Ivica Granić: Pravaštvo je danas bizarna i krajnje marginalna politička pojava, a na pokušaj ujedinjenja desnice ozbiljni ljudi se podsmjehuju

Je li vrijeme pravaštva zauvijek prošlo, upitali smo Granića na početku.

"Naravno da nije. Niti je to uopće moguće. Čak dapače, premda su politički svjetonazori Ante Starčevića, i njegovo djelo, desetljećima bili potiskivani, pa i proskribirani, začuđujuće je koliko je sadržaj njegova naučavanja o hrvatskoj državnosti ušao gotovo u podsvijest hrvatskih ljudi. Zacijelo bi se moglo kazati da je u njegovu djelu na osobit način iznesena na svjetlo dana politička i duhovna supstancija na kojoj se na koncu dvadesetoga stoljeća mogla oživotvoriti ideja hrvatske države. Njegova je veličina upravo u tome što je u svojemu djelu uspio dovesti do političkoga pojma hrvatsku pravnu baštinu i povijesno iskustvo, narodno sjećanje oblikovati kao kolektivnu svijest", odgovorio je Granić.

 Potom je pojasnio tko je zapravo bio Ante Starčević.

"To je čovjek, filozof, znanstvenik, političar, lički samotnjak… koji već više od jednog stoljeća predstavlja stožernu vododjelnicu, koja razdvaja političke i misaone struje u Hrvatskoj. Slavljen je i uzvisivan u najširim krugovima puka kao mudrac i prorok, u isto vrijeme osporavan i omalovažavan radi svojih tvrdokornih etičkih stavova, te političke žestine i nesavitljivosti. Bilo je razdoblja kada su se pristaše nadmetale u javnom uzdizanju njegova lika pred djelom, čemu se protivio još za života.

U nekim ga se vremenima pak javno najcrnje prikazivalo, gradeći na njegovim žestokim satiričnim figurama sliku problematičnoga političkog, čak i moralnog značaja. No mnogi su ga ipak javno hvalili, međutim on to nije volio, od toga se javno i ograđivao. Poznata je njegova misao: 'žao mi je, da se uznose i uzveličavaju moje zasluge za Domovinu. Po mojemu osvjedočenju, to je glavna mana Hrvata, da lahkoumno hvale i lahkoumno kude. U prvom slučaju povjeravaju se preko mjere i gube samostalnost, u drugom su nepravedni, u obih samo si škode'", pojašnjava.

"Starčevićem je bio fasciniran Krleža, doduše kasnije je malo korigirao, retuširao svoje mladalačke stavove o njemu, zatim Šegvić, koji je napisao možda i najcjelovitiju biografiju Ante Starčevića. Zatim čitav jedan naraštaj književnika od razdoblja realizma, na primjer Josip Eugen Tomić, August Harambašić, Kranjčević, zatim Ante Kovačić, Eugen Kumičić te cijeli niz mlađih književnika kao što su Tresić Pavičić, Dragošić, Miletić sve do Rikarda Katalinića Jeretova, Alaupavića, braće Ostojić, dr. Marina Sabića, Ante Petravića. Pod njegovim utjecajem nisu samo književnici nego, na primjer, i povjesničari kao što je Vjekoslav Klaić, zatim umjetnici poput kipara Rendića ili slikara Medovića. U stvari, moglo bi se kazati kako se, u dvadesetom stoljeću, ističe cijeli niz intelektualaca raznih provenijencija koji posežu za tumačenjem Starčevićeva djela i nadahnjuju se njegovim idejama, od Matoša do Krleže, od Šegvića do Horvata, od Lukasa do A.B. Šimića, od Drechslera do Makanca, od Jurišića do Ladana, od Nehajeva do Posavca, od Jelčića do M. Gross", dodaje politički analitičar Granić.

