Ivica Granić: Zbog čega Vladimir Matijanić nije bio najbolji Indexov novinar

Mnogo se u zadnje vrijeme govorilo o Vladimiru Matijaniću. Njegov lik i djelo podvrgavaju se repetitivnome javnome proučavanju, gotovo kao da je riječ o novinaru s tri Pulitzera za šeširom, te osvajaču barem desetak nagrada strukovnog novinarskog zbora. Situacija je, međutim, ponešto drugačija, a pokojni Matijanić ipak je novinar koji je, realno, postao poznatiji nakon smrti nego je bio za života. Scenski, kao da su umrla dva Matijanića, jedan koji zastupa elementarne ljudske vrijednosti, manjinska prava, legalizam, prostodušnost i bliskost s nesretnima i siromašnima, i jedan koji je oličenje anacionalnog, onaj čije pisanje predstavlja sumrak novinarstva, onaj koji je anti – suverenist i anti – Hrvat, ukratko onaj koji slovo H ne podnosi čak niti na hidrantu. Demagog koji je savršeno razumio kako se pozicija osvaja kombinacijom lukavosti, bezobzirnosti i interesnih kompromisa. Kako stvari stoje, obojica egzistiraju istodobno i jednako su relevantna, ovisno o taborima i preferencijama.

Žrtva lošeg sustava

Nitko ne zaslužuje umrijeti zbog nečije greške, nitko nije zaslužio umrijeti ako mu svijeća nije dogorjela. Bez sumnje, gospodin Matijanić je otišao kao žrtva (lošeg) sustava. Likvidirao ga je sustav, kao što je likvidirao desetke prije njega, a kako stvari stoje, na tom popisu neće biti posljednji. Doista, zbog čega mu, nakon prvoga poziva, onakvom autoimunom i imunokompromitiranom, s dugačkom poviješću bolesti, nisu snimili pluća i zbog čega je ostavljen bez lijeka? Kako je moguće da nitko nije znao prepoznati tešku upalu pluća i srca, i kako je moguće da sve to skupa netko nazove 'običnim simptomima korone'. Ta su pitanja bez odgovora, na koje bi navodno istraga trebala odgovoriti. No, kada se zna kako kod nas istrage, koje i započnu, nikada ne završe, a oni koji bi trebali preuzeti odgovornost nikada je ne preuzmu, i ova će istraga vjerojatno završiti po onoj ličkoj 'mužnja jarca u rešeto'.  

Ministar Vili B.

Kako je moguće, na primjer, da ministar zdravstva javno kaže kako su 'dostupni lijekovi za takve bolesnike', a onda ga ravnatelji bolnica demantiraju, i zamole neka prestane s izmišljotinama? Iz HUBOL-a navode kako lijeka imamo tek za osamdesetak pacijenata?! 

Kada je o ministru riječ, promatračima nije promaklo kako u zadnje vrijeme za nijansu prečesto daje izjave koje publici mora naknadno objašnjavati, dopunjavati ih, opovrgavati njihovo 'pogrešno tumačenje' i 'zlonamjerne interpretacije', i davati im 'ispravno tumačenje', lišeno pridodanih 'zlih namjera'. Uglavnom se, kada je ministar Vili B. u pitanju, kristalizira dojam kako ne drži suverenu kontrolu nad nijansama svojih javnih istupa, da nije uvijek jasan i egzaktan i da novinarima i oponentima ostavlja suviše slobodnoga prostora za naknadno manevriranje s onim što je rekao. Dakako, dočekuju ga 'na nož'. Pojedini novinski naslovi sukcesivno ističu stavove koji ga kompromitiraju, a politička konkurencija hvata se, prilično razumljivo, za te senzacionalističke naslove i promptno pokušava na njima profitirati. 

U početku se mislilo kako je elokventna i promišljena komunikacija s medijima jača strana njegove političke psihologije, i doista, rijetko je bio u situacijama u kojima mora samome sebi skakati u usta. No, nešto je u međuvremenu pošlo krivo, ministar je, i prije smrti Vladimira Matijanića, ozbiljno počeo 'gubiti živce'. Nikad se ne zna, možda se do konca mandata nekako uspije konsolidirati i dokazati kako se u hrvatskoj politici može trijumfirati i ako nisi kroničan proizvođač 'ljige', poput recimo Branka Bačića ili Frana Matošića. I mnogih drugih.

