Ivica Granić: Skoro smo zaboravili koga nam je SDP umalo doveo na Pantovčak, Jurčić nas je podsjetio kako bi to izgledalo

Najnoviji potezi Vlade Andreja Plenkovića, mjere popularno rečeno, povod su za razvoj narodne nedoumice o njenoj stvarnoj doktrinarnoj orijentaciji. Radi li se tu o brizi za čovjeka ili o brizi za državni sustav? Je li riječ o spašavanju građanina ili o spašavanju liberalnoga kapitalizma? Nema pravocrtnoga odgovora, ali ni tihoga općeg dojma da Vlada ipak funkcionira na temelju nekakvoga čeličnog, premda prikrivenoga, spasonosnoga plana.

Mjerom na mjeru

Naime, Vlada je donijela paket mjera, koji već po redu, usmjeren na suzbijanje udara rasta cijena energenata na građane i gospodarstvo, navodno ukupno vrijedan gotovo pet milijardi kuna. Teško je razumjeti na koji se točno način izračunava 'vrijednost mjera', no ostaje činjenica kako je u zadnje dvije tri godine Vlada donijela nekoliko 'posebnih paketa' različite vrijednosti, od 30, 20, 25, pet i tako dalje, milijardi kuna.

Najnovijim 'paketom', navodi se, limitiran je rast cijena struje, plina za kućanstva, smanjena je stopa PDV-a na godinu dana na isporuke plina s 25 na pet posto, smanjen je PDV na prehrambene proizvode, kao i na troškove u poljoprivredi, na različite druge potrepštine, na kulturne i sportske aktivnosti. Povećan je iznos socijalnih transfera s 200 na 400 kuna, te još cijeli niz iz domene 'posebnog programa'. Brinemo o našim sugrađanima kojima je solidarnost u ovom trenutku najviše potrebna, naglašava gospodin Plenković.

Poznato je kako je Vlada više puta intervenirala u tržište naftnih derivata, cijene su se mijenjale na tjednoj bazi, smanjene su trošarine, ograničene marže, i tako dalje.

Građani (ni)su spašeni

Međutim, svi ti paketi mjera, ovakvi ili onakvi, posebni ili manje posebni, vrijedni jednu ili 31 milijardu kuna, koji su trebali spasiti građanina, epski rečeno, spasili ga nisu. Poskupjelo je praktički sve, dodatni nemir unosi i činjenica da prognoze za jesen nisu obećavajuće.

Promatračima nije promaklo kako se javnosti obratio i 'ekonomski stručnjak i analitičar' Ljubo Jurčić, valjda shvativši da bi sve moglo poći 'na inkanat'. I to vrlo originalnim savjetima na koji se način nositi s nestašicama i inflacijom. Jurčić smatra kako su, uvjetno rečeno, starinske metode zapravo najefikasnije: kiseljenjem kupusa, kupnjom mesa na selu i na veliko, (po)đonjenjem cipela, popravljanjem dotrajalih stvari, ne kupnjom novih, najefikasnije se preveniraju nestašica inflacija, smatra Jurčić. Ovog nam je tipa SDP umalo dovukao na Pantovčak. Inače, lik predaje na zagrebačkoj Ekonomiji.  

Savjeti stručnjaka i popratni horor 

Teško je, dakako, govoriti o velikoj brizi za čovjeka kad je podvrgnut nepodnošljivom valu poskupljenja. No potpisnika ovih redaka fasciniraju zapravo savjeti mjerodavnih o tome kako se nositi sa sve evidentnijim nestašicama, ujedno i narastajućom inflacijom.

Na primjer, ministar Davor Filipović šalje poruke da će 'drastična energetska poskupljenja u perspektivi donijeti preporod', no u sumornom aktualnom trenutku mnogim promatračima se čini kako će sunce preporoda obasjati samo selekcionirane sretnike, koji nekim čudom uspiju doživjeti njegovu pojavu na obzoru. 

Djelujući u beskompromisnoj frontalnoj konfrontaciji s težinom nacionalne situacije, ministar Filipović odlučno govori kako mu je jasno da građani podnose najveći teret krize, što je nužno da bi se spasilo gospodarstvo. 