'Sužanj ili rob'

Upitan koji je osnovni pojam, sama bit koji Starčević tematizira u svojem djelu, Granić odgovara: " Pod utjecajem ideja francuske revolucije jedan od osnovnih pojmova koji Starčević tematizira u svojemu djelu jest pojam - slobode. Gotovo kao svojevrsni lajtmotiv provlači se ideja slobode u raznim značenjskim okružjima. Nije pritom riječ samo o političkom određenju slobode nego o najširoj metafizičkoj kategoriji slobode kao stožerne odrednice čovjekova opstanka u svijetu. Na metafizičkim pretpostavkama novovjekovnoga određenja slobode Starčević govori o čovjeku kao o, pazite sad, kao o bitno slobodnom biću. Onaj tko se, po Starčeviću, nije dovinuo do tog stupnja samosvijesti, samoodređenja, to i nije čovjek u pravom smislu. To je sužanj ili rob".

Ono zbog čega je Starčević nama osobito bitan je njegov nauk o naciji, državi, smatra Granić. 

"Za njega je nacija, pojam nacije, prije svega duhovna kategorija, on u naciji-osobi i naciji-državi vidi jedini legitimni oblik političke organizacije, izvor svake zakonitosti i etike. Uvjeren je da moral i sloboda mogu postojati jedino u samostalnoj nacionalnoj državi, kao materijalizaciji duha slobode, volje nacije i, kako je govorio, kreposti pojedinih građana", govori pa nastavlja:

"Država je, po njemu, morala biti podloga opstojnosti nacije kao izvora kulture, gospodarskih dobara i kreativne energije uopće. Starčević, kao uostalom i Kvaternik, slijedi doktrine francuske revolucije o nacionalnoj državi, koja nastaje privolom i sudjelovanjem naroda. Prirodno je pravo svake nacije da stvori svoju državu, kao bitni sastavni dio nacionalne ideologije. To je važan aspekt pravaškog razmišljanja u pozadini historijskog državnog prava hrvatskog naroda".

Što je zapravo pravaška politička filozofija, zanimalo nas je.

"Po mom dubokom uvjerenju, ali i ne samo mom, polazište je Starčevićeve 'pravaške filozofije' zapravo filozofija 'slobode', začeta u Rousseauovoj osudi prava jačega. Odbacuje se nepravedna i nezakonita vladavina sile, koja nije utemeljena - na pravu. To je ključ pravaškog načela, dakle da pokoravanje može biti iz nužde i za vremena, ali to nije izraz slobodne volje. Nijedan se čovjek ne podvrgava ropstvu dobrovoljno.ž! Za Rousseaua, kao i za Starčevića, se samo luđak može dobrovoljno dati u sužanjstvo, ropstvo, jer podrediti svoju slobodnu volju nekom drugom, a ne vlastitim interesima, znači ujedno lišiti se autentičnih ljudskih osobina, prava i dužnosti, a to je protivno čovjekovoj naravi. Starčević upravo od Rousseaoua preuzima svoje ideje o naravnom pravu čovjeka na slobodu, u tom smislu on, u svojoj satiri, zamislite, odriče ljudske kvalitete ljudima sužanjske naravi. Kada bi danas vidio na koji se način Hrvati prema tome odnose, vjerojatno bi sebi pucao u glavu", objasnio je naš sugovornik.

"Starčević, zapravo, poistovjećuje pravo sa slobodom. Nasuprot sili, u odnosu među ljudima, otvara se prostor slobode u obliku prava, kao postavljenoga zakona na temelju običaja i uvriježenih uredaba ljudskoga života. Opreka je pravu sila, a opreka je slobodi ropstvo ili sužanjstvo. Čovjek je svaki po naravi slobodan i ne može se odreći svoje slobode, a da se ne odrekne svojih bitnih svojstava kao čovjek, smatra Starčević", dodaje.