Najbolji Indexov novinar

Ostavimo po strani, uvjetno rečeno, medicinski ili sistemski dio ove priče. Naravno da nikako nije moguće pisati o smrti Vladimira Matijanića a ne spomenuti i taj segment, no ta priča ići će svojim tokom, a završiti će, parafrazirajući Bakarića, 'onako kako će završiti, a zaključak će biti onakav kakav će biti'. Pravo pitanje je: je li Vladimir Matijanić doista bio 'najbolji Indexov novinar'. Potpisnik ovih redaka smatra da nije! Zbog čega?

Važno i manje važno

Pokojni Matijanić je napisao mnoge istraživačke priče, no kako stvari stoje, svoju je najveću priču ispričao svojim odlaskom. Što baš i nije neka referenca. U novinarstvu je najvažnije imati talent za odvojiti važno od nevažnog. Od manje važnog, pardon, istraživači znaju kako nevažno ne postoji. Na primjer, danas u Ukrajini okupatori ubijaju Ukrajince, što je nama relativno nevažno, kao što su se nama neki nevažni ljudi proteklih godina ubijali i više. Na milijune, Talibani u Siriji, Turskoj, Libanonu, Afganistanu, Palestini, ranije u Ruandi, Sierra Leoneu. Čuli smo za to, ali smo imali svoj rat, sa stostruko manjim žrtvama, ali nama važan. Važan i Europi pa je, na kraju, ta uhranjena Europetina, uz pomoć Amerike, ušla u taj nama važan rat, i donijela nekakav mir. Mir, ne kraj rata! Rat se i sada vodi, riječima, slikama, televizijama, spomenicima, obljetnicama. 

Nama se to čini nestvarnim, ali ipak je bila riječ je o, za većinu svijeta, manje važnom, čak nevažnom, prostoru i događajima, među nekim važnim svijetom nevažnim malim narodima, s poremećenim vrijednostima važnog i nevažnog. Koji je sklon marifetlucima, ali važnom svijetu je važno da ti marifetluci za njih ne postanu važni, da ne poremete njihov način i njihove planove, njihov sustav vrijednosti. Na to imaju pravo. Realno, ni nas baš nije zanimala epoha, na primjer, Čečenskih ratova, ni prvi, ni drugi, a ni treći, nije nas zanimala ni epoha zaljevskih ratova, u kojima se Amerika šorala s nekoliko režima, a ni rat u Južnoj Osetiji. A za južnoameričku epohu narkodilerskih ratova u Kolumbiji, Venezueli i Meksiku, u kojima je likvidirano više ljudi nego u našem Domovinskom, nismo praktički ni čuli.

Početak vremena

Zbog čega to spominjemo? Bilo koja epoha ima svoj početak. Možda ima i kraj, ali to nije baš sigurno. Kako bi bilo jasnije o čemu je riječ autor ovih redaka koristit će izvrsnu Gatalovu sintagmu o pješčaniku i 'pijesku vremena'. Naime, pješčani sat vremena se, dramaturški rečeno, stalno puni nekim novim epohama, ljudima, događajima. Ratovima, kataklizmama, osvajanjima tuđeg terena, krizama, epidemijama, agresijama. Osobno vjerujem kako svaka epoha ima i svoju mjeru, neku česticu, neku sitnu, malu, najmanju jedinicu. Na primjer, kao što svjetlost ima foton. Od nje sve počinje! Ona je jedina konstanta, sva se druga mogu pomjerati, preoblikovati, mijenjati mjesta. Kao kad pustinjska lisica prijeđe preko pustinjskog pijeska, i ostavi trag. Koji vjetar zamete, ali lisica svojim šapicama može pokrenuti pješčanu eroziju, koja onda napravi džinovski usjek. 

