionako još nisu dio schengenskog sustava. Redukcija schengenskog sustava provedena je praktički momentalno na austrijsko-mađarskoj granici, a Austrija je pritom ostavila mogućnost da na jednaki način zatvori sve svoje istočne granice.

Hrvatska nije među zemljama koje dovode u pitanje načelo solidarnosti i preuzimanje brige o dijelu izbjeglica na osnovu načela kvota, međutim, to ne znači da je njena pozicija unutar Europske unije bolja od pozicije Mađarske, ostalih zemalja Višegradske skupine ili „nove Europe“ općenito. Hrvatsko vodstvo, prije svega, premijer Milanović, ne poštuje temeljna načela ponašanja unutar Europske unije, a Milanovićev način vođenja politike zapravo je više incidentan nego ponašanje mađarskog premijera Orbána. njegovi su incidenti počeli još prije pristupanja Europskoj uniji, pokušajem izigravanja načela vladavine prava i obveza iz jedinstvenoga europskoga uhidbenog naloga, nastavili se nepotrebnim ratom s europskom povjerenicom Vivian Reding, te nepoštivanjem pravila fiskalne politike i obveza preuzetih u programima suočavanja s prekomjernim deficitom i financijskom neravnotežom. Zato je i Hrvatska jedna od država koja ne može očekivati „usluge“ drugih članica i razumijevanje za svoje trenutne teškoće.

Opasno je da ni javnost ni donosioci političkih odluka toga nisu svjesni. Hrvatska, dvije godine nakon pristupanja Uniji, nema definiranih stavova o europskim politikama, ne snalazi se u procesu donošenja odluka, nema saveznika za bruxelleskim stolovima, a nema niti razumijevanja za interese i probleme drugih članica.