Starčević se zalaže i za prava zajednice, ali prije svega pojedinca

"Prvo, Starčević ističe kako se svaki čovjek rađa slobodan i nitko ne može raspolagati njegovom slobodom osim njega samoga, a polazeći od zahtjeva za političkom samostalnošću i neovisnošću hrvatskoga naroda, Starčević naglašavao kao krajnju svrhu povijesnoga opstanka naroda - da postane politički narod, ravnopravna osoba u međunarodnoj zajednici", govori Granić pa nastavlja:

"Drugo, a to je danas u eri tzv. političkog liberalizma i svekolikih ljudskih prava naročito važno, Starčević se nije zadržao samo na određenju - slobode zajednice. To je za njega samo jedna strana njezina pojma, uvjet ili oblikovnica koju valja ispuniti demokratskim sadržajem. A glavni je sadržaj slobode zasnovan u 'temeljnim pravima ljudi i građana', dakle pojedinaca kao osoba".

Stoga je, ističe, u svojim člancima dosta puta naglašavao kako je Starčević zapravo klasičan liberal, a pravaštvo je toliko slično liberalizmu da bi se Starčević mogao smatrati pionirom u izgradnji svjetskog liberalizma.

"Po njemu je konačna svrha države kao političke zajednice života ostvarenje slobode, sreće i blagostanja njezinih građana. Izričito se naglašava da nije važno kolika je i kakva koja država, te koliko je u njoj građana, nego da je svaki od njih slobodan i sretan, i da nitko nepravedno ne trpi. Stoga je meni smješno kada vidim danas tko sve zastupa pravaške ideje, i koliko su pravaštvo gurnuli u nekakav ekstremizam, mračnjaštvo, gdje nikada nije bilo, niti je tu pravaštvu mjesto".

Starčević nastoji razviti jednu novu teoriju prava i pod vidom te teorije zasnovati ideju samostalne i nezavisne hrvatske države.

Granić odgovara:

"Upravo tako, originalnost je Starčevićeva političkoga mišljenja baš u činjenici što je u Hrvatskoj u 19. stoljeću nastojao razviti jednu novu teoriju prava, i pod vidom te teorije zasnovati - ideju samostalne i nezavisne hrvatske države. Ishodište Starčevićeve filozofije prava i države predstavlja načelo da gdje je država, tu mora vladati pravednost. On govori o narodu i državi u prvom redu polazeći od njihova povijesnoga prava i ustava, naglašavajući njihovu povezanost u zajedništvu prava. U svagda iznova otvorenom pitanju o tome prethodi li pravo državi ili je država prije i iznad prava, Starčević se odlučuje za primat prava i pravednosti. Ideja pravednosti omogućuje i stvara državu kao pravedno ustrojenu zajednicu života ljudi".

"Stranka koju je on utemeljio i dao politički program nosi neobičan naziv u usporedbi s ostalim europskim političkim orijentacijama - Stranka prava

Zacijelo nije poznato da je u drugim zemljama ili tadašnjim političkim strujanjima postojala stranka s takvim naslovom i idejnim programom. Na taj se način Starčević, u izgradnji vlastite filozofije prava, naslanja na europsku tradiciju naravnoga prava. Njegovo je polazište posve blisko Hegelovim stavovima o sustavu prava kao carstvu ozbiljne slobode.  Pitanje o pravu i pravednosti, zakonu i zakonitosti, za Starčevića je ključno pitanje ustanovljenja ljudske zajednice u kojoj se odlučuje o osnovnoj vrijednosti - ideji slobode".

Pravo je božanska tvorevina postavljena za čovjeka poradi njegove slobode djelovanja i življenja u zajedništvu s drugim ljudima, govori Granić. Utemeljenje filozofije prava na ideji slobode na osebujan način potvrđuje Starčevićeva znamenita izreka koja se provlači kao nit vodilja kroz pravašku argumentaciju: Sloboda bez zakona ne može biti, dodaje.