Zrnca budućnosti

Mi smo imali tu (ne)sreću da u svojoj epohi značajno preoblikujemo zrnca budućnosti. Odredimo njihov raspored, njihovu bit, dajemo im oznaku važno, ili nevažno. Definitivno, bili smo, u jednosmjernom vremeplovu za budućnost, sudionici promjena, a tu privilegiju nema svaka generacija. Napoleon Bonaparte je uzburkao pijesak povijesti, preoblikovao zrnca koja dolaze nakon njega, Henry Kissinger je svojim riječima učinio povijest jasnijom, Miroslav Krleža, Meša Selimović i Miloš Crnjanski su nam podastrli odgovore na puno pitanja, da lakše plivamo kroz naš dio pješčanoga sata. 

Matijanić i zrnca buduće prošlosti

Izgleda da Vladimir Matijanić nije shvatio kako se može utjecati samo - na zrnca ispred! Ona prije već su formirala naš svijet, to su činili drugi. Ništa se tu više ne može učiniti, ali ipak ljudi uporno pokušavaju, ne shvaćajući kako je bitka za drugačiju prošlost unaprijed izgubljena. Uglavnom, ona zrnca koja su već posložena nije moguće presložiti na neki drugi način. 

Matijanić o Tuđmanu

Zbog čega to spominjemo? Na primjer, pokojni Matijanić Stjepanu Tuđmanu, docirajući mu o ocu, krajnje netočno tvrdi kako su se devedesetih osamostalile mnoge države, pa i Hrvatska, tvrdi kako je to neovisan proces o Franji Tuđmanu. Posve pogrešno! Franjo Tuđman je, to je točno, živio u trenutku u kojem su se spojile određene sile, i postigle određeni multiplicirani efekt. Tuđman je to shvatio, ali nije Matijanić. Možda bi se Hrvatska osamostalila i bez Tuđmana, kako tvrdi Matijanić, možda bi, ali s kojom cijenom? I bi li, doista? U vrijeme kada Tuđman preuzima odgovornost za Hrvatsku protiv sebe ima jednu od desetak najopremljenijih vojski na svijetu, kojoj se mora suprotstaviti škarama i eventualno lovačkim naoružanjem. Simultano s tim procesom UN izglasava embargo na kupnju oružja, a drug Račan epski hladnokrvno predaje oružje TO-a. I sad, nakon tridesetak godina, pojavio se Vladimir Matijanić s tvrdnjom kako bi sve ionako teklo kao po loju, neovisno o Tuđmanu. Bizarno, glupo, neprofesionalno, i najvažnije, metodološki posve netočno!

Tuđman kao oličenje zla

On Tuđmana starijeg naziva 'zaštitnikom lopova i zločinaca', 'prolaznom nepogodom', navodi kako je njegovo 'kapitalno djelo, zapravo kapitalno nedjelo', a to je 'etničko čišćenje Hrvatske'. Tuđmana naziva i 'provincijskim autokratom', 'neosuđenim ratnim zločincem', 'ekonomskom sirovinom koja je kakvo-takvo društveno bogatstvo darivala jatacima', 'bićem kojem je čak i osmijeh bio prijeteći'. Na koncu Matijanić, između ostalog, zaključuje kako je Franjo Tuđman bio 'ozbiljan kreten', 'čijeg se rođendana ne bi trebao sjećati nitko u Domovini', da je izravan rezultat Tuđmanove politike 'zapravo država kao rezervat nepotizma, klijentelizma i nacionalizma', i slične parabole. Na opisani način ne piše ozbiljan novinar, tako piše mržnjom terminalno zaražena osoba, s takvima se ne polemizira, jer je to izgubilo svaki smisao. Opet, kako ništa nije crno – bijelo, istine radi treba kazati kako je jedan od rijetkih Matijanićević uradaka, koji doista zaslužuje svaki respekt, ona je priča o doktoratu Vice Mihanovića. To je nešto što će, bez sumnje, ući u anale hrvatskog novinarstva. 

Manipulacija vs. Istina

U svojim člancima dotaknuo se i Darija Kordića, mudro mu prišiva likvidaciju Bošnjaka u Ahmićima, namjerno izvrće tezu te zataškava kako se Kordiću uopće nije sudilo za likvidaciju civila, sudilo mu se isključivo po zapovjednoj odgovornosti. On Tuđmanu i HDZ-u prigovara i položaja Srba u Hrvatskoj (Biti СРБИН u Hrvatskoj), filigranski točno obrađuje baš svaki mogući incident. Međutim, valjda dramaturgije radi, on nigdje ne spominje kako su to posve izolirani incidenti, ne spominje kako RH ima Zakon o nacionalnim manjinama, temeljem kojeg već nekoliko izbornih ciklusa osam manjinskih predstavnika sjedi u Saboru, čak tri Srbina. 