Da bi se spasilo gospodarstvo?! Iz Filipovićevih riječi proizlazi da je gospodarstvo nekakav entitet za sebe, svemu nadređena mitološka neman koja neprestano traži ljudske žrtve. Kakvo se načelo skriva iza takvog doživljaja ekonomije, zasnovanog na dihotomiji građani-gospodarstvo? Socijalističko, kapitalističko, improvizatorsko? 

Umirovljenik Mato i dva kubika drva

Da nije stari saveznik svih režima, Filipovićev Ekonomski fakultet bi mogao možda ponuditi suvisli odgovor. Država je u svakom slučaju sposobna nabijati ljudima na grbaču nepodnošljive daće, ali nije u stanju, na primjer, ni taknuti u imovinu koja je opljačkana u pretvorbi, ili nakon nje. To ne. 

Doznali smo u subotu kako je na računu nekog Škugora, umirovljenika i hobističkog uzgajivača maslina iz Šibenika, pronađeno nešto manje od 500 milijuna kuna. Kune su na račun simultano pristizale skoro dvije godine. I nikom ništa, Država, naravno, prstom nije mrdnula kako bi maslinara, čiji je sin slučajno jedan od direktora u INA-i, upitala je li do novca došao jer je ulje drastično poskupjelo, ili na neke druge načine.

Umjesto takvog pristupa doznajemo, između ostalog, kako je umirovljenik Mato (67) proglašen krivim i osuđen, jer je prevozio, pazite, dva metra svojih(!) drva za ogrjev. Naime, u policijskom izvješću piše kako je Mato sredinom veljače ove godine oko 12.35 u mjestu Turanovac kod Virovitice 'zatečen u prijevozu nežigosanog drvnog šumskog proizvoda, i to dva prostorna metra ogrjevnog drva bagrema traktorom IMT 539 virovitičkih registarskih oznaka'. Zatečenog nesretnika su kaznili s dvije tisuće kuna. Jer je prevozio doma svoje drvo za ogrjev. 

Malo je reći kako nakon ovakvog selekcioniranog pristupa kriminalu bizarno djeluju riječi ministra Filipovića o tome da 'građani podnose najveći teret krize'. Naravno da podnose, samo koji?

Ćorićeva duhovitost na djelu

Svojedobno se i gospodin Tomislav Ćorić odvažio podijeliti ljudima par savjeta o tome kako dalje. Naime, sugerirao je neka građani smanje broj telefonskih razgovora kako bi mogli platiti ekstremno visoke račune za sve vrste energije. Koji će biti još i veći. Recept je teško razumljiv, čak i iz aspekta Ćorićeve duhovitosti. Potpisnik ovih redaka već vidi kako će, ako netko revitalizira ovu originalnu ideju, uz dodatno reduciranje impulsa gorko zavapiti telefonske kompanije, neke od njih već sad grcaju, ljute se i otpuštaju radnike zbog ekstremnog pada profita. 

Možda bi mogao, analogno, onda recimo gospodin Oleg Butković dobiti inspiraciju i u sljedećoj fazi sugerirati ljudima da radikalno smanje(!) energetsku potrošnju i pojačaju(!) telefonsku komunikologiju, kako bi spasili operatere, njihove zaposlenike i njihovu poreznu osnovicu? Jedan arpsurd vodi do drugog arpsurda, rekao bi Ćesić zvani Rojs. 

U rukama smo Plenkovića i Primorca

Smanjenje potrošnje stimulira produbljivanje ekonomske krize, koja generira novo smanjenje potrošnje, a nad cijelom tom mučnom procedurom, teško nama, lebde dva duha: organizatorski gospodina Andreja Plenkovića i fiskalni ministra Marka Primorca. Na našu žalost, ako po strani ostavimo poetsku stranu priče, rješenja se ne naziru, stvari za sada funkcioniraju po principu 'iz jedne bačve pretoči u drugu', i to krajnje selektivno. Točno je, dakako, kako će građani podnijeti najveći teret krize, samo je pitanje hoće li to biti pošteno, ili na tragu priče o maslinaru Škugoru i Mati iz Turanovca kod Virovitice. Zeus iz jedne bačve vadi darove zle, iz druge darove dobre, i dijeli ih. 