"Već u prologu poznatoga Hamurabijeva zakonika pojavljuje se motiv da su „postavljeni zakoni“ očitovanje Božanske zapovijedi na zemlji o pravednom životu u ljudskoj zajednici. Zakoni se prikazuju kao sredstvo pomoću kojega na zemlju prosijava svjetlo pravednosti. A to pravedno svjetlo ima dvostruku zadaću. Jedno je kazniti zločinca i uništiti opačine. Drugo je još važnije – ne dopustiti jačemu da oduzima pravo slabijemu. Upravo je u toj ideji sažeta i jezgra Starčevićeve filozofije, radi se o tome da pravo postaje poredak slobode time što ima ulogu zaštiti slabijega od tlačenja jačega, bilo da se radi o narodima ili pojedincima. I to je to!", naglašava.

Pravaštvo sada

Upitan gdje je danas pravaštvo, Granić odgovara: 

"Realno govoreći, pravaštvo danas ne predstavlja baš nikakvu ozbiljnu političku snagu. Koliko mi je poznato, u cijeloj državi imaju oko 80 – 90 vijećnika, od kojih praktički svi u koaliciji s nekim. A koalirali su baš sa svakim tko ih je htio. Dakle, od oko 8.500 vijećnika koliko ih ukupno ima u RH, pravaši imaju ukupno 80 – 90. Treba li tome što dodati? Čista katastrofa".

"I to, da se nitko ne uvrijedi, u nekakvim sredinama koje je teško pronaći na geografskoj karti. Nekoliko inačica pravaških stranaka vode krajnje nekompetentni ljudi, srednje ili čak niže obrazovani… kuhari, konobari, keramičari, kamatari, bilderi, često su u pitanju izraziti društveni marginalci u svojim sredinama, te su pravaštvo, na svoju sramotu, srozali do razine bizarnosti i ruganja. Šprdanja", dodaje.

Zbog čega je i kako jedna od ukupno dvije autohtone političke filozofije, Starčevićevo pravaštvo i Radićevo seljaštvo, došlo u ruke tih ljudi, odnosno palo tako nisko ne znam, kaže.

"Ne znam kako se došlo do te poražavajuće razine, bez ikakvih realnih izgleda da se nešto ozbiljno uskoro pokrene. Dakle, došlo je do nestanka istinskih pravaških političkih elita, nema intelektualaca, nema vrijednosti… marginalci koji su na čelu ili oko vrha tih nekoliko pravaških inačica su ih potpuno eliminirali iz svojih redova, te tu političku platformu srozali do razine statističke pogreške, ako uopće i toliko postoje. Sve one koji pravaštvo vode u zadnjih desetak godina može biti sram, a kako će se nositi s titulom 'grobari pravaštva' najbolje njih pitati. Ozbiljni ljudi okreću glavu od tih bizarnih kreatura, to je baš sramota. Starčević se vjerojatno okreće u grobu!", poručio je.

Ujedinjenje desnice

"Svojevremeno sam, kada su me to pitali, kazao kako sam ja, kao umjereni simpatizer desnice, liberalizma i političkog suverenizma, zapravo ne 'za ujedinjenje' nego 'za potpuno razjedinjenje' i potpuni nestanak onoga što se danas definirao kao hrvatska politička desnica. To je ništa drugo nego bizarna skupina političkih gubitnika i lunatika, hohštaplera i višestruko propalih političkih samoproglašenih veličina, koji su odreda promijenili i po pet-šest stranaka, a jedino o čemu vode računa su razni materijalni interesi, kojih se bjesomučno pokušavaju domoći.

To su ljudi bez karaktera, bez ikakvih ozbiljnih političkih programa ili platformi, bez ikakvih pa i elementarnih znanja o politici, ljudi koji svojim životima promoviraju, odnosno demonstriraju, sve one vrijednosti koji ne bi smjele obitavati na desnom političkom spektru. Andrej Plenković može otvoriti šampanjac! Može biti miran, jer mu s tog krila ne prijeti, niti će skoro, baš nikakva opasnost. Nula plus nula uvijek daju nulu. Mislim da sam Vam s time sve kazao", zaključio je.