Preslagivanje pijeska vremena

Živimo u demokratskom društvu, u kojem je pokojni Matijanić imao pravo na svoje perverzije, njegova je publika takav sadržaj gutala, nitko mu nije osporio da zaziva kugu, skakavce i baci fetvu na Franju Tuđmana. Tek bi bilo korisno da je to radio u svoja četiri zida, ali sad to nije važno.  

Što se hoće kazati? Vladimir Matijanić je svojim člancima pokušavao pijesak vremena, u jednosmjernom pješčanom satu, presložiti drugačije, onako kako njemu odgovara, ne shvaćajući, baš kao što i Gatalo navodi, kako nije moguće pijesak od prije pomjerati, niti jedno jedino zrnce. To je ono što će njegov novinarski opus učiniti trajno neozbiljnim. Da je kojim slučajem živ vjerojatno bi nakon protoka vremena i on to shvatio. Potpisnik ovih redaka uvjeren je kako bi se Matijanić vremenom počeo osjećati kao onaj Karajlićev komšija Avdija, onaj kojeg kao zaslužnog pojedinca periodično pozovu na proslavu dana škole, a on sam, prije nego pred klince iziđe, jednu ljutu popije, kao pjesnik što ne vjeruje u vlastite stihove. 

Pijesak vremena se posložio baš tako kako se posložio, sa svim grozotama i strahotama koje nam je donio. A uvijek je moglo i drugačije. Na primjer, da se pijesak vremena posložio drukčije Adolf Hitler bi dobio više slikarskog dara, pa Židovi, vlasnici galerija, ne bi odbijali njegove slike. Tada bi se i pijesak između Hitlerova rođenja i našega danas posložio puno drukčije. Da Jozef Staljinu nije obolio od sifilisa ili da mu se nije počela sušiti ruka, dvadesetak milijuna ubijenih Rusa, Ukrajinaca, Gruzijaca dalo bi desetke književnika, nobelovaca.

Pijesak našeg vremena zasigurno ne bi bio ovako posložen kao što je sad, niti bi bez nas pijesak budućnosti bio posložen kao što će biti posložen uz našu pomoć. 

Male velike stvari

Nekada naizgled male stvari, samo jedno jedino zrnce, mogu uskovitlati pijesak vremena i promijeniti epohu. Sjećate li se priče o onom Arapinu, onom o kojem Gatalo također piše, onaj koji je prije desetak godina prodavao bižuteriju na ulici. Pohlepni činovnik je tražio novac kako bi ga ostavio na miru. Arapin je to povremeno radio kako bi ženu i djecu prehranio time što preproda. Siromah nije imao novac, a okrutnoga gradskog službenika to nije zanimalo. Siromah se polio zapaljivom tekućinom, zapalio se. I umro. Naoko nevažan događaj, smrt naoko nevažnog čovjeka, svijetu nevažnog siromaha, imao je efekt veći od milijuna mrtvih. Pokrenula se revolucija u bivšoj koloniji neznanog siromaha, i nevažnog pohlepnoga gradskog službenika. Pijesak vremena se uskovitlao do niza revolucija, do desetaka, stotina tisuća smrti, do djelomičnog kolapsa svjetske ekonomije. 

Autobus za budućnost

Puno bi bolje bilo da gradski službenik nije bio toliko pohlepan, da zbog sitnih para koje je od siromaha tražio nije pokrenuo ovoliko pijeska vremena. Zato, poštovani Vladimire Matijaniću, evolucija društva je uvijek neusporedivo bolja od ikakve revolucije. Kako god, u autobusu za budućnost treba biti pažljiv putnik. Ne psovati, ne bacati otpatke, ne vrijeđati, ne pljuvati na pod, ne biti zao ili pohlepan. Ako već netko uskovitla pijesak vremena i poremeti naš svijet, unakazi nam budućnost i uništi ovo malo mira, gledajmo da to ne budemo - upravo mi.