Sodoma i Gomora

Plenković i Primorac upravljaju hrvatskom ekonomijom u najvećoj krizi u njenoj povijesti, što se nesumnjivo može shvatiti kao posebna čast koju im je ukazao narod. Zaradili su je, naime HDZ, na negativističkoj premisi, tj. na činjenici da ljudi nisu htjeli mandat darovati Sodomi, tzv. Restart koaliciji okupljenoj oko SDP-a, sve da ih s druge strane čeka i nekakva Gomora.

Raspoloženje je bilo potpuno razumljivo, s obzirom na dimenziju i intenzitet promašaja tadašnje Vlade Zorana Milanovića. Čuda se događaju, nekadašnji prosječan Premijer postao je izvrstan Predsjednik, u međuvremenu je demisionirao i Davor Bernardić, SDP je danas na oko 13 posto potpore, tako da bi uz ovakvu oporbu Plenković mogao još barem desetak godina provoditi svoje reforme.

U tom slučaju bi najgore bilo to što će ministri, tih desetak godina, stručno savjetovati ljude kako se nositi sa nestašicom i inflacijom. 

I Paladina i Banožić savjetuju

Imamo još raznih primjera kojima stručni ministri pokušavaju objasniti nestašice i krizu. Naime, osim u didaktičkim porukama, retoričko utočiste novi ministar Paladina pronašao je u engleskom ('to je sick'). Doduše, ne petlja se odveć, i ne razbacuje savjetima kako kormilariti krizom, u tome je blizak kolegi Medvedu iz Branitelja, koji uspostavlja kontakt s originalnim govornim trendovima preko 'nije to nikakav big deal', ili 'shit happens'. 

Ima i drugačijih trendova, pozitivan primjer je recimo Marija Vučković iz Poljoprivrede, za sada građanstvu ne sugerira ništa specijalno. Žena govori razmjerno normalno, čak primjetno normalnije od vremena kad je u Saboru znala 'zabrijati' u afekte. Jasno je kod nje da od ozbiljnosti situacije ne pokušava pobjeći usiljeno – neformalnim žargonom, žena potiho radi svoj posao, ne brine se zbog činjenice kako naciji ponuditi informaciju o tome što je doista čeka. 

U rukama Marka Primorca

Potezi ministra financija Marka Primorca, a ne riječi, ono su što će građani iskusiti na svojoj grbači. Primjećuje se da u nekim stvarima djeluje naprednije od prosjeka svoje političke zajednice, s druge strane neki potezi teško su objašnjivi. Najavljuje, naime, kako će oporezovati ljude koji rade u stranim državama, iako je i njemu jasno kako od toga neće biti ništa. Niti može biti. Na žalost, Primorac represiju nije usmjerio tamo gdje bi trebalo, a to je na protagoniste lopovskog, kastinskoga sustava u Hrvatskoj, poput ovih najnovijih lupeža iz INA-e, dakle na likove koji permanentno upropaštavaju svoje firme i istodobno hladno akumuliraju ogromna osobna bogatstva. Oni ili njihovi očevi, koji kao pasionirani maslinari raspolažu bogatstvom za kakvim bi se, recimo u Njemačkoj, moralo ozbiljno potruditi i nekoliko generacija industrijalaca. 

Ako narodu ne predoči volju za obračunom s tim anomalijama Vlada će vrlo teško pobrati aplauze za prodaju ideologije o nužnosti građanskog žrtvovanja. Na koncu, da završimo kako smo i započeli, dakle o stručnim savjetima iz domene 'kako se nositi s nestašicama i inflacijom'.

Situaciju možemo, naime, promatrati s vedrije strane. Postoji značajan broj ministara koji građanstvu nisu ništa sugerirali. Na primjer, za sada šuti Davor Božinović. A to nije mala stvar.